Maris Cosmai Pavičević obožava putovanja, svoj rodni Grad, obitelj i – svoj posao. Prije više od desetljeća pokrenula je obiteljsku agenciju koja se bavi walking turama i kayaking turizmom, a kao majka dvojice dječaka pokrenula je prije nekoliko godina fb stranicu Mame iz Dubrovnika gdje ponekad objavi neke korisne tekstove o autizmu. O sezoni, često prozivanom narančastom kišobranu s Pila, očekivanjima i ostvarenjima u korona 2020., održivom turizmu, životu u Gradu, pročitajte u razgovoru koji slijedi.
U ožujku, travnju, prihvaćanje (neizbježnog), tada se činilo fijaska sezone, kratko je trajalo. S prvim zrakama sezone stiglo je i nešto gosta, pa su svi postali nezadovoljni sa svim i svačim… kako ste se vi pripremali za sezonu, kako ste je odradili i kakve ste rezultate požnjeli kad se okrenete iza sebe?
Mislim da nam je manje više svima do svibnja postalo jasno da ova sezona neće biti ni sjena prethodnih. I evo nije. Na stranu to što prazan grad ima određeni šarm, ljepotu, što se napokon djeca igraju po Stradunu, ali turizam je nešto bez čega mi kao grad ne možemo. Turizam u Dubrovniku u ovakvim okolnostima umire i to rapidno. A mi nemamo nikakvu alternativnu granu. Pripreme za sezonu smo radili prošle zime, kao i svake godine zadnjih 14 skoro 15 godina, dakle mjesecima prije korone. Očekivali smo najbolju sezonu dosad. Čak smo u studenom 2019. po prvi put i to kao izlagači otišli na WTM, veliki turistički sajam u London, bili smo jako optimistični za sezonu 2020. U 2. mjesecu sam dovršila pripremu i jedne nove ture vezane uz hranu, no ipak sam morala odustati od njenog pokretanja. Možda dogodine. Mi inače radimo walking ture 11 mjeseci u godini, uzmemo jedino pauzu u 1. mjesecu. Ipak ćemo navjerojatnije ove godine odustati od zimskih tura, što smo prethodnih godina nudili. Nudili smo svakodnevne ture na engleskom i španjolskom, ove godine to stvarno nema smisla. Kajaci idu samo do 31.10. Ove godine, umjesto 1.4. krenuli smo sa smanjenim sezonskim programom 15.6., a sa baš punim sezonskim programom, kakav smo imali lani, krenuli smo 1.7. Mi najviše radimo s gostima engleskog i španjolskog govornog područja. Imamo neusporedivo manje gostiju nego prethodnih godina, ovaj 8. mjesec je najlošiji ikad u naših 14 godina poslovanja, ali tu smo i namjeravamo i dalje biti tu. Ova zima će za mnoge Dubrovčane biti ekonomski jako teška. Želim svima puno sreće.
Nedavno si imala, pa i emotivan status, o narančastom kišobranu na Pilama…. mediji često dobijaju fotke i zahtjeve za provjerom (i)legalnosti čovjeka s narančastim kišobranom. Pojasni nam o čemu je riječ.
