Nema tu nikakvog animoziteta između sjevera i juga, omiljeni dubrovački profesor i odgajatelj Ivica Hajdić opisao je u šaljivim sličicama kako ljudi iz kontinentalne Hrvatske doživljavaju nas, ljude s mora. U ovo kišno jutro njegov je tekst pravi razlog za nasmijati se. Evo ga:
Super mi je ono kako nas, koji živimo kraj mora, percipiraju drugi. Svi navodno imamo po šesnaest apartmana koje smo dobili u nasljedstvo od pokojnog djeda koji je pakovao Eva sardine pa je eto zaradio milijune, tako da mi po cijele dane samo brojimo eure. Ti su apartmani inače zadnji krik tehnike tzv. „SAMO“-3 apartmani, samoizgrađujući, samopunjujući i samoodržavajući, tako da stalno niču novi, to je neka nova tehnika, ja ti se u to ne razumin, nešto kao samonikla blitva poslje kiše.
Apartmana puna kuća, žena viče kao da je na vojničkom topu, a ne kao da „bukira“ apartmane: „ A sad puniiiiiii tuta forca!“ Ako je nedajbože manja popunjenost od prošle godine, eto ti babe s krunicom u apartman, tjera uroke: „UjmeOca i Sina, manje dana nego lani! Iš đavle, iš, prođi se moga apartmana, iš iš iš iš!!!“
Ljeti po cijele dane toćamo noge u moru, ližemo sladoled od lavande i igramo briškulu. Inače, kad nam u kući prifali lancuna, obično se pokrivamo jedrima. Svi smo crnomanjasti i visoki preko dva i po metra, mi smo u biti preteča Jetija, tako da bez skala trgamo mjendele i s lusterom po kućama igramo glavomet.
Čim se probudimo, unesemo se s pjesmom susjedu u facu koji je prihvaća i krene pjesma šoto voće. Čim čuje ostatak mjesta klapsku pjesmu, svi se natiskamo ispod volta i pjevamo tako sve do ručka. Inače ručak spravljaju isključivo žene, da se muški ne umore i ne uznemire previše, ali i da im je kasnije lakše nastaviti briškulu. Svi jedemo isključivo pečenu ribu, isto kao u onom spotu Tomislava Ivčića „Zapivajmo noćas u konobi“. Klapska pjesma u našem mjestu stane tek kad nekome zapne riblja kost u grlu.
Svako druga ženska u kući muti jaja ko Nadalina i cvrčci još i dandanas pivaju pismu! Iako nema više onih „ča jemaju sve na rige, iz ćaćine butige“, male butige su propale, ipak, preživio je samo onaj Ćaća , ali neću sad politiku u našu butigu.
Kako nas još to vide ovi s kopna!? Galebi nam iz ruka jedu prvoklasnu ribu, masline se same održavaju jerbo mi, kao što je svima dobro poznato, samo ležimo i brojimo eure, i uglavnom su te masline neobrane, jer „nima koga da ih bere“. Riba nam doslovno u barku skače sama, jer je ima toliko puno u moru, da se ne trebamo ni truditi ćapati. Mreže i vrše bacamo u more više radi fore, čisto da nam koža osjeti miris mora, i da se bolje ufuramo u onu pjesmu od Mladena Grdovića „Dalmatinac sam“.
Svako drugi čovjek malo baca na Miša Kovača, ako ne brkovima onda barem lančićem oko vrata. Djeca u vrtiću nose „ray ban“ cvike i one mornarske majice kako bi se razlikovali od purgera. Prve riječi većine beba nisu „mama i tata“ kao u normalnom svijetu, nego „Hajduk“ ili eventualno, alternativa je da nauči reći „bili“.
Draču redovito sadimo oko stare kuće radi pjesničkog osjećaja nostalgičnosti. Iza mrvicu otvorenih škura vazda vire kuriozne babe, toliko tajanstveno da imaš osjećaj da te netko drži cijelo vrijeme na snajperu, dok hodaš kalom, gutaš knedle.
Ako nam se dogodi kakva prirodna katastrofa, tipa potres ili poplava, i dalje među našim pukom dominiraju tri iste riječi: „Pomalo i nije preša“! Kad bura puše u nas na moru, toliko jako nosi, da često puta onu malo mršaviju djecu prebaci iz drugoga u treći razred bez problema.
Od pokojnjega dida po materinoj bandi, smo dobili u nasljedstvo malu kuću od soli na obali, gdje je pokojni dida dovodio svoju ljubavnicu, koja je imala oči boje lavande, inače kroničnu astmatičarku da prodiše malo, tzv. terapijom sa soli. To vam je ona čuvena haloterapija. Sve je bilo dobro dok nije banula pokojna baba i s vrata rekla : „Halooo rospijo jedna, odvest ću te na prvi škoj i ostavit tamo da se hraniš lumparima ostatak života, ako mi se ne ostaviš muža! Ako te ćapam za grlo neće ti bit potribna astma, šupjačo jedna! Haloooo!“ Legenda kaže da se zato ova metoda zove haloterapija. Uglavnom završila je ta terapija, a dida se pokušao ulizati babi pjevajući joj : „Kad mi dođeš ti i osmijeh vratiš mi…“
Tovari su nam kućni ljubimci i držimo ih doma umjesto mačaka, tako da je uobičajno vidjeti ispod regala kako spava mlado pule sa strukom kupusa ispod njuške. Od priloga uz ribu jedemo samo blitvu, a od juha, ili juhu od ribe ili od blitve. Od slatkarija jedemo samo suhe smokve i rogače. Vesele nas male stvari nešto tipa, kapja uja i zrno soli.
Kad se rodi žensko dijete, priča ide ovako:„Jeli rodila? Je! A šta je rodila? Je..ga, opet isto! Ma što mi to govoriš, opet žensko! A jadnoga čovika! Ma znaš što, važno da je živo i zdravo!“
Pršut imamo u kući samo da bi one fete lijepili po čelu, jer nam je to u biti znak prepoznavanja. Samo metnemo fetu onako malo crvenijega po sred tintare, i odmah se prepoznajemo: „Vidin da si naš, a oklen si ti a?“
