Jedan slučajan susret na vratima kazališta promijenio je njihov život. Slikarica i glazbenik sreli su se u kasnijim godinama života. Ljubav je planula. Dugoročnost nisu planirali, a ipak već su 30-ak godina zajedno. Posljednjih 12 žive u Mlinima. Posjetili smo ih u njihovoj kući ispod čije tarace prolazi potok, ali i stari akvadukt, a s prozora pogled puca na župski zaljev. Ispričali su mi nevjerojatne životne priče, koje se događaju po cijelome svijetu. Puno putujemo, svugdje smo bili i uvijek zaključimo kako je lijepo, ali je u Mlinima najljepše, kažu Federika Glavić i Derek Newark.
Federika i Derek od 2008. stalno žive u Mlinima. Federika je po zanimanju slikarica i nastavnica, jedna od nasljednica dubrovačke obitelji Glavić, koja je, među ostalim bila vlasnik Vile Dubravke na Pilama, Vile Orsule i Hotela Argentina. Odrasla je u Limi, glavnom gradu Perua, gdje su njezini roditelji s tri kćeri emigrirali 1957. Studirala je u Londonu i veći dio svog zrelog života živjela i radila u Engleskoj.
Roditelji su mi emigrirali kad sam imala godinu dana. Imala sam divno djetinjstvo. Bilo je puno Dubrovčana i naših ljudi. Imali smo i svoj klub koji se zvao Dubrovnik. Možete u mom naglasku osjetiti da govorim jezik koji sam naučila u obitelji. Kao dijete od 10 godina sam prvi put došla u Mline i upoznala sve ove ljude. U Londonu sam završila akademiju likovnih umjetnosti smjer slikarstvo, a specijalizirala sam se za vitraj, staklo i keramiku. Kad sam završila akademiju udala sam se i odmah sam ostala u drugom stanju. Kako je moja kćer rasla počela sam pomalo slikati, ali nije bilo u slikarstvu tada puno solada, pa sam završila pedagogiju i predavati umjetnost u školi. Nekoliko godina bila sam opsjednuta mozaicima.
Moj prvi muž i ja smo se onda odlučili vratiti u Peru. Tamo sam živjela 4 godine.. No taj brak već nije funkcionirao i nakon 11 godina smo se rastavili. Vratila sam se u Englesku, podučavala i odgajala djecu, kao samohrana majka. Bavila sam se amaterski i dramom, jer me kazalište oduvijek zanimalo. Kad sam upoznala Dereka znala sam da je to to, ali zbog prijašnjih životnih iskustava i činjenice da je on poslom puno putovao, nisam pravila nikakve planove. Živjela sam u momentu.
Derek James odrastao je u Engleskoj gdje su mu živjeli roditelji, ali je često putovao u Milano kod bake i djeda po majci. Od svoje trinaeste gitaru ne ispušta iz ruke, a kao profesionalni glazbenik svirao je s brojnim poznatim (Cliff Richard, Tom Jones, Petula Clark…) i nepoznatim glazbenicima.. Šest godina radio je u British Airways kao stručnjak za mreže. Radio je i kao trener squasha, karatea, ali je glazba uvijek bila njegova strast, a san mu je bio živjeti na Mediteranu i stvarati svoju glazbu.
U tom sam periodu života bio bez funte, potpuno praznih džepova i onda me zvala redateljica amaterske dramske predstave da za njih sviram besplatno. Od svoje 14 godine svirao sam za honorar. Kao profesionalnom glazbeniku nezamisljivo mi je bilo svirati besplatno. Ona je bila uporna i nije prestala zvati pristao sam da mi plate troškove goriva i honorar od smiješnih 5 funti. Vozio sam prema Brightonu, bilo je vruće i stalno sam mislio što mi je ovo trebalo, koja sam ja budala i onda sam otvorio sam vrata i ugledao Federiku. To je bilo to, sudbina, priča Derek, koji se i dalje trudi savladati hrvatski jezik.
Prvi susret – Federikina priča.
U Brightonu se svake godine u svibnju održavao festival umjetnosti, uglavnom glazba i ulično kazalište, a te godine moja dramska skupina izvodila je predstavu na temu pada Berlinskog zida. U zraku se osjećao neki zanos, optimizam nadolazeće promjene. Bila je to mimička predstava, a trebao nam je muzičar koji je dovoljno kreativan i profesionalan da glazbom prati izvedbu. Redateljica je bila uporna i nije odustajala od nagovaranja Dereka i on je pristao. Kad sam ga ugledala, bila je to ljubav na prvi pogled kako Francuzi reču „udarila me munja“.
Održavati vezu nije bilo jednostavno.
Nakon što smo se upoznali dobio sam neke gaže i počeo s raznim glazbenicima i bendovima putovati po turnejama. Više sam bio na putu, nego doma. Ponekad bi prošlo i šest mjeseci da se ne vidimo. Nisam mogao vjerovati koliko je ona strpljiva. Kad sam se zasitio sviranja zadruge i putovanja, pokušao sam stvarati svoju glazbu i probiti se na tržištu. To je bilo gotovo nemoguće u mojim godinama, kad nemate novca ili nekoga tko će Vas pogurati. Oduvijek sam bio dobar s kompjutorima i tako mi je jednom brat koji je radio za British Airways predložio da položim neke ispite i počnem raditi u IT sektoru. To mi je izgledalo nemoguće, ali eto uskoro sam počeo raditi za British Airways, kao stručnjak za mreže. Taj posao omogućio nam je stabilnost i financijsku i obiteljsku, priča Derek.
