Lukša Malohodžić ima 24 godine, završio je Pomorsko tehničku školu, a trenutno je na završnoj godini Energetike u Mostaru. Otac mu je poznati električar pa nije ni za začuditi se njegovim odabirom fakulteta. Unatoč teškoj prometnoj nesreći koju je doživio kao dvadesetogodišnjak, kada mu je amputiran dio noge, Lukša je mladić koji “čvrsto” drži konce svog života u rukama, vedro korača naprijed, ostvarujući svoje planove i snove. Pokrenuo je vlastiti posao, želi završiti i magisterij, a Grad i more su mu inspiracija za svaki novi projekt.
Nesreća koju je doživio prije četiri godine, promijenila mu je život.
-Amputirana mi je desna potkoljenica. U bolnici sam bio 20 dana, a rehabilitacija je trajala oko godinu dana. No nakon tih 20 dana išao sam ponovno na operaciju kako bi mi skinuli još tri centimetra da bi mi bolje stajala proteza. Nakon toga sam išao u rehabilitacijsku teretanu.
U momentu kada sam doživio nesreću, sudar s automobilom, pred očima mi je bio potpuni mrak. Kada sam otvorio oči vidio sam da mi je slomljena šaka, a osjetio sam i kako se ne mogu pomjeriti. Mislio sam da sam ostao potpuna osoba s invaliditetom.
Nesreća mu je na neki način obilježila život, ali nije pokolebala njegovu snagu i volju da je sutra novi i bolji dan. Sada vodi vlastiti posao, pomaže ocu oko rasvjete, vozi motor, ali i automobil. Kaže kako ga proteza ne ometa u svakodnevnom funkcioniranju.
-Ne ometa me ni u čemu, možda nekada kada ne mogu skočiti koliko sam poželio, ali ja skočim, pa što bude. Normalno šetam, stojim na nogama, ali je tu dosta bitan trening, pogotovo za donji dio leđa, jer proteza nikada ne može biti kao prava noga.
Njegova volja za životom nepresušna je. Kaže za sebe kako spada u kategoriju previše aktivnih osoba, jer ljudi kada dožive ovakvu situaciju često se povuku i smanje svoje aktivnsoti, a on je postao još aktivniji.
Lukša je sin poznatog električara istog imena. Nije zanemario iskustvo koje mu otac prenosi iz dana u dan, ali njegova ljubav prema moru bila je presudna i u odabiru posla. Krenuo je sam u prve poduzetničke korake kupivši gliser.
-Početkom 2018. godine sam kupio gliser od pet i pol metara te sam tako isprobavao tržište. Otac mi je električar i nisam imao baš nekakve spoznaje kako će to biti i izgledati, malo me bilo strah od nepoznatog, ali krenuo sam u to. Međutim kada sam već krenuo i spoznao tržište shvatio sam kako bi bio konkurentniji s većim gliserom gdje može stati više ljudi. Na kraju sam se odlučio za malo luksuzniju vrstu plovila, odnosno za gumenjak koji je dug sedam i pol metara. Odradio sam 2019. sezonu koja je bila odlična, a i povratne informacije od gostiju su bile jako dobre.
-Naravno spoznao sam i dobre strane interneta te sam se odlučio malo više aktivirati i posvetiti vremena Instagramu i Facebook-u gdje na profilu Rewind Dubrovnik by Boat nastojim prenijeti prave ljepote dubrovačkog akvatorija i njegovih plaža. Ljudi vole vidjeti na Instagramu kako to izgleda, a često koristim i dron kako bi dočarao naše more i plaže iz zraka. Volim obraditi fotografije kako bi to izgledalo profesionalno. Istraživao sam kako se to sve radi, znao bih satima sjediti i učiti Photoshop, Lightroom i slične programe, a samo radi toga kako bih imao odličan i vrijedan profil koji će privući ljude, u čemu sam i uspio. Volim istraživati i donijeti nešto novo, tako sam ove godine išao i u Berlin gdje se odvija veliki turistički sajam, koji je nažalost ove godine odgođen, ali sam pošao i ostvario dosta kontakata i skupio dosta informacija koji su mi pomogli tijekom rada u ovoj sezoni, koja je takva kakva je bila.
Kaže kako gosti izuzetno cijene kada ih na izlet vode domaći ljudi koji itekako znaju prenijeti doživljaj vlastitoga Grada.
-Najčešće radim privatne izlete od Cavtata, Lokruma, Kalamote, Šipana, Mljeta, a na gliser najviše može stati osam osoba. Goste upoznajem sa skrivenim mjestima dubrovačkog akvatorija kuda ne mogu doći veći brodovi. Gosti najviše vole kada ih vode lokalni ljudi, tada im pokažem gdje sam se ja kao dijete kupao, oni su fascinirani plažama i bojom mora. Obožavaju male vale.
