Krenulo se sa izmjenama GUP-a, kako bi se uredio prostor u kojemu živimo i koji ostavljamo potomcima. Informirajte se što se planira i kakve promjene se donose, nemojte reagirati tek kada vam u susjednu parcelu stignu bageri.
Prenosimo stav Društva arhitekata Dubrovnik u cijelosti, a iznesen na jučerašnjoj raspravi o izmjenama GUP-a.
Kada je prije nekoliko mjeseci potpisan Sporazum o suradnji s Gradom Dubrovnikom, odmah je istaknuto kako je riječ o svojevrsnom presedanu, budući da su predstavnici stručne javnosti po prvi put uključeni u iznimno složen i zahtijevan proces izmjene temeljnih prostorno-planskih dokumenata koji usmjeravaju urbanistički razvoj i određuju kvalitetu života u gradu i okolici. Društvo arhitekata Dubrovnik danas vjeruje kako je dosadašnja suradnja pokazala da Grad Dubrovnik i dalje u svakom trenutku može računati na našu stručnu, profesionalnu i neovisnu pomoć u svim aktivnostima koje se tiču prostornog planiranja i unaprjeđenja kvalitete života u gradu i okolici. Ovo je tek prvi korak u započetoj suradnji koja bi se svakako trebala nastaviti i u sljedećem periodu kada nas očekuju najavljene cjelovite i znatno opsežnije izmjene i dopune prostorno-planskih dokumenata.
Odavno smo svi već postali svjesni upitnoga gospodarenja prostorom i svakojakih pritisaka kojima je Dubrovnik izložen, što ponajbolje oslikavaju silne devastacije kojima proteklih godina svjedočimo gotovo na svakom koraku. Javnost pritom nerijetko primjećuje tek one veće prostorne intervencije, dok one manje prolaze mimo radara, a itekako utječu ne samo na ukupnu sliku grada, već i na kvalitetu života njegovih stanovnika. Ipak, treba istaknuti kako Dubrovnik u tome nije iznimka u odnosu na naše druge gradove, osobito one na obalnom području, koji se pod pritiscima, ponajprije turističkoga sektora, bore sa sličnim izazovima i poteškoćama. Stoga je odmah potrebno jasno i otvoreno reći – o svim ovim izazovima potreban nam je široki društveni i politički konsenzus čiji su preduvjet kontinuitet rada na kreiranju komunikacijske kulture i suradnje među svim dionicima, uključujući i javnost. Srećom, u Dubrovniku vlada vrlo visoka građanska svijest o prostoru kao temeljnom nacionalnom dobru, možda čak i znatno više nego što je to slučaj u drugim gradovima i sredinama. S druge strane, ova je javna rasprava trenutak kada također treba priznati kako je postojeći zakonodavni okvir koji se tiče prostornog uređenja nužno što prije i znatno bolje urediti. Informacije koje se javnosti na javnim raspravama daju na uvid običnom građaninu malo toga govore i on ne može znati što mu se planira u susjedstvu dok bageri ne dođu kopati. Stoga je dužnost nas kao predstavnika stručne javnosti – a na taj smo način od samoga početka i pristupili ovome procesu – pomoći građanima da vide ono što se u prostoru planira, ali isto tako približiti im neke objektivne poteškoće u kojima se nalazi cjelokupni sustav prostornog uređenja u Republici Hrvatskoj. Iako je danas vrlo popularno govoriti o nezadovoljavajućem zakonodavnom okviru, tek kad i tu činjenicu imamo na umu moguće je objektivnije sagledati cjelokupnu problematiku u kojoj se i mi u Dubrovniku nalazimo. Zato je u ovom priopćenju bitno ukazati na jedan dio procesa koje je potrebno ispuniti kako bi se u periodu koji bi trebao uslijediti sljedeće godine, a to su već spomenute cjelovite izmjene i dopune prostorno-planske dokumentacije, stvorili preduvjeti za dobro gospodarenje prostorom.
Problematika sustava prostornog uređenja RH
Važno je naglasiti kako su sve naše institucije i strukovne udruge arhitekata suglasne da cijeli sustav urbanističkog planiranja moramo graditi ispočetka. Sustav prostornog uređenja svakim se danom sve više pokazuje kao neučinkovit i nedovoljno fleksibilan u odnosu na izazove današnjeg razvoja, a istovremeno ne jamči kvalitetu izgrađenog prostora. Planovi dugoročno u svojim odredbama ne osiguravaju optimalne preduvjete za održivi budući razvitak, posebice jer počivaju na starim postavkama, saznanjima i polazištima i već su time u bitnome ograničeni, tim više što se društveno-politički i gospodarski kontekst posljednjih godina uvelike promijenio, a izrazito aktualne postale su teme poput održivosti, klimatskih promjena, primjene obnovljivih izvora energije i drugo. Zbog svega toga, i planovi i sustav u cjelini traže korjenite promjene.
