Lopudska župna crkva izvan svih očekivanja smještena je na pustom dijelu otoka, poviše uvale Šunj. Legenda kaže kako je sagradio je plemić Otto Visconti iz Milana, koji je na Šunju pronašao spas u oluji na povratku iz križarskih ratova. Grb zmije koja proždire dijete i danas stoji na ulazu u crkvu, a navodno je riječ o obiteljskom grbu Viscontijevih koji su Lopuđani prihvatili kao grb Otoka.
Neobična crkvica izgrađena je početkom 12 stoljeća, a oblik križa dobila je kasnije dogradnjom bočnih kapelica i sakristije. Tijekom opsežnih radova na obnovi, koji su započeti još 2000-ih, otkrivene su tajne skrivene na zidovima crkvice.
-Prilikom demontaže glavnog oltara 2003. u crkvi su pronađeni zidni oslici.Oni su bili prekriveni slojem žbuke, a kako bi žbuka bolje prionula i djelomično otučeni. Počeli smo s istraživanjima 2006. Otkrili smo da su cijeli sjeverni i južni zid apside bili oslikani. Na južnom zidu je ciklus Kristova života od djetinjstva do uskrsnuća, a na sjevernom zidu je po našim istraživanjima bio oslikan Gospin život, iako su samo manji fragmenti ostali sačuvani, kaže nam Fani Župan voditeljica radova na obnovi zidnih oslika Gospe od Šunja i zaposlenica Hrvatskog restauratorskog odjela u Dubrovniku.
Fani i njezine kolege, godinama su, sloj po sloj, pažljivo i precizno obnavljali pokrete kista i nanose boje u mokroj žbuci, koju je prije više stotina godina netko potezao, vjerojatno s istom predanošću.
-Freske još nisu točno datirane, ali smo ih okvirno smjestili u prve tri trećine 17. stoljeća, u vrijeme veoma angažiranog djelovanja tadašnje lopudske bratovštine Gospe od Šunja. Kristov život uobičajen je u naši krajevima, od Gospinog života sačuvana su samo dva omanja fragmenta. Šteta je da nismo mogli spasiti više, ali i ovako je to je jedan od rijetkih sačuvanih scena iz Gospinog života na našem području. Osim toga ove su freske najveći obim zidnog slikarstva pronađen na otoku. Riječ je o 35 metara kvadratnih.
Četiri horizontalne trake na južnom zidu dijele prizore. Dvije gornje razdijeljene su u scene u zasebnim osmerokutima i šesterokutima koji su bili izvorno pozlaćeni. One imitiraju drvene okvire medaljona unutar kojih su naslikane scene iz Kristova života podijeljene na Djetinjstvo, Muku i Uskrsnuće, a od sačuvanih prikaza prepoznaju se Obrezivanje u hram, Krist propovijeda u Hramu,Molitva na Maslinskoj gori nije vidljiva, ali možemo pretpostaviti iz sačuvanih fragmenata da su bili prikazani Kristovo uhićenje i izdaja. Sačuvani su nadalje Isusovo suđenje, Križni put, Raspeće i Uskrsnuće.
Osim zidnih freski, Fani nam kaže kako se detaljna restauracija radila i na kamenoj plastici, na slikama, te na oltarima, kojih je u crkvi čak sedam.
-Uzdignuti glavni oltar prikazuje uznesenje Blažene Djevice Marije, a u pozadini je naslikan povratak Viscontija u domovinu. Na oltaru je 12 apostola u prirodnoj veličini izrađenih od drva. Legenda kaže da je glasoviti Miho Pracat ili neki drugi lopudski pomorac kupio te originalne kipove u Westminsteru u Londonu u doba progonstva katoličke crkve za vrijeme Henrika VIII.
Oltarni prostor krasi drveni kasetirani strop. U Gospi od Šunja nalaze se i važne srednjovjekovne slike, kao i vrijedna kamena ograda i krstionica od grčkog bijelog mramora iz 16. stoljeća. Radovi su nakon dugih 12, uz prekid od dvije, godine napokon završili, pa je crkvica Gospe od Šunja, napokon zablistala u svoj svojoj ljepoti i osobitosti, kaže Fani Župan.
