„Živjeti se ne mora, ali navegavat mora“, to je stara dubrovačka izreka, koja opisuju i moj život, kaže u telefonskom razgovoru ovogodišnji dobitnik Vjesnikove Plave vrpce, Dubrovčanin kapetan Pavo Butijer, koji je zapovijedajući japanskim tankerom Towada, brodara NYK, 3. prosinca 2019. na Indijskom oceanu rukovodio spašavanjem 34 indijska ribara s tri ribarice kojima je prijetilo potonuće u olujnoj noći. O moru, životu pomorca i akciji spašavanja, koja je trajala 6 sati, razgovarali smo s kapetanom, koji je trenutno u Zagrebu.
Kapetan je, možemo reći iz cijele naše županije. Njegov otac je Konavljanin iz Drvenika, majka mu je s Korčule. Rodio se u Gradu, a prvih 9. godina živio je u Ošljemu u Dubrovačkom primorju gdje su mu roditelji radili kao učitelji.
-Kad su prvo otac, a onda i majka, dobili posao u Gradu, preselili smo se prvo u Gruž, pa u Karmen, pa na Ploče te Montovjernu. Danas je moja dubrovačka adresa u Primorskoj ulici, ali zbog osobnih razloga cijela obitelj uglavnom živi u Zagrebu, priča mi kapetan, otac triju sinova Matije (31), Borne (24) i Mara (17), dodajući kroz šalu kako je broj 7 znakovit u njegovoj obitelji. Naime dobna razlika između sinova je upravo 7 godina.
Kao mladić imao je veliki interes za učenje stranih jezika i povijest, a posebno mu se sviđao francuski, no srednju je školu odabrao, ne zbog neke posebne sklonosti moru i brodovima, nego zbog ekipe koja se odlučila za pomorsku školu.
– Moji prijatelji, pokojni Teo Radović, pa Željan Matić, upisali su nautiku, pa sam i ja pošao s njima. Njima se to sviđalo i htjeli su navegavat, ali znakovito je da sam ja jedini od cijele balice završio na moru. Kadeturu sam odradio 1981/1982. na Atlantskoj na brodu Baranja i otada sam kalendarski 40 godina na moru, a zadnjih 20 godina kao zapovjednik. U početku sam nešto malo navegavao na Atlantskoj, a onda sam prešao na strane zastave i tankere gdje i sad radim. Zapovjednik sam na supertankerima, to su brodovi dugački 330 metara s 312 000 tona nosivosti, široki 60 metara, a prevoze sirovu naftu. Hvala Bogu i svetome Vlahu dosad nismo niti jednom imali nikakvih curenja niti kalvarija. Baš sam sretan da kao pomorac u medijima mogu govoriti o nečemu pozitivnom. Mi pomorci počnemo puniti novinske članke uglavnom kad se dogode neke tragedije, kalvarije, nesreće ili zapljene droga.
Kapetan se prisjetio nekoliko situacija kad je i sam osjetio veliki strah na moru.
– Strah je normalna emocija, koja upozorava na opasnost. Ne mogu reć da me bilo strah, ali nije mi bilo svejedno kad smo jednom pet dana kraj Šetlanda čekali ulaz u luku na nevremenu jačine 12 bofora i to s praznim brodom u balastu. Sjećam se i jednog putovanja preko Pacifika iz Kalifornije do Koreje , kad smo 14 dana konstantno plovili na valovima visine 9 metara. Bili smo doduše puni tereta, pa je bilo lakše,ali nisam zaboravio to iskustvo. Izazov u plovidbi u manovri je uvijek Singapur. Kako naš brod ima gaz od 21 metra, što ga čini skoro otokom, u tom predjelu imamo rutu duboke vode, kroz koju točno treba proć da se ne bismo nasukali, a promet je tamo gust i često se dogodi da se nađe neki manji ali i veći brodovi koji ne poštivaju pravila. Zasad sam uspješan u toj manovri, ali na moru se nikad ne zna, zato je strah tu dobar prijatelj oprezu.
Kako je bilo navegavati nekad, a kako je to sad uz dostupnost brojne tehnologije i interneta?
– Iako su tada ture bile puno duže, tipa nije bilo neobično da pomorac ostane i po godinu dana na brodu, a danas su ture kraće od 3 do 6 mjeseci, meni je prije bilo puno lakše. Čudno je to reći jer danas imamo svu tu tehnologiju, koja bi nam trebala olakšati posao, i olakšava ga u jednom segmentu, ali je posla sve više, a druženja i međuljudske komunikacije sve manje. Prije bismo odradili posao i uvečer se iza smjene okupljali na krmi uz gitaru, pjesmu, druženje. Sad za takvo što nema vremena, a i ljudi su nekako svatko za sebe, fali tog zajedništva. Svi se povlače u kabine s mobitelima, tabletima…druženje izostaje.
Pa je li Vam pomalo već dosadilo, hoćete li skoro u mirovinu?
– Kad bih rekao da mi nije dosadilo, lagao bih, ali kako ona stara dubrovačka izreka kaže: Živjeti se ne mora, ali navegavat se mora. Cijela moja obitelj živi od moga rada, svjesni su toga i pomirili su se s činjenicom da more puno uzima, ali i puno daje. U pomoraca je uobičajeno da na brod idete dan prije godišnjice braka, a vraćate se dan iza rođendana djeteta. Kad se moj Matija, prvi sin, rodio, ja sam bio na brodu, prvi put sam ga vidio s 5. mjeseci. Evo pomalo se sinovi počinju osamostaljivati, a ja imam još sedam godina do penzije. S morem nešto dobiješ, a nešto gubiš. Volim na sve gledati pozitivno i mislim da smo ja i moja familija više dobili.