Prepričao je i kako su neki turisti ovo ljeto skoro pa pobjegli pred policijom svoje zemlje samo kako bi došli u Dubrovnik na odmor.
-To su bili gosti iz Belgije, a na njihovoj crvenoj listi je bila naša županija. Oni nisu smjeli doći kod nas, no „bukirali“ su smještaj i avion za Zadar i priložili su te papire, ali onda su tamo otkazali i autom došli iz Zadra za Dubrovnik. Nije ih strah korone i jednostavno su poželjeli svoj odmor iskoristiti u mjestu kojega vole i u kojem su već bili. To su gosti koje sam vozio i prije nego nas je Belgija stavila na crvenu listu, oni dugo godina već ljetuju u Cavtatu i to su gosti koje trebamo, da imamo stalne gosti koji su zadovoljni i sretni i koji će se naravno vraćati jer su dobili dobru uslugu. To je nekako i moja misao vodilja, jer to onda govori o kvaliteti tvoga posla. Mi kao destinacija bi također trebali težiti tome.
Ono što ponekada Lukši stvori brige su nervozni muškarci koji žele zaprositi ljepšu polovicu upravo na gliseru i po mogućnosti da to bude kao u najljepšim filmovima.
-Prosidbe se najčešće događaju kada je zalazak sunca. Vrlo nervozni muškarci me kontaktiraju da žele zaprositi curu na romantičnom izletu i to mi stvori pritisak jer su oni nervozni pa i ja. Većinom imaju zamisao da to bude scena kao iz filma, plaža i zalazak sunca. Mi nemamo baš plažu koja je okrenuta prema zapadu, imamo samo plažu Sveti Jakov na kojoj nema privatnosti, a oni bi da to bude kao u James Bondu, da se nasukamo na plažu i oni kao šetaju u bijelom. Nastojim im udovoljiti, jedni su čak tražili dvije boce šampanjca od kojih jedan boca košta sto eura. Osim prosidbi, u zadnje vrijeme su jako popularne i djevojačke zabave.
Najčešći gosti ove sezone kod Lukše su bili oni iz Njemačke i Austrije, a kada su se uspostavili letovi s Velikom Britanijom onda je imao veliki porast gostiju iz te zemllje.
-Gosti koje sam ja susreo ove sezone, rekao bih kako 70 posto njih se ne boji korone i zato su i došli na putovanje, neki čak nisu htjeli uopće razgovarati o toj temi. Pitao sam ih je li žele da nosim masku dok ih vozim rekli su da nema potrebe te da su upravo zato i uzeli turu na otvorenom. Međutim svakako sam im omogućio maske, dezinficijense, a i higijenu na brodu stalno održavam i čistim.
Lukša živi u Gradu, a i radi u Gradu pomažući ocu, to je njegova utvrda od malena. S obzirom kako se nekolicina stanovnika povijesne jezgre žalila na kvalitetu života, upitala sam Lukšu kakvo je njegovo mišljenje oko ove teme?
-Za mladog čovjeka baš i nije dobro, srećom ostalo je nekoliko ljudi od moje ekipe pa zima nekako i prođe. Što se tiče zabave, sve je podređeno turistima, i nekako živiš kao turist u svome gradu. Meni osobno ne smetaju turisti, nego se način života promijenio. Mislim da smo izgubili malo na autentičnosti, ostalo je nekoliko lokala koji su autentični i nekoliko ljudi koji pripadaju takvom stilu života.
Kaže kako korona neće odmah promijeniti određene navike ugostitelja, iznamljivača i onih koji na određeni način pružaju nekakvu turističku uslugu, smatra kako će za to ipak trebati malo više truda i vremena.
Što planira raditi kada završi fakultet Energetike i gdje se vidi u budućnosti?
-Nakon ove tri godine planiram upisati još dvije godine, sada mi je prioritet napisati završni rad kojega planiram dovršiti ove zime. Također pomažem i ocu oko struje i rasvjete, a pripremam i još nekoliko svojih vlastitih projekata. Što se tiče fakulteta, već se bavim njime na neki način, radim oko struje i sa strujom. Nekad je problem što me zanima previše stvari, ali teško je sve odjednom. Tako da ću se morati organizirati. Moj cijeli život je povezan s morem, tako da ne odustajem lako od njega, posao je vezan uz more i vjerojatno će tako i ostati, a more mi je i ispušni ventil kada idem na ribanje. More je sve.
