Denis Vego, profesor povijesti i razrednik petaša u Osnovnoj školi Župa dubrovačka na svom Facebook profilu se osvrnuo na početak nove školske godine pod covid mjerama. Napisao je, iskreno i otvoreno, svoj dojam na početku školske godine i nakon tjedan dana od početka nastave.
Ne pamtim ružniji i gori početak nove školske godine. Pogotovo za petaše i prvaše. Čovječe božji. Gledaš ona mala lica, sretna i uzbuđena zbog novog, ili potpunog početka. Gledaš lica, ali ih ne vidiš. Jer su pod maskom. I vidiš kako im je čudno, neobično, teško. Dobio sam danas 26 novih mladih ljudi, kojima ću biti razrednik 4 godine, a ne mogu im vidjet lice. I nemoćan si, tužan, čudan. Srce boli. Ali i ponosan. Što nijednom nisu zakukali, požalili se, progovorili oko ičega. Sve uradili kako im je rečeno, i kako treba. I hvala im na tome. Sve je ovo privremeno, sve dođe na svoje. Izdržimo nekako, bome će biti teško. Al moramo. I hoćemo. Pozdrav svima i sretan ovaj početak!
Pitaju me svi kako je prošao ovaj prvi tjedan nastave, u ovim okolnostima. Kako to izgleda uživo. Meni. Pa da vas ne lažem, izgleda…nikako. Odvratno. I mučno. Djeca su djeca, živahna, vedra, puna energija. Sad su 5-6 sati u jednoj prostoriji. Iz koje izlaziti ne smiju, osim na wc. Ni preko pet minuta. Cijelo vrijeme pod maskama. Osim kad je veliki odmor. Petaše moje nove, slabo i vidio kako treba, jer su im lica pokrivena. Na roditeljskom upoznavanje, lica pod maskama. Upozn’o puno maski. A što ćeš, opalit ćemo kakav foto -session da imam sličice.
A veliki odmor je posebna priča. Izađu, protegnu noge, papaju. Ali opet samo sa svojim razredom. Sliči mi to na one američke filmove, kad u zatvorima u dvorištu odvoje pripadnike suparničkih bandi, jer se miješat ne smiju. Tamo stoje Bloodsi, tamo Cripsi, tamo Cosa Nostra itd…imate sliku. I upute jedno normalno, logično pitanje…a zašto ne smijem u školi sve ono što radim izvan nje? Na koje im ne možeš dati neki preuvjerljiv odgovor.
Nije ni nastavnicima lako. Aj, ako imaš dovoljan razmak od prve klupe, nije da moraš nosit masku. Ali je nosiš isto, iz solidarnosti, kolikogod možeš. Ali moraš pričati 5-6 sati pod njom. I inače ne dišem najbolje, i govorim užasno tiho, a sad zvučim ko prehlađeni Pajo Patak koji je trčao do maloprije. Završiš, i samo dišeš i dišeš i dišeš. Da ne spominjem ovaj pakao vrućina, koji u kombinaciji sa svima daje osjećaj kao da si u stakleniku.
Opet, ajmo malo spustiti loptu na zemlju. Drukčiji način, bolji način, trenutno ne postoji. I ovako mi je draže nego online. Jer ne može ta nastava zamjeniti pravu, ne može zamjeniti interakciju međusobnu, ne može na duže staze zamijeniti prenošenje znanja. Bit će lakše kad se svi malo naviknemo, bit će lakše kad prođe ovaj pakao vrućina. A valjda se dotada i sve ovo smiri, i mjere popuste ili ih više ne bude. Ali djeca…djeca su čudo. Ma nitko nije zakukao niti jedne sekunde. Nitko prigovorio. Nitko se inatio. Svi se drže mjera sto posto. I zato vam svaka pohvala, ljubav i
Možete biti primjer mnogim odraslim. Popričaš malo s njima, daš im potporu, pohvališ ih…znači im to jako. Lakše izdrže. Koga ne zanima, prestao je čitati nakon prve rečenice, ostalima sam možda odgovorio na toliko postavljano pitanje. Bude bolje, držite mi se, na dobro vam sveta nedjelja – zapisao je razrednik petog razreda iz OŠ Župa dubrovačka.
