Kad su se Tia i Katarina vratile u Grad, mladi su dobili priliku da popiju kavu s psihologinjama

Asocijacije na riječ psiholog bile bi osoba koja ima savjet za sve naše probleme, osoba koja je smirena, staložena, zna kontrolirati emocije, koja će uvijek biti spremna slušati, no je li to zaista tako? Moje sugovornice su dvije mlade psihologinje koje otkrivaju kako je biti psiholog u današnje vrijeme prepuno izazova i raznolikih kušnji, što se događa s djecom u vrtiću i osnovnoj školi, štite li roditelji previše svoju djecu, je li za anksioznost odgovorna tehnologija te kako dolazi do emocionalnog zanemarivanja. Njihovo iskustvo temelji se na volontiranju na Hrabrom telefonu, radu u vrtiću, osnovnoj školi, ali su i vanjske suradnice Centra za socijalnu skrb Dubrovnik. Ono što ih posebno brine je pojava lažnih stručnjaka koji se radi profita upuštaju u aktivnosti koje mogu oštetiti pojedinca i pogoršati mu postojeće psihičko stanje.

Kate Tia Divizić i Katarina Gjenero su prijateljice i kolegice, mlade psihologinje koje su svoje obrazovanje stekle na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Nisu dugo čekale na posao, obje rade u struci, usavršavaju se, a nedavno su imale i zanimljivo predavanje “Kava sa psihologom“ gdje su ih dubrovački srednjoškolci i studenti mogli prvi put upoznati i dobiti savjet oko određenih problema i nedoumica što ih muče.

Kate Tea Divizić ima 25 godina i radi u Dječjim vrtićima Dubrovnik kao stručni suradnik psiholog preko EU projekta Grad za djecu.

-Ujedno sam pripravnica budući da je ovo moje prvo radno iskustvo u struci. Nakon završenog smjera Opće gimnazije Dubrovnik upisala sam psihologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Tijekom studija volontirala sam na raznim mjestima, a najznačajnije mi je bilo volontiranje na Hrabrom telefonu na telefonskoj liniji za djecu i roditelje. Na Hrabrom smo obavezni proći osnovnu edukaciju te dodatne edukacija tijekom akademske godine, a koje pokrivaju različita područja. Od raznih tema razvojne psihologije, do specifičnih tema poput samoozljeđivanja, do educiranja u područjima pravne zaštite djece. Mogu reći kako je iskustvo volontiranja na Hrabrom telefonu na neki način uvjetovalo moju želju za praktičnim radom s djecom i roditeljima, iako nisam razmišljala kako će moje radno mjesto biti vrtić, a osim toga, vanjska sam suradnica Centra za socijalnu skrb u Dubrovniku.

Katarina Gjenero ima 24 godine, a nakon završetka Klasične gimnazije Ruđera Boškovića u Dubrovniku diplomirala je psihologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu.

-Moje radno mjesto je stručni suradnik psiholog u Osnovnoj školi Antuna Masle, a budući da sam završila fakultet prije nešto više od pola godine, ovo mi je prvo radno iskustvo u struci. Osim toga, vanjska sam suradnica Centra za socijalnu skrb. Tijekom studija i nakon pohađala sam više stručnih skupova i kongresa te volontirala u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Zagrebu, no najvažnije iskustvo, uz sam fakultet, koje je izgradilo moje komunikacijske i savjetodavne vještine te učvrstilo odluku o tome kojim djelom psihologije se želim baviti je volontiranje na savjetodavnoj liniji Hrabrog telefona za djecu i roditelje. Puno toga što sada znam i koristim mogu zahvaliti njima i edukacijama koje su mi pružili.

Zašto ste se odlučile baš za psihologiju i koji dio psihologije vas najviše zanima?

-Vjerujem da je odluka za odabirom psihologije bila više iracionalne prirode od pomnog proučavanja što bi mi odgovaralo kao zanimanje i u čemu bih se dobro snašla. Tako smatram da sam se vođena slikom psihologa kao osobe koja ima priliku otkriti kakva je ljudska priroda, što je raduje, muči, nakon završene gimnazije odlučila za psihologiju. Kako sam tijekom volontiranja na Hrabrom zavoljela savjetodavni rad, voljela bih se usavršavati u području savjetovanja i psihoterapije – odgovara Divizić.

-Rekla bih da sam uvijek imala sklonost prema strukama u kojima se pruža neka vrsta pomoći drugoj osobi, ali i umjetnosti. U vrijeme odluke privukao me sam sadržaj predmeta psihologije u srednjoj školi i jednostavno sam se odlučila za taj studij. Budući da mi je od upisa fakulteta želja biti psihoterapeut, a psihoterapija je oblik umjetnosti, u tome se nadam pomiriti moje dvije želje. Sukladno tome, najviše me privlači klinička i savjetodavna psihologija – kaže Gjenero.

