Sveta Lucija slavi se 13. prosinca. Njezin kult raširen je diljem svijeta, a posebno na Sredozemlju. Pretpostavlja se da je Lucija rođena 284. godine u Sirakuzi. Prema legendi, kao dijete je bila zaručena za mladića iz bogate obitelji i trebala je imati lagodan život.
Ipak, sve se mijenja nakon što joj umire otac, a majka obolijeva. Lucija je pokušala gotovo sve kako bi joj majka ozdravila i tako je potrošila znatan dio imetka. Lucija i njena majka odlučile su hodočastiti na grob svete Agate u Kataniju, gdje je Lucija molila svetu Agatu za majčino ozdravljenje i po predaji, ona joj se ukazala i rekla: Zašto tražiš moj zagovor za ozdravljenje svoje majke, kad i sama možeš isprositi zdravlje za svoju majku. Vjera joj je tvoja pomogla. Već je ozdravila, zato što si ti svojom čistoćom u svom srcu pripremila dragi stan za Gospodina. Kao što je Krist po meni proslavio Kataniju, tako će po tebi proslaviti Sirakuzu.
Lucija je nakon majčina ozdravljenja odlučila sve svoje bogatstvo podijeliti siromašnima, a prekinula je zaruke kako bi svoj život mogla posvetiti Bogu. Mladić je nakon toga optužio Luciju kao kršćanku, a kako je tada trajao jedan od najvećih progona kršćana, onaj Dioklecijanov, Lucija je brzo uhvaćena.
Prema predaji, sudac je nastojao uvjeriti Luciju da žrtvuje rimskim božanstvima, ali ona je odvratila kako ona poznaje samo jednoga Boga i da je sve svoje dala Bogu i ostalo je još jedino da da svoj život. Nakon što ju je sudac nastojao ušutkati, Lucija je odvratila da Bog daje govoriti svojim službenicima u nevolji i da to čini preko Duha Svetoga, a njeno tijelo je hram Duha Svetoga. Sudac ju je zatim odlučio poslati u javnu kuću, ali je ni jaram volova nije uspio pomaknuti s mjesta. Kada je Rimljani nisu uspjeli ni spaliti, proboli su joj grlo. Neke predaje govore kako je, i nakon što su joj prerezali grkljan, Lucija nastavila hvaliti Boga i prorekla skori pad poganstva.
Premda se danas slavi kao zaštitnica mnogih zanimanja, Lucija je najpoznatija kao zaštitnica vida. To je povezano s njenim imenom koje dolazi od latinskog lux,lucis f., što znači svjetlo, ali i datumom slavljenja, 13. prosinca, kojim se nagovještava brzi dolazak dužeg dana. Legenda o očima svete Lucije govori o mladiću koji ju je nastojao zavesti govoreći kako ima lijepe oči, a ona je, kako bi ga se riješila, iskopala svoje oči i poslala mu ih na pladnju, nakon čega joj je Bog darovao još ljepše oči, a mladić je zbog toga i sam postao kršćanin.
Kult svete Lucije razvio se na Siciliji, a već je papa Grgur Veliki uveo blagdan sv. Lucije u kanon. Njene relikvije su iz Sirakuze prenesene u Carigrad tijekom arapskog osvajanja Sicilije, a u Veneciju su prenesene 1205. godine, nakon osvajanja Carigrada i od tada se sveta Lucija slavi kao jedna od zaštitnika grada. Njen kult tako se počeo širiti i po istočnom Jadranu, a najvjerojatnije tada dolazi u Dubrovnik, gdje je i danas prisutan. Naime, jedan od pokrajnjih oltara u crkvi svetog Vlaha posvećen je svetoj Luciji, kao i kula istočno od Minčete.
U Konavlima sveta Lucija nije ušla kao krsno ime niti u jedno selo, ali je zato ime Lucija ili Luce jedno od devet ženskih imena u Konavlima, pa je velik broj Konavoki imao zagovor ove svetice. Po julianskom kalendaru 13. prosinac bio je najkraći dan u godini pa se uz svetu Luciju vezalo pronošenje svjetla, odnosno nagovještaj Božića, dolazak vječnog svjetla. Vjerojatno je zbog toga nastao običaj u Konavlima da se na svetu Luciju ide s luči po selu. Uz to su uglavnom konavoska djeca išla po kućama i kolendavala Luce iz sela. Pjevalo bi se: Luce, Luce otvori nam skute, prosvijetli nam pute da dočekamo porođenje, Sin nam došo na spasenje. Lucini skuti bili su puni oraha, kontonjate i ostalog slatkog. Ipak, ako neka Luce ne bi otvorila kolendarima, ispred njene kuće mogle su se čuti pogrdne pjesme Luce guce…
Osim tratavanja Luce je prisutna i u konavoskom kalendaru s brojalicom Sveta Luce drvarica, dvanaest dana do Božića. Osim što poziva na pripremu za Božić, upozorava da je počelo vrijeme grijanja i da treba ubrati dovoljno drva za nadolazeću zimu. Jedan od običaja koji se u velikoj mjeri zadržao do današnjih dana je i sijanje pšenice u manju posudu na svetu Luciju. Pšenica proklija i počinje rasti i ovisno o tome koliko je gusto i visoko narasla do Božića pretpostavlja se da će takva biti žetva iduće godine, a otkad se pšenica ne sije više u Konavlima, kakav će biti općeniti urod. I za kraj, neka vam Luce prosvijetli pute, a pšenica vam do Božića busala.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
