Naša islandska avantura započela je 18. kolovoza. Tog dana moja kuma Zrinka je Luku i mene odvezla na aerodrom i svi smo se, skrivajući suze, zagrlili i oprostili. Putovanja za mene nisu neobična, ali ovo je bio prvi put da odlazim tako dugo… Ako Bog da, potrudit ćemo se izdurat do ljeta, u nadi da će se dotad turisti k’o laste opet vratiti u lijepu našu.
Napisala: Petra Kisić
Prvi dani na Islandu bili su jako čudni… Reykjavik, novi grad, nove ulice, dan sve do 11 uvečer…Iznajmili smo stan u samom centru, pa nam je lako sve obići pješke. Kod njih vam nema puno nekih starina i znamenitosti. Jedino spektakularno je glavna katedrala ispred koje ni manje ni više stoji spomenik ogromnog Vikinga sa sjekirom, a glavna ulica koja se nastavlja je u duginim bojama. Tu se da naslutiti kako je Island zemlja s jednom nogom čvrsto ukorijenjenom u svojoj tradiciji i povijesti, a drugom hrabro kroči u prosvijećenu budućnost. Po gradu ima još poneka interesantna zgrada ili jednostavno odeš u muzeje koji su im odlično uređeni i suvremeni… Najveći adut Islanda je definitivno priroda koja je, da zineš od ljepote!
U svojih nekoliko izleta dok još snijeg nije okovao islandske ceste uspjela sam obići par najvećih atrakcija. I s obzirom na to da ne želim ići na dugo i široko, spomenut ću ih par koje su me najviše dojmile.
Crna plaža s kamenim zidom koji izgleda poput stupova je mjesto za koje se vjeruje da je u prošlosti bilo bojno polje između dva diva koja su se gađala stijenama, te u žaru bitke nisu uvidjeli da sviće pa ih je sunčeve svjetlo skamenilo na mjestu i zato se vjeruje da je ostao takav oblik. Naravno to je legenda jer sve na Islandu što vidite je na ovaj ili onaj način produkt erupcija vulkana i ostalih djelovanja tektonskih i geotermalnih sila. Bili smo u tektonskoj brazdi koja odvaja te dvije ploče, kažu po 6 cm svake godine.
Imaju i predivne slapove i jako mnogo rijeka. Neke od tih su i vruće rijeke, te smo jednom prilikom otišli i na kupanje iako je temperatura zraka oko 5 stupnjeva s laganim povjetarcem. Valja se ohrabriti za skinuti se, ali jednom kad uđeš je predobro.
Island je zemlja vode i osim vrućih i hladnih rijeka te slapova ima još par zanimljivosti vezanih za vrste voda. Vodu koju piju je izvorska ili voda iz ledenjaka. Voda kojom se griju kuće i s kojom se tuširamo je geotermalna voda, te miriše na sumpor. Neću nikad zaboraviti prvi tuš i taj miris…ali je barem grijanje besplatno s obzirom na to da te tople vode ima na bacanje. Postoji čak i izvor mineralne vode koji sam posjetila. Nema što nema u toj vodi, kad popiješ času osjećaš da si se pomladio bar 5 godina, a usput je s mjehurićima što je skroz ludo s obzirom na to da grabiš vodu iz potoka. Još jedna senzacija vezana uz vodu su gejziri. To je zaista pojava koja se rijetko gdje može vidjeti uživo i nevjerojatne su visine tih mlazova iz zemlje. Najveći zabilježeni na Islandu bio je oko 70 metara.
Pored tog istog gejzira stoji i jedno povijesno važno mjesto gdje se odigrao kako kažu najstariji čin demokracije. Oko 1000-te godine, tadašnji Vikinzi su vijećali da li da pređu na kršćanstvo ili ne. S obzirom na to da je nastala burna rasprava i nisu mogli jednoglasno odlučiti, dao se prijedlog da njihov vođa odluči umjesto njih. Nakon 3 dana razmišljanja u svom šatoru, izašao je i rekao: Bit ćemo kršćani, ali za one koji to ne mogu prihvatiti neka šutke vjeruju u stare bogove i običaje. Opće je poznato da Islanđani još uvijek vuku puno paganizma u svojim vjerovanjima, poput onih u vilenjake. Naime, to je ovdje toliko jako da radi toga ne rade ceste kroz polja lave gdje vjeruju da vilenjaci imaju svoje kućice. Priče kažu da se znalo dogoditi, kad bi zanemarili to mišljenje i pokušali ipak graditi cestu, da su se događale čude stvari…strojevi uopće ne bi radili ili bi se počele događati strašne prometne nesreće. Tako da je odlukom vlade proglašeno da ceste vijugaju i ipak zaobilaze ta područja. Također vilenjaci su i mali vragolani. Mogu pomoći, ali i odmoći. Ako se dogode neke nevjerojatne stvari većinom se njima da kredit, ali i ako vam nešto netragom nestane iz kuće, njih se najčešće krivi.
