Kako nam je pisano, tako će nam i biti, jer kažu, sudbina je tako odredila. Jedna sudbina je htjela preseliti cijelu obitelj iz Baranje u Konavle i uspjela je u tome. Otkrivši ljepotu prirode i običaja, Danijela Pendić je prije pet godina s obitelji stigla s istoka zemlje na krajnji jug. No nije se samo preselila, prihvatila je običaje i kulturu, upijala konavoske priče. Kreativni duh izražava na različite načine, oslikava zidove, izrađuje nakit, a posebno je dojmljivo vidjeti kakve medenjake radi.
Sjećam se…. Medenjaci, miris cimeta, klinčića, naranče i dunje na ormaru vraća me u djetinjstvo i budi u meni lijepe uspomene. Kad bi mama danima prije Božića pravila sitne kolače dala bi sestri i meni da ukrasimo koji. Otac, kreativan na svoj način, uvijek bi smišljao neke igrice kada bi za Badnjak unio balu slame i rasipao po cijeloj sobi, došli bi i susjedi i svi smo se zajedno igrali. Nije im bilo bitno što bi kasnije sve trebalo očistiti. Važno je bilo da smo sretni. Božićnu jelku kitili bi na badnji dan staklenim kuglama predivnih boja, salon bombonima i naravno ukrasima koje samo sami izradili.
Poticali su moj kreativan duh kao što to danas čine moj suprug i djeca. Tako i ja sad izrađujem sa sad već svojim odraslim kćerima, ukrase za Božić.
Kreativnost kod Danijele ne prestaje, osim u predblagdansko vrijeme, ona je tu tijekom cijele godine pa tako ponekada nastaju i prekrasne slike prirode, oslikani zidovi, a sudbina je kaže, nekako htjela da ne postane slikar no to ju nije pokolebalo.
Oduvijek sam voljela crtati. Kist i boje bile su moje najdraže igračke. Željela sam postati umjetnik kao djed. Iz njegovog ateljea širio se miris svježe boje koji me privlačio da istražujem i stvaram čuda. Zbog spleta životnih okolnosti nisam postala slikar. Bar ne na papiru što nije umanjilo moju volju i želju za stvaranjem.
Kad bih sebe opisivala kroz crtani film bila bi to kombinacija: „Bojana“, „Profesora Baltazara“ i „A je to“. Bojan kao mali čovječuljak koji je pokušavao svijetu dati malo boje, Baltazar koji je kreativnim idejama pomagao drugima i sam pri tom bio sretan i „A je to“ je pravi dokaz da iako se sve zbrčka na kraju može ispasti dobro i novo.
Kako su godine prolazile svoju kreativnu stranu izražavala sam kroz oslikavanje zidova dječjih soba,vrtića, škola…Sudjelovala sam na raznim radionicama, kolonijama, izložbama, izrađivala suvenire, uređivala interijere i eksterijere za razne prigode.
Kada je sve krenulo i kako to da se tako zaljubila u Konavle i njezine ljude?
Prije sedam godina došli smo na ljetovanje, jer dolazim iz Baranje, u ovaj kraj i upoznala sam drage ljude i stekla prijateljstva među kojima je posebnu važnost imala jedna divna starija Konavoka koja mi je pričala o životu, tradiciji i običajima ovog kraja. Kod nje sam prvi put vidjela konavoski vez. Tada još nisam znala kako će upravo taj motiv ostaviti veliki utjecaj na mene. Na prvi pogled sam se zaljubila u očaravajuću prirodu, mir za dušu te sam se prije pet godina odlučila sa obitelji preseliti u Konavle.
Stigavši iz Baranje u Konavle, ova umjetnička duša utkala je u svoje kolačiće dašak konavoske tradicije. Priča o medenjacima krenula je spontano, htjela je razveseliti mladence malo drugačijim poklonom.
Moja priča o medenjacima započela je prije tri godine upravo pred blagdane kad se prijateljica Konavoka udavala za Slavonca. Prilikom darivanja odlučila sam im napraviti nešto drugačije, ručno i od srca. Pošto nisam vješta sa tortama odlučila sam se za medenjake ukrašene šećernom glazurom s motivom slavonske čipke.
Nevjestina baka je kriva za moj nastavak kreativnosti, svidjelo joj se i poželjela je da i njoj napravim medenjak ovaj put sa motivom konavoskog veza. Bila sam sretna i uzbuđena jer sam se našla pred izazovom nečega što nikad nisam radila do tada.
S obzirom na posao, Danijela se posveti ovim “malim” umjetničkim djelima čim za to uhvati vremena.
Mislim da je konavoski vez neiscrpan i bezvremenski motiv, krenula sam proučavati a ideje su samo navirale. I sad u slobodno vrijeme izrađujem medenjake i nakit inspiriran konavoskim vezom pošto radim kao asistent u nastavi.
I za kraj mogu poručiti da je najljepši dar za nekoga onaj koji napravite sami i od srca jer darivanjem djelića sebe usrećujete druge.
