Andro Vlahušić i Jadran Barač “udaraju” po Društvu prijatelja dubrovačke starine. Željko Raguž naokolo čisti. Andro Vlahušić piše pisma Matu Frankoviću i Andreju Plenkoviću. Građevinari isto pišu. Ne u Zagreb, barem koliko znamo. Oni pišu vijećnicima i žale se na Frankovićev rad. A njega pitaju otkud mu pravo da im se upliće u posao. I tamo nešto provjerava. I čeprka im po dozvolama. I onda ih još ignorira. Jer, oni su navikli da dobiju dozvole. A i on se već trebao naviknut da dobija po nosu od građana ogorčenih kako nam grad izgleda. HDZ-ovci pitaju Vlahušića – đe su pare iz afere Revelin? Ljudi moji, počela je kampanja. I trebat će nekako preživjet sljedećih sedam mjeseci.
Krenulo je. Trasiraju se kampanje, sklapaju prijateljstva.
SDP-ov Jadran Barač u zagrljaju s bivšim gradonačelnikom bez stranke, Androm Vlahušićem “udara” ponovno po Društvu prijatelje dubrovačke starine. Vida Bogdanovića, još jednog bivšeg dubrovačkog gradonačelnika već dulje vremena nema na vidiku, iako je i on sastavni dio ovoga trojca koji je zatražio preispitivanje zakonitosti ugovora između Grada i Društva prijatelja dubrovačke starine, kojega je svojedobno i sam potpisao. Bogdanović je, ruku na srce, od početka ostavljao dojam kako se u trojcu našao više nekakvom svojom gotovo urođenom potrebom da kontrira, nego iz nekog strastvenog motiva da “raščisti” stvari s Društvom prijatelja. Za Vlahušića se to ne može reći. Dapače. Jedan od njegovih glavnih pokretačkih motora i motiva da se vrati u punoj snazi na dubrovačku političku scenu priželjkivanje je prilike da se obračuna s Društvom prijatelja dubrovačke starine. I da ne izvuče, opet, deblji kraj. Barač je pomalo i “opijen” vlastitom hrabrošću da se uhvati u koštac s tim “otuđenim centrom moći”. I dok je pitanje bi li Barač znao što i kako s kompletnim iznosom koji se uprihoduje od gradskih zidina, Vlahušić s time ne bi imao problema. On bi i s tim većim iznosom napravio – ništa. Barem kad je riječ o obnovi spomeničke baštine, jer se nije baš proslavio s transparentnim dokazivanjima ulaganja novaca koji se slijevao u proračun od gradskih zidina i dok je bio gradonačelnik. A koji je morao biti namjenski utrošen. Njega zapravo spomenici nisu nikada posebno zanimali. Više ih je doživljavao, onako nekako, kao kulise za kakav dobar lokal, restoran s pogledom ili kakav klub. Kad ih već imamo, zašto da stoje samo ‘nako? Društvo prijatelja je i ne htijući, Barača smjestilo u Vlahušićev zagrljaj. Ali, nije svaki zagrljaj prijateljski. Valjda je toga Barač svjestan. Sjetimo se kako je u čvrstom Vlahušićevom zagrljaju SDP u Dubrovniku, ne tako davno, gotovo izdahnuo. Do to mjere da oživljavanje još uvijek traje. I ne zna se dokad.
