Godinu 2020. sam, kao i velika većina drugih, zamišljao sasvim drugačije. Kada pobrojim u sebi destinacije koje sam trebao obići, što službeno, što privatno, gotovo mi suza krene na oko. Međutim, i u okolnostima koje naša generacija, osim na sasvim drugačiji način u Domovinskom ratu, nije doživjela, nekako se dogodilo dosta lijepih stvari. I dosta novih, zanimljivih i dragih, ljudi sam upoznao. Nakon famoznog „lockdowna“ najviše mi je nedostajalo kretanje. Ne samo do Stona i Pelješca ili do Konavala, nego i po planinama. Sniježnica nedostupna, pa sam je samo iz daljine, s Orsule uglavnom, mogao gledati. A sv. Ilija ponad Orebića ni na dometu oka. Planina, čak i ova konavoska, dakle, nedostupna. Čežnja joj je postalo ime. Stoga ne čudi da sam prvi dan nakon prekida besmislenih zabrana kretanja među općinama pojurio na Sniježnicu.
NAPISAO: Goran Cvjetinović
Nadao sam se nekako da ću na još krajem prošle godine dogovoreno putovanje na najveće vrhove Balkana (Musala i Vihren u Bugarskoj) ipak poći. Međutim, situacija se nije previše smirila, pa je sve ostalo na Sniježnici. Do jednog telefonskog poziva iz Zagreba. Bila je to Dragica, jedna od osoba koje sam upoznao na planinarenju po Prokletijama u ljeto 2019. godine. I kazala mi je kako bi ona sa suprugom Zoranom, inače Vukovarcem, krenula na planinarenje u Crnu Goru. I to kod Tanje u Kolašin, cure koju sam također upoznao na turi po Prokletijama. Njih dvoje, poznanica im Arijana i Maro iz Grada, tako je bila prva ekipica s kojom sam krenuo po planinama Crne Gore. I to u uvjetima panike zbog virusa, zatvorenih granica, ali i u osvit parlamentarnih izbora u Crnoj Gori koji će se pokazati povijesnima. Bilo je to moje prvo ovogodišnje planinarenje izvan dubrovačkog područja. I prvo od tri putovanja u dva mjeseca po crnogorskim planinama.
Tanja nam je osigurala vodiča Željka Pejovića, zasigurno jednog od najpoznatijih i najkvalitetnijih vodiča po planinama u Crnoj Gori. Predstavila mu je našu ekipu kao one koji vole teške izazove, pa je on po tome složio zahtjevan program. A to je bilo 130 kilometara pješačenja u pet dana. Popeli smo se na sve vrhove Bjelasice (najveći vrh je Crna glava – 2139 m), zatim Durmitora (Bobotov kuk – 2523 m), Komova (Kučki kom – 2487 m) i Sinjajevine (Torna – 2277 m).
Prepješačili smo i kanjon rijeke Mrtvice te uživali u pogledu na Mrtvičke grede (vodič kaže kako je taj prolaz u živoj stijeni eksplozivom izgradio general Danilo Jauković), ali smo se okušali i u ekstremnom kanjoningu – spuštajući se konopima i skačući po hladnoj vodi Bogutovskog kanjona. Otkrio sam novu ljubav u tom kanjoningu. Iznimno iskustvo.
Durmitor sam već obilazio, ali ove vrhove nisam. Komovi su zaista impresivni i to je mjesto na koje ću se zasigurno vratiti. Ipak smo se popeli „samo“ na jedan od tri koma. Bilo je ljeto kada smo bili tamo, pa smo uživali, osim u pogledu i nevjerojatnim pejzažima (od šumskih predjela do kamene pustoši) i u borovnicama i šumskim jagodama. Nikako ih se nasititi.
Bjelasica je bila lagana, ali preko 30 kilometara duga šetnja. Obišli smo sva tri vrha Bjelasice te kroz prašumu došetali do Bilogorskog jezera. Torna na Sinjajevini mi je bila najdraži, iako najteži, uspon u toj turi. Red šume, red travnate površine, pa red kamenjara, pa onda opet trava, pa stijena. I stalno uzbrdo. Ali se isplatilo. Pogled od Prokletija u Albaniji do Orjena u našem susjedstvu.