Često se ljudi, kad vide obnovljene freske s „bijelim“ površinama, gdje nedostaje dio oslika zapitaju, a zašto nisu nadodali dio koji fali. Zašto ne nadodajete nedostajuće dijelove slika?
-Ako nemamo arhivske nalaze, ne rekonstruiramo izgled tog fragmenta oslika nego ga popunjavamo žbukom. Mogli bi mi sami nacrtati i lica i ruke i dijelove koji nedostaju, ali onda bismo narušili onu izvornost djela. Mi obnavljamo ono što se može obnoviti, a ono što ne može ostavljamo prazno. Mi moramo obnavljati tako da se razlika između našeg rada i originala ne vidi previše, ali se mora primijetiti, kad se dobro zagleda. Svoj rad restauratori ne potpisuju, ali uvijek ostavimo skrivenu poruku za buduće generacije restauratora, kao što su i nama neki prije nas ostavljali.
Godinama ste sa suradnicima radili na Lopudu. Kako Vam se sviđa otočki život?
– Radovi na Lopudu trajali su punih 12 godina, ali ne zato što smo mi spori, nego zato što su financijska sredstva mala i neredovita. Pa bismo nekad radili pet, deset dana, pa onda nekoliko mjeseci čekali i tako dalje. U većem dijelu radove na Lopudu financiralo je Ministarstvo kulture, a jedna manji dio Grad Dubrovnik i Biskupija. Zadnje dvije godine, napokon je Lopud postao prioritet pa smo dobili veći iznos i mogli smo napokon sve završiti, inače su to manji iznosi koji nisu dovoljni da bi se posao završio.
Mještani sad napokon mogu, bez ometanja koristiti crkvu. A Lopud je prekrasan i prekrasno je raditi u tišini i miru otoka, čak i zimi odaje neku svoju draž, nakon toliko godina odlazaka i dolazaka uvuče ti se pod kožu taj otočki život. Želja mi je jednog dana živjeti na otoku, a želja s godinama samo raste, tko zna možda se ostvari baš na Lopudu.
Kad pronađete stare zidne oslike, možete li utvrditi tko je autor oslika?
-Nije to baš jednostavno jer potpisa obično nema. Na Lopudu smo zaključili kako je oslike radilo više ruku, vjerojatno je riječ o nekoj slikarskoj radionici. Pronašli smo sličnosti s oslicima u crkvici sv. Vida u Trstenom. Vjerojatno su na Lopudu i u Trstenom slikale iste ruke ili ista slikarska škola. Na Lopudu smo po prvi put radili a fresko, slikanje na svježoj, mokroj žbuci. To je zahtjevna tehnika, a sad će vrijeme pokazati koliko smo uspješno to napravili i što će se dalje događati s bojama, hoće li blijediti i kako. Istraživanje se nastavlja, u vidu promatranja i bilježenja promjena.
Fani, koja trenutno radi na obnovi fresaka u Biskupskoj palači u Dubrovniku s kolegicom Veronikom Šulić, na pitanje zašto konzervatorski radovi traju tako dugo, odgovara.
-Dio problema je u financiranju i organizaciji poslova ukupne obnove, no dio je i u vremenu koje je stvarno potrebno i za istraživanja i za radove. Često se dogodi da naše stare kuće kupe ljudi, koji ih gledaju kao dobru investiciju. Oni onda zamisle da će takvu staru kuću obnoviti u par mjeseci i početi iznajmljivati. No stare kuće traže i kod obnove svoje vrijeme i svoje materijale, a osobito kad se radi o onima koje imaju zidne oslike. Nas takvi investitori doživljavaju kao smetnju i odugovlačenje, a nismo mi ti koji odugovlače, već same zgrade diktiraju tempo obnove. Vrijeme je ponekad bitnije od tehnologije.
Radite li istraživanja i obnove zidnih oslika i po privatnim kućama?