E, sad. Ono što najviše intrigira naše pojedine političare kad se spomene Društvo prijatelja, milijuni su kojima su raspolagali do ove tektonske turističke godine. Njihovo nezadovoljstvo je bivalo sve veće i veće kada revizije napravljene u Društvu prijatelja ne bi pokazale muljaže i zamračivanja, kada prigovori o tome da se ne fiskaliziraju ulaznice ne bi padale na plodno tlo jer je ista praksa i kod svih ostalih udruga građana, kada bi na bijesne napade izvana, iz Društva odzvanjala samo šutnja. Iza Društva stoje rezultati. Vrhunski rezultati održavanja spomeničke baštine koja je, budimo posve iskreni, jedini adut kojim Dubrovnik zadržava svoje mjesto jednog od najpoželjnijih gradova na bucket listi brojnih turista. Što bi to turisti poželjeli vidjeti u Dubrovniku, a da je, primjerice, napravljeno u smislu arhitekture posljednjih 30 godina? Ma, neka bude i 50. Zbog kojih bi to uspjeha svih proteklih gradskih uprava htjeli doputovati u Dubrovnik? Društvo prijatelja održava vrijedno nasljeđe koje hrani generacije u dubrovačkom kraju već desetljećima, ali i neprestalno otvara nove povijesne prostore koji oduševljavaju i stanovnike ovog kraja. Mi smo dobili priliku prošetati unutrašnjošću Minčete koja bi ostala zatrpana zavazda da nije bilo Društva, kao i prošetati zapadnim predziđem i potom kroz Bokar doći do novog arheološkog lokaliteta na Svetom Andriji, gdje je, kao i na Pustjerni, ove godine izvedena jedna od festivalskih premijera. Spomenimo samo to. A gdje su otkupi i obnove kneževih dvorova na području bivše Dubrovačke republike koji bi “pali” pod teretom godina i nebrige da nema u Društvu prijatelja te nepresušne zaljubljenosti u dičnu našu povijest. Društvo prijatelja, ne samo da održava i obnavlja, nego permanentno već godinama radi na brendiranju i stvaranju novih vrijednosti na širem dubrovačkom području, od Konavala do Pelješca. Zahvaljujući Društvu prijatelja i stalni posjetitelji Dubrovnika, iz godine u godinu mogu otkriti neki novi prostor i lokaciju “s pričom”. Zbog svega toga, Društvo prijatelja zaslužuje duboki naklon, a ne progon. Stoga je svođenje razloga postojanja Društva prijatelja dubrovačke starine samo na novac – a uvijek se sve, na žalost, vrti oko toga – koji se slijeva na njihov račun i insinuacije da završava u nečijim privatnim špazima, čisto politikanstvo i želja da se u široj javnosti raspale neke niske strasti. Dubrovnik je jedini grad u Hrvatskoj koji nema problem s novcima za obnovu svoje baštine i spomenika, zahvaljujući prvenstveno činjenici da postoji Društvo prijatelja dubrovačke starine i da postoji način na koji Grad surađuje s njime. Da način financiranja ovisi o gradskom proračunu ili državnim novcima, sve bi bilo potpuno drukčije. Jasno je na kakav način. Ono s čime bi se ostali gradovi dičili, u našemu se gradu svako malo pokušava diskreditirati i obezvrijediti. Takvi smo!
U zadnje su se vrijeme, čini se, svi uhitili pera. Frcaju pisma na sve strane. Najčešće piše Vlahušić. On piše i u svoje i u ime Mata Frankovića. Vidi se da ima najviše vremena. Pravi bezbrižni umirovljenik s lijepom saborskom penzijom. Marko Balija piše, baš suprotno, jer nije bezbrižan. On se gradskim vijećnicima žali kako ga Mato Franković ignorira. I ne odgovara mu na pitanja. A njega zanima je li Franković poslao svoju zamjenicu kod pročelnice Silve Vlašić da joj pokaže lokacijsku dozvolu za rekonstrukciju Hotela Sumratin u Uvali Lapad. To ga je, čini se, jako razljutilo. Da gradonačelnik od ureda koji je u nadležnosti Grada nešto traži. Pita. Provjerava. Da provjerava Silvu? Pa što bi Silva rekla, bilo je kao da je zapisano u Bibliji. Silva je znala. S investitorima bi sve lijepo dogovorila. Nije bilo potrebe da se pišu pisma. Eventualno bi se šibnuli međusobno poneki mailovi. Ako bi došlo do kakvih problema. Ali, Silva je pošla. Vrag će ga znat je li joj kap preko čaše prelio baš Sumratin ili štogod drugo. A onda su mu počeli “otezat” s lokacijskom dozvolom. Tražili da uskladi projekt s uvjetima iz GUP-a. Pa mu pravili probleme jer je navodno htio graditi na nekoj susjednoj čestici koja je u vlasništvu države, a na koju grad ima pravo prvokupa. Iskomplicirali mu život. K’o da ne znaju da je investitoru vrijeme novac. Pa, stvarno, recite pravo tko ne bi, tako ogorčen i ljut, sjeo i napisao pismo gradskim vijećnicima. Među njima se uvijek ipak nađe netko tko će sve to “utrljati” Frankoviću pod nos. A, i izbori su blizu.
Politika nikad nije bila dobra opcija ako je ne vode političari sve drugo je magla.