Početkom siječnja, vrhuncem zime, dok nas još korona nije bila zatvorila, uputili smo se na sedmodnevnu pustolovinu po Islandu. Putovanje smo organizirali samostalno i to uz veću dozu fleksibilnosti nego na drugim putovanjima s obzirom na to da smo u planiranje morali uključiti meteorološke prilike i neprilike koje islandsko promjenjivo vrijeme pruža. Zimi dnevnog svjetla ima tek šest sati pa smo te dragocjene minute pametno iskoristili obilazeći jug Islanda u unajmljenom automobilu.
Napisali: Valentina i Ivan Vojnić
Prije samog dolaska na Island, već u avionu, imali smo priliku čuti osobne priče hrvatskih Islanđana, kojih na Islandu živi oko četiri stotine. Životni standard Islanđana je visok te sve generecije odlično govore engleski što strancima otvara vrata za mogućnost zaposlenja na raznim radnim mjestima, ali i omogućuje napredak uspkros nepoznavanju islandskog jezika. Uz takve životne uvjete lakše se priviknuti na cjelodnevne noći ili dane te vremenske (ne)prilike.
Pri spomenu putovanja na Island mnogi su nas pitali o hladnoći. Doduše, i sami smo očekivali niske temperature, ali nekoliko dana ranije osjetili smo veću studen u Zagrebu nego na otoku sjevernog Atlantskog oceana. Možda je razlog to što smo bili dobro pripremljeni na smrzavanje ili što smo se slojevito odijevali kako doma nikad nismo. Pravi razlog ne znamo, ali znamo da Island sigurno ne pamtimo po hladnoći.
Pamtimo ga po brojnim veličanstvenim slapovima čiji snažan huk stvaraju tisuće litara vode koje se u sekundi strmoglave s ogromne litice. Pamtimo ga po šesterokutnim stijenama i vulkanskim crnim pješčanim plažama, na kojima bi naše otiske neumorno brisali kontrastno bijeli valovi i morska pjena.
U lijepom sjećanju ostat će i brojni termalni izvori, oni komercijalizirani kao što je Blue Lagoon, a posebice prirodne terme na otvorenom do kojih vode neutabane staze preko nabujalih rijeka. Poseban je osjećaj okupati se u vrućoj termalnoj vodi na snježnih 0°C.
Ono što nas je posebice očaralo je Dijamantna plaža, na kojoj smo uhvatili posljednje popodnevne zrake sunca, skoro pa jedine kojima nas je islandsko sunce dodirnulo.
Baš poput Cesarićevih kapi kiše na crnom pijesku, blistali su obasjani komadi leda odlomljeni s tisućljetnih glečera, Oduševljenje plažom nismo mogli sakriti čime je opravdala svoje ime.
Nadali smo se susretu s Aurorom Borealis, ali razmažena princeza nije se željela pokazati u punom sjaju. Pozitivna stvar je to što imamo opravdan razlog za povratak.
Tijekom vožnje zamijetili smo horizontalnost obalnog krajolika. Mijenjali smo duga u kratka svjetla čim bismo ugledali svjetla auta iz suprotnog smjera. Ne bi to bilo ništa neobično da taj auto iz suprotnog smjera nije bio kilometrima daleko. Vozač bi nam blicnuo nekoliko puta kao upozorenje za slabu vidljivost, iako bismo se mimoišli tek nakon pet minuta. Vožnje nisu olakšavale niti mećave u koje smo uletjeli, a koje su testirale našu sposobnost za volanom. Moramo priznati da smo se dobro snalazili, iako zasluge pripadaju Islanđanima i raznim aplikacijama koje omogućuju praćenje trenutnog stanja na cesti, ali i na nebu.
Iako smo čitali o snažnim vjetrovima na Islandu, bilo nas je teško uvjeriti da su neugodni kao bura koju junački preživimo svaki put kad zapuše u zimskim danima. Njihovu snagu najviše smo osjetili vraćajući se s izleta po nebesko plavim padinama ledenjaka. Spremalo se nevrijeme i vjetar se pojačavao. Kako bismo stigli na odredište, čvrsto smo se uhvatili pod ruke i u vrsti, polako, u punoj opremi s derezama na nogama, hodali prema cilju. To su trenuci u kojima čovjek osjeti svoju malenkost i neosporivu dominaciju prirode.
Odnos otočana prema prirodi nas je oduševio. Ekonomičan, racionalan i održiv pristup vidljiv je na svim mjestima na koja su nas dovele preporuke i recenzije. Možda ih je neizbježna stoljetna izoliranost natjerala da se snalaze samo s onim što imaju i da svoje resurse vrlo obzirno i razborito čuvaju. Njima je jasno da žive od i s prirodom, da im ona može sve pružiti ili sve uzeti. Prirodne ljepote dostupne su i uređene, ali bez gomilanja i nametanja neprirodnih materijala i boja, vrlo diskretno na usluzi posjetiteljima, a u korist autentičnosti prirode.
Naselja su urbanistički neinovativna, ali građevine su prema mjerilu i potrebama čovjeka i obitelji. Zašto graditi više nego što je stvarno potrebno? Zašto održavati više? Grijati više? Uništavati više nego što je nužno?
Građevina koja nas je ostavila bez daha je Hallgrimskirkja, poznata crkva u centru Reykjavika. Impresionirala nas je jednostavnošću izričaja. Ponudila je doživljaj koji bismo voljeli osjetiti u svakom sakralnom prostoru. Toplina svjetla, nepretencioznost materijala i profinjenost oblika naglašava upravo duhovnost koju simbolizira.
Island je zemlja koja te podsjeti na bit. Sve je minimalno, ali dovoljno i ugodno. Život na Islandu sveden je na četiri elementa: zemlju, zrak, vodu i vatru, a snaga majke prirode je sveprisutna i dominantna. To putovanje bismo definitivno ponovili i svim ljubiteljima nepatvorene prirode toplo preporučili. Što reći nego – “Aurora Borealis, vidimo se drugi put”!