Kapetan Butijer proputovao je cijeli svijet, ali kad dođe doma, bez obzira bio to Zagreb, Dubrovnik ili Korčula, najdraže mu je biti u miru i vrijeme provoditi sa svojom obitelji i prijateljima.
– Kad navegavate dugo na tankeru, nema te lokacije na svijetu gdje niste bili, ali u principu u luke ne ulazite, u gradovima ne odsjedate. Mi se punimo i praznimo na naftnim terminalima izvan luka. Na brod sam znao dolaziti helikopterom, a isto tako se i s njega iskrcavati. Prije bih znao u hotelu, prilikom smjene, ostati dan duže i malo pogledati grad u kojem se nalazim, ali kako godine idu, tako mi je najdraže doć doma što prije i niđe se ne micat. Nije mi važno gdje sam, Zagreb, Dubrovnik ili moje pusto ali prelijepo selo Potirna, na Korčuli. Svejedno, samo da sam na jednom mjestu s obitelji. A opet posebno volim Drvenik i predivne Konavle.
A s čime se bavite kad se iskrcate s broda?
– A nisam vam jedan od onih koji se iskrcaju pa počnu orati, gradit… zadovoljan sam mirnim životom s obitelji i svojim društvom, uz sport koji je konstanta, nekad prije basket, a sad volim poć u teretanu… a naravno i pogledati koju dobru utakmicu.
Plava vrpca Vjesnika, nagrada koja je veliko priznanje našim pomorcima, jučer je postala vlasništvo kapetana Pava Butijera, koji je, kaže iznimno ponosan na to priznaje, ali dodaje, kako nije samo on taj koji je spasio indijske ribare, nego je to priznanje za svakog od 28 članova posade, koji su u tom trenutku odgovorno i dobro odradili svoj posao.
– Posebno bi istaknuo trojicu naših Hrvata, časnika koji su tad bili na brodu i sudjelovali u spašavanju, a to su upravitelj stroja Ivica Tomić, prvi časnik palube Ivan Vidović, obojica iz Splita, te prvi časnik stroja Dino Žampera s Dugog otoka, ističe Butijer.
A kako je teklo spašavanje?
– Toga dana prognoza nije najavljivala nevrijeme, ono se samo odjednom stvorilo na moru. Prije toga vidjeli smo u daljini ribarsku flotu, ali kad se diglo more, njihovi drveni brodovi za na su postali nevidljivi. Bio je 3. prosinca na Indijskom oceanu 230 – 300 milja od zapadne obale Indije. Jaka kiša, valovi od 5 metara i vjetar jačine 37 čvorova nisu predstavljali opasnost za Towadu, naš tanker, ali njihove 15 metara duge drvene ribarice, bez ikakve zaštitne opreme, to nisu mogle izdržati.
Pozvali su nas iz njihovog centra za spašavanje, a komuniciranje s ribarica je išlo preko zapovjednika s jednog indijskog tankera, koji je prevodio. Bila je noć, oluja, a drveni brod se ne vidi na radaru. Znao sam da moramo brzo djelovati, jer očajni ribari već su javljali da će poskakati u more s napola potopljenih ribarica na kojima nije bilo ni ‘life jacketa’ ni čamaca za spašavanje.
Naredio sam da s Towadom napravimo zavjetrinu ribarskim brodovima, kako bi omogućili njihovo pristajanje. S obzirom na to da je tanker bio u balastu, nadvođe mu je bilo visoko 21 metar, kao 7 – katnica, a posrtao je i valjao se pod snažnim udarima vjetra i valova. Morali smo biti vrlo oprezni, da tijekom akcije spašavanja, oplatom broda ne zdrobimo ribarice kad dođu pod pilotske ljestve. Nakon dva sata potrage našli smo jednu ribaricu, pa drugu, pa treću. Svi su se ribari uspješno popeli na našu palubu. Bili su iscrpljeni i ne bi bili još puno izdržali u oluji. Spasili smo 34 čovjeka u akciji koja je trajala 6 sati i u kojoj je svaki član posade koncentrirano i točno morao obaviti svoj posao, bez greške. I zato ovo nije samo moja nagrada, nego svih nas 28, koji smo u tome sudjelovali.
COVID kriza, kaže kapetan Pavo, na njega i na tankerske kompanije nije puno utjecala. On je imao sreću iskrcati se 19. ožujka, prije lockdowna, ukrcati se u srpnju i iskrcati u studenom, bez kašnjenja smjene. Zna da su mnogi pomorci ostali duže na brodovima ili doma, što je kaže pomorcima isti problem.
– Na tankerima nema opasnosti od zaraze, mi smo na moru i po 40 dana, ne ulazimo u luke, samo svemirac na brod može donijet virus. Uz to, poštivamo i provodimo sve mjere koje su potrebne za zdravstvenu sigurnost posade . Kad dolazi smjena , strogo se pridržavamo pravila, a na terminalu se pomorci testiraju prije ulaska na brod, iako su i prije toga već obavili jedno, do dva testiranja.
Kapetanu Pavu Butijeru i cjelokupnoj posadi broda Towada, čestitamo na ovom velikom priznaju, ali prije svega na humanosti koju su pokazali spašavajući nepoznate ljude u olujnom oceanu. A naš je kapetan iskoristio prigodu i svim dubrovačkim braniteljima čestitao njihov dan, a svojim kolegama i svima koji vole more blagdan Sv. Nikole, njihovog čuvara i zaštitnika na morskim pučinama.