Jedan od izazova za Divizić bila je dvojba ostati u Zagrebu ili vratiti se doma, u Konavle. Bojala se hoće li uspjeti pronaći posao u struci, ali i toga što mogu tako različite sredine ponuditi za mladog čovjeka. Gjenero pak navodi jedan drugi izazov koji je posebno važan u ovoj struci, a to je pojava lažnih stručnjaka koji se radi profita upuštaju u aktivnosti koje mogu oštetiti pojedinca i pogoršati mu postojeće psihičko stanje.

Obraćaju li vam se ljudi s nelagodom i govore li o svojim problemima sa zadrškom ili je to normalno da vam se obrate i traže savjet?

-Oni koji se sami obrate za savjet i podršku su uglavnom prijatelji, poznanici i kolege koji prepoznaju spremnost da saslušam, savjetujem ih ili na neki način budem uz njih. A što se tiče ostalih, nekad i nepoznati ljudi „imaju nos“ za dobrog slušatelja pa to znaju iskoristiti makar da se rasterete. Kada govorim o radnom mjestu u školi, djeca ipak većinom kod mene ne dolaze svojevoljno pa je u početku očekivano i potpuno normalno prisutna određena doza nelagode koja se razbije kad im se pristupi na odgovarajući način – kaže Gjenero.

-U bliskim odnosima, prvo sam kćer, sestra, prijateljica… Uloga mene kao psihologinje manje je važna. Nekad je traženje savjeta praćeno uz humor, nekad imam dojam da moje mišljenje za njih više vrijedi time što sam psiholog, a nekad mislim da me uopće ne doživljavaju – kaže kroz smijeh Divizić.

Dodaje još kako je ljudima zanimljiva psihologija i u svakodnevici više vole čuti mišljenje o nekoj općenitoj temi nego o nečemu osobnom.

-Ono što mi je posebno zanimljivo je kako nekad ljudi za psihologe misle kako su lišeni uobičajenih emocija i kako su većinom staloženi i racionalni – govori Divizić.

S kakvim problemima se susreću djeca, mladi ljudi, jeste li spremne pružiti im savjete i rješenja? Koliko je iskustva potrebno za procjenu problema i iznalaska rješenja?

Katarina Gjenero koja radi u Osnovnoj školi Antuna Masle u Orašcu odgovara:

-Teškoće djece u školi s kojima se susrećem su emocionalno zanemarivanje, anksioznost, poteškoće u socijalizaciji, poteškoće pri učenju, problemi s pažnjom i koncentracijom. Dio ovih poteškoća zahtjeva suradnju s drugim institucijama i stručnjacima poput logopeda ili kliničkog psihologa gdje djeca mogu dobiti odgovarajući tretman. Kod nekih poteškoća poput niskog samopouzdanja ili ispitne anksioznosti dovoljan je rad školskog psihologa s djetetom. Zapravo kod bilo koje teškoće, najvažnija je suradnja stručnih suradnika, učitelja, roditelja i po potrebi vanjskih stručnjaka. Kao pripravnik, u savjetodavnom radu obavezno se konzultiram sa svojom mentoricom te uz njenu pomoć, dosadašnje obrazovanje, kontinuirano usavršavanje te malo vlastite kreativnosti pokušavam pomoći djeci. Iskustva i stručnog usavršavanja nikada dosta, ali uvijek je dobro znati da možeš starijeg i iskusnijeg kolegu pitati za savjet o konkretnoj situaciji bio pripravnik ili ne. Ipak je zajednički cilj psihologa dobrobit pojedinca.

-Mladi se susreću s različitim problemima. Općenito su to problemi emocionalne prirode, anksioznost, nedostatak samopouzdanja, ali ipak je problem individualan za osobu. Uloga psihologa je pružiti podršku i razumijevanje te zajedno s klijentom pronaći rješenje koje mu najbolje odgovara. Osnažiti ga u donošenju odluka i preuzimanju odgovornosti. Sudjelovati skupa s osobom u tom procesu, delikatno je i zahtjeva puno znanja i usavršavanja kao i osobnog propitivanja – objašnjava Divizić.

Kate Tia Divizić radio kao psiholog u Dječjim vrtićima Dubrovnik i objašnjava s kakvim se poteškoćama svakodnevno susreće, kako surađuje s roditeljima i staju li roditelji danas previše u obranu djece:

-U ovom kratkom periodu rada u vrtiću, primijetila sam kako je ključ dobra suradnja odraslih koji okružuju djecu, roditelja i stručnjaka raznih profila. Tako djeca najviše profitiraju. Problemi u predškolskoj dobi uglavnom su vezani za neke manje emocionalne smetnje i probleme u ponašanju. Svaki roditelj čini za svoje dijete najbolje što u datom trenutku zna. Bolji uvid u promjenu roditeljstva nekad i sad imaju starije kolegice s puno više utakmica u nogama, ipak činjenica jest da se ono mijenja tijekom vremena uslijed društvenih i drugih promjena. Iako iz najbolje namjere, pretjerano štićenje djeteta, gdje je roditelj i fizički i psihički previše prisutan, ne potiče razvijanje djetetove osobne odgovornost i njegovog osamostaljenja već stvara suprotan efekt.

