Moj izbor o deset knjiga sastavljen je od onih koje sam pročitao nedavno ili onih kojima se zbog nekog razloga ponovno vraćam. Izbjegao sam odveć eksploatirane naslove i autore. Htio bih puno toga stići pa mi za čitanje ne ostaje onoliko vremena koliko bih htio, jer osim bavljenja profesijom (voditelj sam jednog odjela u Službi kriminalističke policije, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske), rekreativno igram stolni tenis u STK „Libertas-marinkolor“, bavim se vinogradsrstvom i vinarstvom, maslinarstvom, a imam i 15-tak košnica pčela u Banji kod Vrgorca, a unatrag dvije godine okušao sam se u pisanju kratkih priča koje objavljujem na svom O’Blog-u.
Napisao Boris Cikoja
Dvije priče su objavljene u prošlogodišnjem zborniku dubrovačkih pisaca „Literat“. Do sada je objavljeno ukupno njih petnaest, a još nekoliko mi se trenutno vrzma u glavi. Sredinom osamdesetih okušao sam se u novinarstvu pišući za zagrebački „Vjesnik“ i neke druge manje novine, a objavio sam (kao čitatelj-suradnik) i nekoliko karikatura i aforizama u „Večernjem listu“. Inače sam uz završeni studij politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, apsolvirao i na studiju novinarstva, tako da moja posvećenost pisanju ima i vrlo logično ishodište…
Prva knjiga po mom izboru je „Egzil“ talijanskog novinara i publicista Enzo Bettize, rođenog 1927. u Splitu, koja ima sve elemente romana o odrastanju, tzv. bildungsromana. To je svojevrsna kronika Splita (dijelom i Zadra) do konca drugog svjetskog rata kroz prizmu pripadnika manjinske zajednice. Usprkos tome ili upravo zbog toga „Egzil“ je kako je netko lijepo kazao „najsplitskiji roman“ 20. stoljeća. Betizza gledajući kako zemlja u kojoj je rođen krvari u ratu 90-tih, otkriva u sebi nataložene slojeve svog splitskog i hrvatskog identiteta.
Drugi izbor je „Misija London“ urnebesan debitantski roman bugarskog pisca i bivšeg diplomata, pogađate baš u Londonu, Aleka Popova. Pripovjedač prati i umješno prepleće sudbine dvadesetak likova oko bugarskog diplomatskog predstavništva u britanskoj prijestolnici i mnogi zapleti su na granici nadrealnog. Želeći se što bolje predstaviti Bugari pripremaju izložbu o fascinatnom arheološkom otkriću kako prvi „water closet“ nije izumljen negdje u zapadnoj Europi već baš u Bugarskoj. K tome rade i na koncertu njihove nacionalno poznete pjevačice. No, arheološko-estradni plan ima samo jednu manu što je umjesto prave public relation agencije angažirana ona koja se bavi iznajmljivanjem dvojnika poznatih osoba, te su svi važni uzvanici ustvari lažnjaci.
Na trećem mjestu (mogla bi biti i na prvom) je knjiga eseja o povijesti europskog romana „Iznevjerene oporuke“ Milana Kundere. To je možda najpodcrtavanija knjiga u mojoj kućnoj biblioteci, kojoj se uvijek iznova vraćam. Kundera povijest romana veže neraskidivo za europsku civilizaciju, od Cervantesa koji izmišlja i pretjeruje, Manna, Kafke da bi neprimjetno otklizao do glazbe Chopina, Stravinskog. „Iznevjerene oporuke“ stoga ne govore samo o romanu, već i o glazbi i općenito vrijednostima na kojima počiva društvo. Posebice o humoru koji po Kunderi ne postoji oduvijek, već ga po uzoru na Octavia Paza smatra izumom modernog duha. Stoga humor niti postoji oduvijek niti zauvijek. Osobno obožavam humor zbog njegove dvosmislenosti.
Dotakli smo se Igora Fjodoroviča Stravinskog pa bi moja četvrta knjiga bila „Poetika glazbe“ tog čuvenog ruskog emigranta. Ona je nastala kao kompilacija predavanja studentima glazbe. To je jedna od četiri knjige koje je skladatelj ukupno napisao i prepuna je neočekivanih promišljanja o fenomenu glazbe, glazbenoj tradiciji, kompoziciji, glazbenom ukusu, snobizmu…Među poznatijim je njegova misao da glazba ne može izraziti ništa drugo osim sebe same. Naravno, velika ljubav modne kreatorice Coco Chanel, mislila je na klasičnu gazbu.
