Mia Hrnić ima 36, uskoro 37 godina i radi u Dubrovačkoj razvojnoj agenciji DURA, a bavi se ponajviše projektima vezanim za ruralni razvoj i poljoprivredu. Uz to je i majka jednoipolgodišnjeg dječaka, ali i velika ljubiteljica pasa. Nakon završenog Agronomskog fakulteta iskustvo u pisanju projekata stekla je volontirajući u jednoj konzultantskoj tvrtki u Zagrebu, potom je u programu razmjene inženjera agronomije u Engleskoj naučila kako posluju ekološka gospodarstva. Svoj je život i karijeru planirala graditi u Zagrebu, ali je jedan nastup na Start up akademiji, promijenio njezine planove i nju i supruga Zagrepčanina ipak zadržao u Gradu.
Djetinjstvo i mladost Mia je provela na Pločama i u Gradu gdje je završila osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju. U Zagrebu je završila Agronomski fakultet smjer Agroekonomika i kako joj je mladić, sada suprug, iz Metropole, nije imala planova vratiti se u Grad, ali život nas svih često iznenadi.
-Studij sam namjerno malo produžila jer je 2008. bila velika kriza i svi moji kolege, koji su diplomirali, bili su mahom nezaposleni. Kad sam diplomirala imala sam jasnu viziju što želim raditi i tako sam uz preporuku svog mentora, profesora na fakultetu počela volontirati u jednoj konzultantskoj tvrtki, koja se bavila pisanje projekata za IPARD. Tamo sam radila jednu godinu i prijavila sam se na projekt Da Vinci, na koji je aplicirao Agronomski fakultet. Projekt je bio namijenjen diplomiranim inženjerima bez iskustva. Mogli smo odabrati zemlje, ja sam odabrala Englesku i nisam bila izabrani kandidat. Dogodilo se da je osoba koja je odabrana odbila letjeti u Englesku niskobudžetnim Rayan Airom, a sredstva za avionsku kartu bila su ograničena, pa su mene zvali jesam li još zainteresirana. I tako sam krenula u avanturu na jug Engleske.
Dva mjeseca Mia je 2012. radila i živjela u jednom selu nedaleko od Plymoutha.
To je ekološko gospodarstvo koje proizvodi presadnice povrća i nešto malo voća. To je bila prava Engleska, iskustvo koje još pamtim. Oslobodila sam se straha od pričanja engleskog. Uvijek sam mislila da pričam kao indijanac, a tamo sam shvatila da i oni tako pričaju. Vlasnice gospodarstva bile su liberalne, alternativa, možemo reći, dok je selo i gospođa kod koje sam živjela bila ona prava konzervativna Engleska. Može se usporediti sa životom koji se prikazuje u seriji Midsomer Murders.
Doživjela sam obje strane engleske, od Tea timea u 5 i kolačića do bohemizma… super iskustvo. Naučila sam puno o poslu. Primarna poljoprivredna proizvodnje me nikad nije interesirala, prvenstveno me interesirala ekonomija i tamo sam prvi put počela razmišljati o primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji.
O svojim iskustvima u Engleskoj mogla bi pričati danima, ali zanimljivo je kako se tamo po prvi put susrela s ekološkom proizvodnjom i brigom za zemlju.
U Hrvatskoj se tek sada o tome govori i počinje se pomalo razvijati svijest o onome što jedemo, koliko je važno ne tretirati biljke previše, jer sve što damo biljkama, na kraju unosimo u svoj organizam. Ljudi ili ne znaju puno o toj temi ili ih ne zanima ili nisu u mogućnosti kupovati ekološke proizvode, koji su od 30 do 50 posto skuplji od konvencionalnih. Uglavnom u tom južnom dijelu Engleske, ljudi uzgajaju voće i povrće u svojim vrtovima, a društveni prestiž se ne pokazuje skupim autima i odjećom nego velikim i lijepo uređenim vrtovima.
Bila sam u Devonu gdje se nalazi Eden projekt. To je obrazovna dobrotvorna organizacija koja je stvorila projekt koji je samoodrživ. Od tri balona u dva se nalaze uvjeti kao sto su na mediteranu i u prašumi. Cilj svega je bio ukazivanje na klimatske promjene i utjecaj čovjeka na njih. U prašumskom balonu bilo je vruće i vlažno i tamo su rasle biljke koje možemo naći u tom dijelu svijeta. Tamo sam prvi put probala pravu bananu. Već tad 2012. tamo je bila visoko razvijena svijest o razdvajanju otpada, smanjenju smeća, ekologiji općenito. Engleska mi je bila jedno životno i poslovno iskustvo, koje mi je na jedan način otvorilo oči.
Po povratku u Zagreb i njezin je partner diplomirao i aktivno, ali ne baš uspješno tražio posao. I na kraju se javio na jedan natječaj u Dubrovniku. To je bio razlog njihovom povratku. Mia je tada nekoliko mjeseci radila u trgovini voćem i povrćem, pa se onda kao pripravnik za 1 600 kuna zaposlila u jednom knjigovodstvenom servisu. Kad su im istekli pripravnički ugovori pripremali su se za selidbu u Zagreb.
Već smo bili preselili pola stvari kad se meni otvorila prilika za posao koji sam uvijek željela raditi. U Dubrovniku je DURA organizirala Start up weekend i ja sam se prijavila. Prije svega imala sam ideju, a onda sam obzirom da sam bila svjesna svog problema s javnim nastupima, htjela sama sebi postaviti izazov i izložiti svoju ideju ispred 20-ak ljudi. Volim sama sebe izazivat i dovoditi van zone komfora.