Ako mene pitate, ja mislim da su oni od cijelog kršćanstva najviše prihvatili slavljenje Božića. Ovdje je to zaista važan događaj. Ulice su se počele kititi još krajem 10-og mjeseca, a sad već ima toliko ukrasa i lampica da je javna rasvjeta skroz nepotrebna.
S obzirom na to da je sada većinom noć to itekako ima smisla. Svane oko 11, a zađe u 3 i po popodne…do Božića će biti još i kraće. Ali ima to i neke svoje čari. Sada se aurore vide jasnije nego prije i može se u njima duže uživati. Mi smo u gradu pa svjetlosno zagađenje ima donekle svoj učinak, no i dalje su veličanstvene. Kreću se lagano poput meduze u moru i kao da stvaraju nebeske valove zeleno, ljubičaste boje. To bude baš magično za promatrati.
I tako u duhu Božića donijeli smo neke svoje običaje ali i naučili nove.
Ovaj se meni najviše dopao. Kod njih postoji 13 djedica mrazova i svaki ima svoje ime. Počinju na Sv. Lucu i običaj je da se daruje 13 malih poklona koji se stavljaju u bječvu. A ako nisi bio dobar, na Islandu dobiješ patatu!
Što se tiče darivanja, ima i legenda o crnoj mački koja jede djecu koja nisu dobila neku odjeću kao poklon. S obzirom na teške uvjete u kojima se prije živjelo i na pregršt vune ne čudi me da su stariji izmislili takvu priču da djeca budu sretna s pletenim čarapama kao poklonom. Kod nas baba roga, kod njih crna mačka. Također, Islanđani čestitaju Božić već u 18:00 na Badnje veče. Kod njih je cijela ta priča malo pomaknuta. Naime posti se 23. i običaj je da se jede raža, a ne bakalar. Badnjak je glavni dan i najveća gozba. Priprema se janjetina ili pečena šunka, a na Božić, 25. prosinca se, u biti, stoji doma i odmara, te je običaj da se jede sušena, dimljena janjetina. Od slatkog smo otkrili nešto za što sam ja iskreno prvi put u životu čula, a to je Lakkris na islandskom, a u prijevodu na naški je sladić. To je korijen neke biljke koja je očito vrlo slatka te se od toga pravi gumičasta smjesa koja se često miješa sa soli. To je jedan vrlo specifičan okus, ali tu na Islandu je vrlo popularan, te se često u butizi mogu naći razne čokoladice i poslastice s tim Lakkrisom.
Još jedna genijalna stvar je što dostavljaju jelke na vrata. I za svako posječeno stablo država od tih novaca posadi još 30. Ove godine mi, nakon dužeg vremena, moram priznat, imamo pravu jelku i baš se osjećamo ekološki osviješteni. Zvijezda na vrhu dira plafon i pola dnevnog boravka je u boru, ali je ugođaj predivan, a miris bora da i ne spominjem. Uz posebna izdanja Božićnih piva kratimo ionako kratke dane u dobrom društvu novostečenih prijatelja. Polako se pripremamo za Božić koji će i na Islandu biti tiši nego inače, ali to baš znači da nam duh valja biti jači i veseliji nego ikad prije. Jer ipak Božić su ljudi i obitelj. I zato šaljem puno podrške i pozdrava svima doma i nek’ nam ovaj Božić ostane u sjećanju po doživljajima, neka se ljudi izmire, ponovo zbliže i odlično se provedu sa svojim bližnjima. Meni će moji jako nedostajati, jer će ovo biti prvi Božić da nismo zajedno. Najviše će mi faliti mamini kolači, tatina pjesma i vrijeme koje provedemo svi zajedno kao familija pričajući priče i blagujući famozne domaće specijalitete poput dobre stare peke ili sača kako k’o već zove.
A što se tiče generalno hrane na Islandu, stvarno ne znam što bi vam izdvojila. Nacionalni specijalitet su janjeće oči i truli morski pas… Losos im je odličan, ali za njega treba izdvojiti pola plate, tako da smo ostali vjerni našoj spizi. Otkad sam preselila naučila sam razvlačiti kore za burek, praviti somun i ćevape. Jedino još ne znam kako da kajmak učinim, ali ako se dokopam gdje svježeg mlijeka možda se i u tu avanturu upustim. K’o zna.
Kako bilo da bilo, Island je iz nas izvukao ono najbolje i natjerao nas da izoštrimo i usvojimo nova znanja i discipline. Tako od nedavno imam novi hobi, pletenje, a sve zahvaljujući prijateljici Ylvi koja me naučila. Tako da ove godine svima za Božić poklanjam pletene papuče. Da ih ne pojede crna mačka! Nadam se da će i vaši darovi biti ispunjeni ljubavlju i dobrim namjerama, te Vam od srca želim sretan Božić i veliki pozdrav sa Sjevernog Pola od Luke i Petre!