Federika je u Mline često dolazila, njezine obje sestre vratile su se tu i sad s obiteljima sve tri žive u susjedstvu i stalno se druže.
Naša obiteljska kuća u Mlinima je dolje uz rivu, tamo sad živi moja najstarija sestra. Do nje živi moja druga sestra, koja se udala ovdje. Sve smo u Mlinima. Inače su Glavići su podrijetlom sa Šipana, a moj nono s mamine strane isto je sa Šipana. Duboke korijeni imamo na Luci.
Federikin djed Tomo bio je nećak od Federika Glavića, poznatog Šipanjca, koji se obogatio u Čileu i vratio doma s velikim bogatstvom. Njegova jedina kćer Marija u Vili Dubravki na Pilama nesretno je skončala svoj mladi život, pa je svo njegovo bogatstvo naslijedio njegov nećak Tomo, koji je iza 2. svjetskog rata ostao bez imovine. O tome više pročitajte ovdje.
Kad su već imali nekretninu u Mlinima, tu su redovito dolazili na ljeto.
Kad je prvi put Derek stavio nogu ođe, rekao ovo je moje mjesto. Mislim da se zato i oženio sa mnom, kaže Federika kroz smijeh i dodaje kako su 2007. došli na pet mjeseci, na probu, a 2008. definitivno su se preselili.
Ja sam ovdje prvi put u životi osjetio što to znači živjeti u zajednici. U Engleskoj sam živio u Londonu i nikad nisam razgovarao sa susjedima. U Brightonu, nisam ni znao tko živi u stanu ispod mene. Ovdje sam prvi put osjetio tu zajednicu. Treba ti pomoć? Nešto prenijeti, popraviti, posuditi alat? Odmah se nađe Pero, Đuro, Mato, tko je voljan uskočiti, ili ima nešto za posuditi…Svi su tu. Svatko zna nekoga tko zna nekoga tko može nešto pomoći i svi se problemi brzo riješe. Malo je mjesto i ljudi ga doživljavaju kao svoje, paze na uređenost na čistoću. Predivno je. Mi puno putujemo. Proputovali smo sve kontinente. Ne znam gdje još nismo bili, ali gdje god dođemo, da lijepo je, drugačije, ali u Mlinima je ljepše. Uvijek to promislimo, kaže Derek.
Derek ima svoju dnevnu rutinu koju samo kiša poremeti.
Ujutro se probudim uzmem svoju stolicu na rasklapanje i suncobran i idem na morsku taracu, dolje uz more. Sjednem i pišem glazbu. Vratim se na objed, pa malo počinem i onda opet na taraci igram bridž sa susjedima. Kad sunce padne, popijemo piće, dva i tako.
Federika ima nešto drugačiji ritam.
Ljeti se kupam i družim s prijateljima i sestrama. Imam posla i oko apartmana, koje iznajmljujemo. Kad gosti pođu ća i more zahladi, onda ja počnem slikati u svom ateljeu. Volim strašno boje. Zadnje 3-4 godine najviše radim na starom drvu. Skupljam stare škure, vrata, daske od baraka i oslikavam ih. To mi je bila baš opsesija zadnjih godina, koja pomalo završava. Počet ću ove jeseni nešto novo. Skupljam te stare stvari, nekako me zovu, imaju te slojeve, priče.
Derek mi priča kako glazbu gotovo uopće ne sluša, jer mu stalno u glavi nešto svira, pa onda brzinski zapisuje melodije i poslije filtrira što bi moglo biti dobro, što ne.U svom malom studiju snimi sirove tonove, a onda zahvaljujući internetu snimku šalje drugim glazbenicima, koji svojim dionicama nadopune pjesmu. Svjestan je kako se teško probiti na tržištu, ali to mu nije ni važno.
Njegovu glazbu možete poslušati na njegovoj stranici www.nemojames.com Nemo Jones je pseudonim pod kojim nastupa.
Važno mu je da napokon stvara svoju umjetnost. A nije glazba jedina, dosad je u Mlinima napisao i dvije knjige. U Mlinima mu ništa ne nedostaje, često putuju u posjetu Federikinoj kćeri i njegovoj majci u Englesku, sin je u Seattle, njegovom bratu u Južnu Afriku i drugdje uglavnom zimi i u južnije krajeve jer „pate“ od nedostatka sunca. A sad im je misija, usprkos pandemiji Covida, otputovati u Seattle, gdje je Federika po treći put postala none.
Za razliku od Dereka, Federika ipak osjeća nostalgiju i za Limom i za Brightonom.
U Limi je klima jako teška, vlaga je i ljeti i zimi, ali plaže su lijepe, iako je na njima teško plivati zbog valova. Hrana je fantastična. Mješavina starosjedilačke i španjolske kuhinje. Tamo imam jako dobre prijatelje, a najviše mi fali ples, koji je tamo način života. Nema druženja i zabave bez plesa, a ovdje nekako kao da ljudi plešu, samo kad se napiju. Ponekad mi fali malo taj život u velikom gradu i mogućnosti koje nudi. Ma svako mjesto na kojem ste ostavili dio svog života fali, ali putem interneta i dalje sam u kontaktu s dragim ljudima, Mlini su sad moj dom.