-Radimo, kad nas pozovu. Prilikom obnove konzervatori izdaju smjernice. Mi smo tu prvi koji provode istraživanje. Po privatnim kućama ima dosta oslika, ali premalo ljudi ima sluha za očuvanje tih oslika. Nakon istraživanja oslike zaštitimo slojem vapna, a ako vlasnici žele obnavljamo oslike i ostavljamo ih na zidu. U posljednje vrijeme ima više takvih poziva i želja. U očuvanju zidnih oslika jako su važni materijali koji se koriste na zidovima prilikom obnove. Materijali će utjecati na oslike i nakon restauracije. Vlaga je naš najveći neprijatelj.
Fani je studirala zidno slikarstvo u Firenci i tamo je, nakon diplome nekoliko godina radila. Po povratku u Dubrovnik zaposlila se u HRZ-u, a prvi posao bio joj je obnova zidnih oslika na crkvi sv. Stošije u Zadru.
– Šansu mi je pružio Ivo Srša, tadašnji Voditelj odjela za zidno slikarstvo Restauratorskog zavoda. On mi je uvijek govorio kako ovo nije posao za ženu, jer se puno radi na terenu u vlazi, na zimi, puno se putuje. Meni je ipak fascinantno još uvijek istraživati neke stare oslike.
Tijekom godina radila sam po cijeloj Hrvatskoj, najviše na dubrovačkom području od Biskupske palače, Stona, Pakljene, Mljeta, Suđurđa, pa Istri, Zadru, Zagorju, Zagrebu… Kolegica Šulić i ja smo u Dubrovniku same. U Zagrebu ima desetak ljudi u odjelu za zidno slikarstvo, u Rijeci su dvojica kolega. Gdje je potreba, mi idemo, a kako nas je svih skupa malo, po potrebi angažiramo i samostalne restauratore. Posla ima za sve nas, ali je financiranje često problem.
Dubrovačke restauratorice većinu materijala miješaju same, no veliki im je problem nedostatak gašenog vapna, koje nabavljaju čak iz Istre, jer se u našoj županiji, koliko nam je poznato, nitko ne bavi proizvodnjom gašenog vapna. Dok gledam, kako precizno i mirno tankim kistom iscrtava jedva vidljive crte na zidu, pitam je, je li moguće tako precizno i koncentrirano raditi 8 sati dnevno?
-Koncentracija mi pada u gužvama i u buci. Mir i tišina pomažu. Mi radimo od 8 do 16, ali koncentracija za precizan rad ne traje toliko. Kad nismo koncentrirani potpuno, dogodi se da pogriješimo, pa sve ispočetka. Potrebno je puno strpljenja za ovaj posao, dobra tehnika, ali i malo umjetničke nadarenosti. Mi uglavnom uvijek poštujemo rokove, a ponekad radimo manje, a ponekad i više. Kad me krene dobro, ne zaustavljam se dok ne završim, pa i kad je radno vrijeme davno završilo.
U opsežnim radovima obnove i restauracije crkve Gospe od Šunja sudjelovali su: Sanja Radović iz Konzervatorskog odjela u Dubrovniku; Veronika Šulić, Danijela Skelin, Vikica Katić Biličić, Ivan Mladošić, Paula Borković, Ana Požar Piplica, Damjan Šulić, Adela Filip, Sanja Memunić, Katarina Gavrilica, Domagoj Mudronja, Marijana Fabečić, Mirjana Jelinčić, Marija Bošnjak, Krasanka Majer Jurišić, Ivan Viđen i Ivan Srša te građevinska firma Građevinar Quellin. Fani Župan, kao voditeljica ovog projekta zahvalna je svim svojim kolegama, ali i svim mještanima Lopuda,a osobito gospođi Vlasti Glavović Pulić, Zoranu Matkoviću, Dubu Musladinu i DVD-u Lopud, koji su uvelike pripomogli u realizaciji ovog projekta, kao i nezaobilaznoj Postiri i njezinoj posadi na ukazanoj pomoći, kad god je bila tražena.