-Najveći izazov s kojim se susrećem u poslu je stjecanje povjerenja djece, roditelja i kolega. To je proces u kojem treba biti strpljiv pogotovo kada si mladi pripravnik kojemu je to prvo radno iskustvo. Suradnja s roditeljima najviše ovisi o pojedinom roditelju, a kao glavni problem bih istaknula preuzimanje odnosno prebacivanje odgovornosti – kazuje Gjenero o stanju o osnovnoj školi.

Kako bi opisali društveni život mladih, druže li se dovoljno ili ih je tehnologija “zatvorila“ u četiri zida?

-Mislim da to ovisi o pojedincu i odgovor se ne može generalizirati. Istina je da je tehnologija donijela nove izazove, ali to znači da se moramo više truditi i vjerujem da je onda moguće naći ravnotežu između života unutar i izvan četiri zida. Nema smisla kritizirati djecu ni mlade ako im nismo u stanju ponuditi aktivnosti kojima bi mogli kvalitetno ispuniti svoje vrijeme. Odgovornost treba prihvatiti počevši od sebe prvo. To za roditelje konkretno znači više vremena uz dijete, postavljanje pravila i kontrole sadržaja, a na razini društva osmišljavanje i ulaganje u sadržaje za djecu i mlade – pojašnjava Gjenero, a Divizić dodaje:

-Tehnologija je omogućila da iako skupa fizički provodimo vrijeme, zapravo se zabavljamo individualno na svojim mobitelima. Problem je u tome što nismo prisutni duhom. Ipak, vjerujem kako to ovisi o pojedincu, ovisno o vlastitim preferencijama biramo društvo oko sebe u kojem se osjećamo ugodno i s kojim dijelimo zajedničke interese.

Ove dvije mlade psihologinje nedavno su imale i jedan zanimljiv nastup, u jednom dubrovačkom kafiću organizirano je opušteno druženje prigodno nazvano „Kava sa psihologom“ za srednjoškolce i studente.

-„Kava sa psihologom“, događaj je koji smo organizirale u sklopu Tjedna psihologije kako bismo potaknule mlade na razgovor o mentalnom zdravlju i pridonijeli destigmatizaciji psihičkih poteškoća, prošao je onako kako smo ga idealno i zamišljale; opušteno, ugodno i s malim brojem ljudi što je omogućilo intimniju atmosferu za razgovor. Svakako bismo voljele da se interes održi i da ovakav projekt u sličnom obliku zaživi – kaže Gjenero, a Divizić još dodaje kako su prvotno zamislile to kao druženje sa srednjoškolcima i studentima, međutim primijetile su kako su i stariji zainteresirani za takva druženja te su voljne nastaviti priču o mentalnom zdravlju.

U posljednje vrijeme puno se priča o vršnjačkom nasilju, je li u školi i vrtiću gdje radite ono prisutno i u kojoj mjeri?

-Djeca predškolske dobi već počnu pokazivati agresivnost jednih prema drugima. Ipak, ne postoji bolje vrijeme za učenje solidarnosti među njima kao i poticanje usvajanja ponašanja i stavova koja njeguju prijateljstvo – pojašnjava Divizić situaciju u vrtiću, dok Gjenero kaže kako je njezina škola mala, s oko otprilike 200 učenika i vršnjačko nasilje je, vjeruje zbog toga minimalno prisutno.

Imaju li psihologinje neke dodatne interese, kako provodite slobodno vrijeme, i kako psiholog rješava vlastite probleme?

-Što se tiče zanimacija, volim film, poeziju, suvremeni dizajn, biti u doticaju s bilo kojim oblikom umjetnosti. Slobodno vrijeme kod mene je ravnoteža između lijenih vikenda u svrhu odmora i češće druženja s prijateljima, a pomažem si, psihološkim rječnikom, „ventiliranjem“ – kazuje kroz smijeh Katarina Gjenero.

-Opušta me čitanje i dobra glazba, kazališna predstava i film u društvu s prijateljima. Volim prirodu, u sezoni kupanja za mene je more apsolutni pobjednik kao ,,terapeut”. Probleme rješavam razgovorom s bližnjima, a pomaže mi i skupljanje kilometara trčanjem – kazala je Kate Tia Divizić.

Na kavi sa psihologom