Zakon o prostornom uređenju i gradnji koji je na snazi bio do 2014. poznavao je dvije vrste planova – strateške i provedbene. Strateški planovi bili su Strategija prostornog razvoja RH, Program prostornog razvoja RH, PPPPO, PPŽ, PPGZ i PPUO/G, a provedbeni UPU i DPU. Novim Zakonom o prostornom uređenju iz 2014. strateški razvojni planovi više nisu određeni, a namjera zakonodavca je da svi planovi postanu provedbeni, od prostornih planova državne razine (DPPR, PPEPRH, PPZERP, PPNP, PPPPO, UPU), do prostornih planova regionalne (PPŽ, UPU) i lokalne razine (PPUO/G, GUP, UPU). Upravo ova nastojanja da se sve vrste planova tretiraju kao provedbeni dokumenti nešto je što struku posebice zabrinjava, budući da su te intencije u neskladu s osnovama metodologije prostornog planiranja. Tome u prilog govori i davni citat našeg uglednog urbanista prof. Ante Marinovića Uzelca: „Prostorni plan bavi se prostornim uređenjem ukupnog prostora, tj. teritorija. Taj teritorij može sadržavati, a najčešće sadržava, naselja i gradove, ali promatrane kao točke bez dimenzija, ili ovisno o mjerilu i ciljevima plana, kao površine, ali samo ukupne, s dimenzijama i oblicima, bez ulaženja u njihovu unutrašnju strukturu. Međutim, prostorni se plan može baviti i teritorijem na kojem uopće nema naselja.“
Stručni stav o ovom je pitanju vrlo jasan i razlikuje se od onog koji propisuje zakon. Planske razine moraju biti jasno odvojene i normirane kroz sustav standardizacije planova, odnosno planovi državne i regionalne razine moraju biti strateški, dok prostorni planovi na lokalnoj razini moraju imati odvojene usmjeravajuće i provedbene dijelove plana. Pritom je potrebno razvijati metodologiju izrade i stručne standarde provedbenih planova na lokalnoj razini. Na ovim i brojnim drugim sličnim pitanjima kontinuirano radimo na nacionalnom nivou ponajprije preko naših Odbora za urbanizam i Odbora za zakonodavstvo Hrvatske komore arhitekata, nastojeći ukazati koliko postojeći zakonodavni okvir unutar kojega moramo djelovati ne jamči kvalitetu izgrađenog prostora i štoviše, nerijetko rezultira prostornim konfliktima.
Zašto je sve ovo prethodno važno spomenuti? Zato što u trenutku dok raspravljamo o izmjenama i dopunama PPU-a i GUP-a Grada Dubrovnika na umu treba imati i ove aktivnosti strukovnih udruga i institucija koje nažalost nisu u dovoljnoj mjeri medijski popraćene. Javnost mora znati da se u ovakvim okolnostima gotovo pa nemogućeg zakonodavnog okvira na lokalnoj razini ipak pokušavaju pronaći rješenja za unaprjeđenje postojećeg stanja, iako smo itekako svjesni koliko nam je manevarski prostor skučen.
S druge strane, činjenica je da se arhitektonska struka ne može amnestirati od krivnje za stanje u prostoru. Arhitektura mora graditi da bi kao struka postojala. U takvoj su situaciji ekscesi uvijek mogući. Upravo zato potreban nam je vrlo čvrst, razumljiv i jednoznačan planski dokument na razini konsenzualnog društvenog dogovora. Ako urbanistički plan u određenim zonama dopušta preveliku izgradnju, onda će biti vrlo teško uvjeriti investitora da gradi manje. Možda ponekad nekog vrlo savjesnog, s razvijenim estetskim kriterijima i ekološki osviještenog. Ali to nažalost nije često, pa se zaštita prostora ne smije prepuštati samo savjesti arhitekata i investitora. Zato su nužni konzistentni, precizni planovi, koji se oblikuju strateški, s jasnim konceptima prostornog, ekonomskog i društvenog razvoja i u koje su ugrađeni primjereni kriteriji zaštite raznih prostornih slojeva.