Odlazeći doma s ove prve ture nadali smo se novom susretu već u ovoj godini. Ali smo pratili događanja oko virusa i mjera zabrane kretanja. Nadali smo se, ali činilo se da bi trebali biti zadovoljni i ovom odrađenom turom. Međutim, otišao sam, ne jednom, nego još dva puta.
U drugoj turi sam, konačno, nakon par godina pokušaja dogovora, otišao s kolegicama s posla – Zrinkom, Romanom i Mateom. Svega dva dana. Ali ispunjena. Obišli smo Crno jezero na Durmitoru, provozali se 70 kilometara dugim „Durmitorskim prstenom“ te sutradan penjali na Bobotov kuk. Posebno je iskustvo bilo ići s njih tri. Svima im je to bio najveći uspon. Ali, unatoč sitnoj kuknjavi, put je prošao bez većih problema. Sedam sati ukupno i nevjerojatan pogled na Škrtsko jezero te masiv Durmitora.
Treća tura, opet s Dragicom i Zoranom, pojačanima s Gordanom iz Zagreba, ponudila nam je dva dana planinarenja. Kanjoni su bili odveć puni vode, pa nam nažalost nisu bili dostupni.
Ali je vodič Željko Pejović smislio zanimljive ture po Moračkim planinama. Prvi smo se dan penjali na planinu Maganik odnosno na Trešteni vrh (1980 m) i Međeđi vrh (2139 m), a drugi dan na planinu Lola odnosno njena tri vrha (Lijevno 2081 m), Veliki Zebalac (2129 m) i Mali Zebalac (2073 m). Ove dvije planine dijametralno su suprotne. Maganik je sav u kamenu, a Lola sva u travi.
Trešteni vrh na Maganiku nije baš na rutama planinara, ali je, strukturom stijena, zaista unikat na ovim prostorima. Pejović je najzaslužiniji jer je (većinom medijskim nastupima) uspio Trešteni vrh približiti većem broju ljudi. Čak je u ovoj našoj turi otkrio i jednu novu prečicu i tako uspon skratio za dodatnih 40-ak minuta.
Uobičajene planinarske oznake u dijelu su postavljene tek prije 20-ak dana, ali u većini uspona one ne postoje. Tako je bilo i kada smo s Treštenog vrha krenuli preko Babina zuba do najvećeg vrha Maganika – Međeđeg vrha. Rezultat je – „Jankova džada“- kraći put preko naizgled ravnih ploča do podnožja Babina zuba. U taj je vrh u rujnu 1973. godine udario avion koji je iz Skopja išao prema Podgorici. Svi u avionu, 41 osoba, poginuli su. Veliki dijelovi aviona, pa čak i čitavo krilo, još uvijek su tamo kao svjedoci te tragedije.
Drugi je dan donio nešto sasvim drugačije. Planina Lola sva je u travi. Iako se polako prebacuju u zimski način života, pašnjaci su još puni ovaca, konja, koza i krava. Odradili smo kružnu turu preko tri vrha i uživali u pogledu. Osim ljepote Lole u susjedstvu smo s vrha Veliki Zebalac mogli uživati u u stjenovitim dijelovima Moračkih planina, a koje su polako počeli pokrivati oblaci.
Lola je planina koja nije niti malo zahtjevna kod penjanja. Slična Bjelasici ili Zelengori. Pa je zapravo nešto što bi u crnogorskim planinarskim turama trebalo biti nezaobilazno.
Crna Gora zaista nudi raznoliko prirodno okruženje. Turizam još uvijek nije u dovoljnoj mjeri prepoznao goste koji vole planinarenje, a osobito ne one koji uživaju u ljepotama i izazovima brojnih kanjona Crne Gore.
Tri ture u dva mjeseca i šest planina. Goran u gori. Zvuči nekako prirodno. Ili po onoj „Ime je znak“ (Nomen est omen). Svakako, ugođaj planinarenja, razgovori (o temama koje su zapravo i filozofija i psihologija i sociologija i povijest), radost na nekom novom vrhu, ljepota predjela kojima se prolazi ili ih se gleda u daljini – teško su opisivi riječima. To treba doživjeti, proživjeti i podijeliti s dragim ljudima. Oni su nezaobilazni dio planinarenja.