Došla sam tamo i u jednoj minuti iznijela svoju poduzetničku ideju ispred svih. Ljudima se svidjela i nas petero smo sastavili tim koji je radio na projektu. Osvojili smo 3. mjesto i išli smo dalje na natjecanje na Visoku školu za menadžment u Zagrebu. Slučaj je htio da je DURA upravo tada prijavljivala jedan prekogranični projekt sa BiH, čiji je cilj bio umrežavanje malih poljoprivrednih proizvođača s ugostiteljima i hotelijerima. Tadašnja direktorica koja je bila organizator Start up weekenda pitala me mogu li doći u Agenciju i dati neke savjete za taj projekt jer sam diplomirani inženjer agronomije, pa imam nekakvo znanje. Oni su tražili partnera, ja sam zvala svog mentora pa je Agronomski fakultet bio partner i projekt je odobren. Zaposlila sam se na projektu koji je trajao oko dvije godine. To je bio posao koji sam stvarno htjela raditi i prevagnuo je. Ostali smo u Gradu.
Mia se i dalje bavi projektima ruralnog razvoja i pomaže poljoprivrednicima i poduzetnicima u pisanju projekata i dobivanju potpora iz europskih sredstava.
Poduzetnici, tako ja zovem današnje poljoprivrednike jer oni to stvarno jesu, dolaze na savjetovanja u DURA-u. Ja za njih pišem projekte i prijavljujem ih za mjere ruralnog razvoja. Imam iza sebe 10-ak uspješno provedenih projekata. Od početka pandemije, sve više ljudi interesira se za mjere ruralnog razvoja i sve je veći interes za pokretanje poslova vezanih uz poljoprivredu. Dosad sam uglavnom radila s gospodarstvima iz Neretve, kojima je poljoprivreda jedini izvor prihoda, pa se oni onda jako angažiraju oko unaprjeđivanja proizvodnje, prerade, novih proizvoda. U Dubrovniku je poljoprivreda većini uglavnom drugi izvor prihoda pa ljudi nisu baš zainteresirani za neke nove projekte, iako se u posljednjih par mjeseci i to mijenja.
Što ljudi trebaju donijeti na savjetovanje i je li se to plaća ?
Ljudi koji žele nešto napraviti dobiti sredstva iz fondova, trebaju imati prvo ideju. Najteže mi je raditi s ljudima koji nemaju viziju, ali bi napravili nešto da dobiju novce. Ja mogu dati savjet, mjera ima 19, znači ima prostora za razne djelatnosti, ali ideja je osnova. Zatim mi treba osnovna dokumentacija i podaci o veličini zemljišta, kulturama, životinjama…kako bi mogla procijeniti koje mjere su za njih. Savjetovanje je besplatno, a kad se raspiše natječaj oni koji se odluče dođu i prvo provjeravamo uvjete, onda pišem projekt i prijavljujem ga. Na početku klijenti trebaju uplatiti određeni iznos za tu uslugu, ako projekt ne prođe, dalje ništa ne plaćaju, a ako prođe u svaki je projekt kao trošak uključena priprema projekta i onda se to isplaćuje Agenciji, a klijente ništa ne košta.
Koji su uspješni projekti koji su ostvareni uz tvoju pomoć?
Pa na primjer jedno je gospodarstvo u Neretvi dobilo novac za proizvodnju proizvoda od smokava (za njega sam pisala 3 projekta i sva tri su završena, a upravo neki dan smo završili još jedan), jedno gospodarstvo na Šipanu za masline i tako. Nema tih projekata puno jer ljudi nemaju baš puno interesa, ali sad u zadnjih par mjeseci dolaze sve više i to mladi. Čini mi se da je nakon onog lockdowna počelo svima biti jasno kako ne možemo živjeti samo od turizma i kako je samoodrživost i proizvodnja hrane važna. S druge strane zahvaljujući virtualnim placama svi sad možemo na kućna vrata dobiti kvalitetne proizvode s naših lokalnih gospodarstava. Mislim da svi jedemo bolje, nego ikad prije. Ja sigurno.
Zbog koronavirusa počeli smo razmišljati o uzgoju hrane, kad su se zatvorile granice, ispraznile butige. A što da je to potrajalo malo duže? Nije samo Dubrovnik i naša regija, i Vlada je počela ozbiljnije razmišljati o poljoprivredi i samo održivosti, ali i Europska unija. Bit će u budućnosti sve više i više poticaja za poljoprivredu i proizvodnju, jer u ovih par mjeseci vidjeli smo što se dogodi kad ovisimo samo o uvozu.
Mia je i ljubiteljica pasa. Nedavno je izgubila svoju najbolju prijateljicu Taru, koja je s njom živjela 15 godina, mješanku pudlice i terijera. Ipak u njihovu obitelj uskoro će stići novi pas, jer Mia smatra da psi itekako pozitivno utječu na odgoj djeteta. Njezin još maleni dječak, smatra, uz psa će se naučiti odgovornosti.
-Tara je bila moj prvi pas i uvijek je bila sa mnom. S obzirom da je bila dijelom terijer, bila je blago rečeno neobuzdana. U Zagrebu sam se odlučila s njom proći dresuru i učlanila sam se u KOSSP- klub za obuku pasa. To je bilo potrebno jer je pokazivala sve znakove budućeg agresivnog psa. U klubu sam upoznala druge vlasnike pasa, danas su mi mnogi dragi prijatelji, a Tara i ja smo se počele baviti sportom koji se zove agility. Putovale smo po Hrvatskoj i susjednim zemljama na natjecanja, bilo je to odlično iskustvo. Razmišljala sam i ovdje nešto tako pokrenuti, ali, ima vremena. Sad svo moje vrijeme, kad nisam na poslu posvećujem svom sinu.