Na peto mjesto bih stavio britki uradak Terryja Eagletona „Kultura i smrt Boga“. Knjiga problematizira novovjeke napore da se religija, odnosno Bog izguraju iz društva. Počelo je s prosvjetiteljstvom, a nastavilo njemački klasičnim idealizmom, romantičarima, modernistima, postmodernistima da se pošto poto Boga nečim zamijeni. Najizgledniji kandidat za to je bila kultura, ali kultura (izuzev masovne „kulture“) je u osnovi uvijek elitna i ona nije kadra povezati ljude u jedinstvenu duhovnu zajednicu, niti postati ishodište morala kao kohezivne sila društva. Kako ne dijelim završne stavove Eagletona parafrazarit ću tek njegov citat da Bog u postmodernom društvu nije mrtav, samo izgleda da nam je malo okrenuo leđa.
Šesta knjiga po mom izboru govori o čovjekovim transcedentnim temeljima na koji se često zaboravlja. O njima govori „Novo srednjovjekovje“ ruskog filozofa i emigranta kršćanske orjentacije Nikole Berdjajeva, koji u trećem desetljeću prošlog stoljeća nastoji propitati smjer u kojem ide zapadna civilizacija. To je zapravo promišljanje o sudbini Rusije koja je zaglibila u komunizmu i Europe koje nezaustavljvo klizi k poricanju čovjekove biti. Pojam srednjevjekovje Berdjajev ne rabi u uobičajenom smislu, već kao poziv k revoluciji duha. I nakon gotovo stotinu godina izgleda kao da je pisana za današnje vrijeme.
„Put bez sna“, „Duše robova“ i „Graditelj svratišta“ koji čine tzv. „Morlačku trilogiju“ Ivana Aralice, predstavljaju nastavak najboljeg u hrvatskom povijesnom romanu, stavio bih na sedmo mjesto. Autor poput kroničara prati sudbine obitelji Grabovac i Vučković na razmeđu carstava, kultura, vjera i civilizacija. Njegovi likovi ne kreću se samo po liniji povijesnog usuda i proročanstva, već imaju i slobodnu volju razlikovanja dobra i zla. Kažu da je autor prije pisanja u znatnoj mjeri istraživao Zadarski i druge arhive. Ne bi me čudilo da je loakcije na kojima se odvija radnja romana i osobno posjetio. Naime, svojim sam se očima uvjerio da na prijevoju Turija uz tzv. Napoleonovu cestu, što je vrlo neobično usred krša postoji lokacija s obiljem gline, a koju Aralica spominje u romanu. Ne vjerujem u slučajnosti.
Osma na popisu bila bi knjiga jednog od najboljih poznavatelja lika i djela Miroslava Krleže, a riječ je pok. Stanku Lasiću. Njegova knjiga „Krleža kronologija života i rada“ čekala je nekoliko godina na objavi i mislim da je prvi put tiskana tek nakon Krležine smrti. Razlog je ležao u tome da se neke činjenice iz vlastite biografije samom Krleži nisu sviđale. Meni osobno ova knjiga je poprilično rastjerala maglu oko pojedinih životnih razdoblje velikog pisca posebice za njega prijelomne 1945.
Na deveto mjesto bih stavio povijesno – pustolovni roman austrijskog pisca Mila Dora (crnogorskog porijetla, rođen u Budimpešti) o povijesnim ličnostima braći Zanović podrijetlom iz Budve, koji kao slobodni zidari, hohšatpleri i prevaranti tumarali po europskim dvorovima zapadajući u različite neprilike iz kojih bi se prijetvornošću i domišljatošću redovito izvlačili.
I kao posljednja deseta ili možda šesta ili pak sedma knjiga “O pričama” irskog teoretičara književnosti i filozofa Richarda Kearneya. To je nevelika, ali zanimljiva knjiga o umijeću pripovjedanja, koje stvara povijest, identitete… Ona mi je otvorila neke vidike i možda me čak ohrabrila da se i sam upustim u pripovjedačku avanturu. Na jednom mjestu Kerney kaže:
Svaki je ljudski život u potrazi za pričom. Ne samo zato što nastoji otkriti neki obrazac kako bi izišao na kraj s iskustvom kaosa i konfuzije – nego i zato što je svaki ljudski život uvijek već jedna implicitna priča.
