Kada Željka i Željko nešto jako zažele – nastane iz nule uspjeh koji se zove OPG Laptalo. I to u Gromači, malom selu za koje prije nitko nije niti sanjao da može postati ono što je danas – omiljeno mjesto za izlet, domaću hranu i odmor od daleke gradske vreve i strke.
Za svoga supruga, Željka Laptala Željka se udala prije dva desetljeća i te 2000. samo su razmišljali kako će ostvariti svoj san i kupiti te useliti u svoj stančić u staroj Mokošici. Gromača je tada bila malo, zapušteno seoce daleko od svega, a supružnici su radili u gradu i nije im ni na pamet padalo svakodnevno putovanje do posla. U staru obiteljsku kuću na Gromaći su dolazili vikendom, jer njen suprug nije mogao zamisliti život bez tog mjesta u kojemu se rodio i rastao. U Željkovoj obitelji kroz dvije generacije nije bilo muških potomaka pa je njegova majka kojoj je ostala kuća nasljedstvom, i nakon udaje ostala u njoj živjeti. Stoga ni ne čudi da je svom sinu kojega je rodila u 44. godini života dala ime – Željko. A kad se vidi što su zajedno, složno napravili u svojim životima, gotovo da nema slučajnosti ni u tome što se oženio za djevojku istog imena. Željku.
– Kad sam se udala jedno kratko vrijeme sam živjela na Gromači. Čekali smo da nam stan u Mokošici bude gotov, a ujedno sam čekala i naše prvo dijete. Dok je suprug bio na poslu ostajala bih sama u selu i društvo mi je, doslovno, pravilo samo nekoliko krava koje su slobodno hodale pored naše kuće, jer nije bilo ni pravog puta ni gotovo ništa. Bilo mi je grozno i jedva sam čekala kad ću preselit u stan, što moga muža nikada nije veselilo – prisjeća se Željka tog vremena prije dvadeset godina.
– Nisam nikada mislila o životu na Gromači, nisam se tamo vidjela, a i imala sam siguran i dobar posao u jednoj poznatoj i unosnoj dubrovačkoj tvrtki, tako da sam odlučila živjeti bliže gradu. Tri godine nakon prve kćeri dobili smo i našu drugu kćer, koja je imala tek mjesec dana kada me pozvala prijateljica, također mlada žena koja je došla živjeti na Gromaču i ponudila mi da skupa primamo goste jer je ona već počela raditi taj posao i trebala joj je još neka mlada obitelj. Danima sam je odbijala, ali je ona bila uporna i na kraju sam pristala primiti samo jednu grupu. Kad smo se vratili na Gromaču, nismo imali gotovo ništa, sve je bila improvizacija, od stolova, stolica (betonski elementi i dasaka), nerješenih imovinskih odnosa, ma užas…
I krenuli su u novi posao, o njemu ništa ne znajući. Bilo je teško, mukotrpno, nailazili su na brojne prepreke koje bi obeshrabrile mnoge. No, ne i Željku.
– Uporna sam i tvrdoglava osoba, koliko god puta se činilo kako ne postoji šansa za krenuti naprijed, mi smo se kretali – korak po korak, dan po dan. Te 2004. godine se cijeli naš turizam odvijao u jednoj maloj sobici ne većoj od 12 kvadrata, a koju je obitelj ranije koristila za feste kao trpezariju. Kuća je stara oko 200 godina i unutra su bili podovi, a u prizemlju podrum, star i zapušten. U neposrednoj blizini kuće, bili su pojata i tor potpuno razrušeni za vrijeme Domovinskog rata. Već sljedeće godine krenuli smo u obnovu te planirali osposobiti konobu za 50 sjedećih mjesta što smo kroz dvije godine i uspjeli. U međuvremenu smo izgradili komin u neposrednoj blizini gumna. Zatim smo adaptirali vinski podrum i kuću podigli za još jedan kat također zidan kamenom, te ga pretvorili u luksuzni apartman od oko 120 kvadrata, pogodan za smještaj šest osoba i kategoriziran s pet zvjezdica – ne bez ponosa priča Željka njihov put.
No, prodaja nije baš išla kako su Laptali zamislili te su počeli razmišljati zašto je tome tako. I onda je djed izrekao “čarobnu riječ” – lokvetina.
– Djed se divio našoj energiji i upornosti i postignutim rezultatima, pratio nas je i u jednom trenutku je rekao da je sve dobro, ali da fali “bokun lokvetine”. Naravno da smo shvatili što djed kaže i odmah smo krenuli u izgradnju bazena, a inspiraciju smo pronašli upravo u obližnjoj lokvi i gumnu koje se nalazi na našem imanju. To je bilo to! Posao je krenuo i danas se možemo pohvaliti da na našem imanju odmor provode gosti iz gotovo čitavog svijeta. Živimo i radimo kao sretna i složna obitelj, muž je uglavnom u baštini, imamo loza, maslina, voće i povrće, proizvodimo gotovo sve što nudimo našim gostima, nudimo im mir, netaknutu prirodu i s velikom ljubavi radimo taj posao. Ja obavljam gotovo sve poslove u kući uz pomoć rodbine i prijatelja, a naše kćeri koje imaju 18 i 16 godina i pohađaju Gimnaziju, od malih nogu su uključene u ovaj posao i uglavnom su zadužene za komunikaciju s gostima i vođenje svih administrativnih poslova putem mailova, i društvenih mreža, dočeka gostiju, davanja svih informacija, budući izvrsno govore nekoliko stranih jezika.
I danas se cijela obitelj razniježi kad gleda fotografije dviju malih djevojčica u nošnjama koje su tih davnih godina, na samom početku postojanja njihova OPG-a, s roditeljima dočekivale goste ispred stare obiteljske kuće. Neizostavno je i tada i onda bilo zapjevat i zabalat Linđo. Malo koji gost s ovog skladnog obiteljskog domaćinstva pođe praznih ruku.
– Svoje proizvode prodajemo isključivo na domaćinstvu u izvornom izdanju ili uobličene u razne gastro i etno suvenire. Mogućnosti koje danas pružaju ovakva mala zapuštena mjesta su neiscrpne pa bi preporučili svima da ne odlaze iz ovog prekrasnog grada, da se vraćaju na ognjišta svojih predaka i sebi grade budućnost i budućnost svojoj djeci. Vjerujte mi da se isplati i nećete nikada požalit.
Gromača je u međuvremenu postala jedno divno mjesto u kojem bi svatko poželio živjeti, pa ne čudi da se dosta mladih obitelji vratilo, te da su se i u infrastrukturnom i svakom drugom smislu stvorili preduvjeti za predivan i zdrav život – zaključuje Željka Laptalo.
Nakon svega što je prošla, zašto joj ne povjerovati?
Foto: Privatni album