Izmjene i dopune PPU-a i GUP-a
Već na prvom radnom sastanku na temu izmjena i dopuna PPU-a i GUP-a Grada Dubrovnika, Radna skupina Društva arhitekata Dubrovnik istaknula je kako su na području cijele Republike Hrvatske uglavnom na snazi zastarjeli prostorno-planski dokumenti, a iznimka nije ni aktualni Generalni urbanistički plan Dubrovnika, koji je Gradsko vijeće usvojilo prije punih petnaest (!) godina. Ovaj plan nikada nije bio ni strateški, ni razvojni dokument, već je reciklirao određene koncepte iz doba strateškog plana Južni Jadran s kraja 60-tih, izvršivši evidenciju zatečenog stanja pojedinih namjena, te dajući zoning mogućih lokacija novih sadržaja bez prave analize interakcija s prostorom u kojem su ti isti sadržaji planirani. Dodatan je problem što je u ovih petnaest godina GUP više puta mijenjan, pri čemu su dopuštene nekontrolirane prenamjene i graditeljske intervencije, apartmanizacija pod krinkom stanogradnje, te smanjenje javnog prostora uz sustavnu amputaciju gradskog tkiva točkastom implementacijom pojedinačnih projekata. Osim toga, pojedine odredbe nisu bile sasvim usklađene, pa se događalo da se određene situacije ili pojmovi u različitim kontekstima ne mogu tumačiti jednoznačno. To je u provedbi otežavajuća okolnost, kako za projektante, tako i za upravu.
Na istom radnom sastanku istaknuto je kako je Dubrovnik jedan od rijetkih gradova u Hrvatskoj u kojemu se prostorna kvaliteta, a time i zaštita javnog interesa, mora postići restriktivnijim odredbama, odnosno limitiranjem. Upravo je to ključna novina koju ove izmjene i dopune donose. Međutim, ponovno je potrebno naglasiti kako ovaj dokument, iako u većem dijelu počiva na konsenzusu svih dionika procesa njegove izrade, ne može biti dugoročno rješenje. Dubrovniku trebaju novi prostorno-planski dokumenti razvojnoga usmjerenja, koji će kao takvi u sebi inkorporirati jasnu viziju grada za dugoročni period. Taj budući plan nužno treba počivati na novim stručnim podlogama, analizama, studijama, provjerama, procjenama, strategijama i smjernicama, a na osnovu kojih bi se odredile pojedinačne prostorno-funkcionalne i vizualne cjeline, namjena zemljišta i pojedinačni parametri uređenja i gradnje. Takav jedan plan ne bi se smio mijenjati bez prijeke potrebe, a bilo kakav drugačiji pristup bio bi potencijalno vrlo opasan jer ne bi bilo moguće sagledati šire posljedice na prostor u cjelini.
Zaključak
Zaključno još vrijedi istaknuti kako je ova suradnja pokazala kako čim prije zakonom treba uvesti brže i učinkovitije planske (projektne) prostorne provjere urbane kompozicije. PPU i GUP ne mogu biti jedini odgovor na cijeli spektar zadataka provedbene razine, zbog čega nam je potreban novi sustav koji će uključivati više vrsta urbanističkih planova. Nužno je postići i žurno međuresorno usklađivanje, nastaviti razvijati komunikacijsku kulturu i poticati suradnju među svim dionicima, ali isto tako pronaći mehanizme za aktivnije sudjelovanje javnosti u izradi prostornih planova od samoga početka, još od faze pripreme odluka o početku izrade nekoga plana. Time bi se omogućilo da se znatno više primjedbi s javne rasprave u konačnici implementira u prostorno-planski dokument, što u postojećem okviru nerijetko nije moguće jer bi značilo da se odluka o izradi plana mora mijenjati, a sam proces vratiti na početak. Naposljetku, važno je sve pozvati na dijalog po pitanju kakav Dubrovnik u budućnosti želimo, posebice zbog toga što kontinuirano govorimo o održivom razvitku, a prostor najviše planiramo prema interesima jedne djelatnosti – turizma. A upravo je recentna pandemija pokazala koliko smo tu krhki.
Za Izvršni odbor Društva arhitekata Dubrovnik:Božo Benić, mag.ing.arch.,predsjednik
uz podršku Vijeće Područnog odbora Dubrovnik Hrvatske komore arhitekata