Neki ljudi ne razumiju koncept walking tura, svugdje u svijetu je mjesto sastajanja obilježeno predstavnikom s kišobranom. Dubrovnik Walks, mi smo tamo od 2006. godine i nikako ne mogu shvatiti koga mi to bolimo ni zašto. Imate i kod nas na raznim puno atraktivnijim lokacijama od naše, raznih “kišobrana”, svih boja. Ima još jedna firma koja koristi isto narančasti kišobran, ali ne ispred Fuega nego ispred Orlandovog stupa. Nemojte me krivo shvatiti, ja nemam ništa protiv nikoga od njih i apsolutno ne tražim da se piše o njima, a ne o nama. Ne. Mene ljuti to što se naš kišobran uopće i proziva. Ljudi mirno i civilizirano stoje ispred našeg prostora, gdje smo već skoro 15 godina! Stojimo zavučeni između trafike i autobusne stanice. Jedino jedan naš operativac ili vodič prošeće 3 metra gore dole minut-dva prije početka svake ture, jer se zna često dogoditi da nas gosti traže po Brsaljama i ciljano traže baš te goste koji su već bukirali i platili unaprijed. I odmah kad ih nađu trče nazad, da nas tko ne bi slučajno slikao! E pa smiješno. Šutimo i radimo i sve računam “pusti, proći će ih”. Međutim ne prolazi. Prije 3,4 godine je skupina pijanih momaka uzela našu reklamu (tablu) koju smo tad smjeli imati (ove godine Grad Dubrovnik nam nije dozvolio i ni nemamo je) i stavila je kod Amerlingove fontane. Sljedeće jutro je slika table osvanula u FB grupi dubrovačkih turističkih vodiča gdje su zgroženi komentirali našu bahatost. Kakva kolegijalnost. Čudi me da i to nije finulo u novine, ili na kakvu naslovnicu. Mi kao narod volimo prozivati i upirati prstom. Pogotovo iza anonimnih poziva, prijava i skriveni iza tastatura. Eto zato sam stavila onaj status, koji čak ni nije javan, eto da se izjadam prijateljima da mi je nakon 14 g prekipilo i da više neću šutjeti i trpiti, nego ću se boriti. Ma uostalom ne znam ni kome je uopće ova priča o našoj ombreli zanimljiva, pogotovo sad kad smo svi duboko pogođeni ovim korona kaosom. Nije nikome lako i kad već nećemo pomoći jedni drugima, smatram da nemamo pravo niti bi smjeli imati potrebu jedni drugima situaciju dodatno otežavati.
Dijete si iz Grada, rođena i odrasla u Pilama gdje ti obitelj živi odvazda, kako je biti poduzetnik u svom rodnom gradu? Koliko smo solidarni, lojalni, međusobno, mi lokalpatrioti?
Pa nije baš ni lako ni lijepo uvijek. Srećom jako volim svoj posao, plus sama sam ga pokrenula pa me goni taj silni entuzijazam i energija, jer uistinu niti jedan posao nije kao tvoj vlastiti. Pogotovo ako radiš nešto što voliš. Licencirani sam vodič, oduvijek sam voljela povijest, volim putovati i fasciniraju me walking ture, gdje u malo vremena toliko čudesnih i zanimljivih stvari možeš čuti i vidjeti. Od malih nogu poznam i volim svaki kamen u Pilama, uvijek volim poć do Grada…Živjela sam u Zagrebu, kratko i u Americi i samo sam se htjela vratiti u svoj grad. Uvijek sam govorila da tu želim da mi djeca rastu, ali Dubrovnik se promijenio. Ljudi su se promijenili. Nije ni današnjoj djeci lako odrastati u Dubrovniku, pogotovo sad u ovim ludim vremenima korone. Puno se radi, teška su vremena i jasno mi je to. Malo vremena ostaje za nas same i za naše obitelji i prijatelje. To naravno rađa puno frustracija. Moj otac uvijek govori da je Dubrovnik izgubio sva obilježja grada, i slažem se s tim. Mi nemamo nikakvo okupljalište, izletište, mjesto za druženja s obitelji, prijateljima, djecom…Grad smo na moru, a uopće ne živimo u suživotu s morem. Grad nije ugodan za život nama, građanima i dok se to ne promijeni, nećemo napredovati. Ne možemo živjeti u gradu koji sve radi za turiste, koji postoji samo za njih. Mislim da bismo sve što radimo u gradu i za grad trebali raditi prvenstveno za sebe, za ljude koji tu žive i za ljude koji tu namjeravaju i dalje živjeti. Onaj dan kad Dubrovnik nama postane jako kvalitetan grad za život i turisti će to prepoznati. A tek onaj dan kad postanemo poznati po slozi i iskazivanju ljubaznosti prvenstveno jedni prema drugima, neće nam biti kraja.
Agencija koju imate kao obitelj koliko može napraviti u osmišljavanju sadržaja i ponude za goste, što turisti žele i što bi htjeli, što spominju kao nedostatke turizma kakav se događa u Dubrovniku. Kako ti vidiš turizam koji se događa u Gradu?
Mi smo mala agencija, prvenstveno smo specijalizirani za Walking ture već skoro 15 godina i 5 godina radimo i kayaking izlete. Ako nešto ne možemo organizirati za 5, mi to nećemo raditi. Težimo izvrsnosti i gosti to jako cijene. Imamo odličnu ekipu u uredu i na terenu, već dugi niz godina i nadam se da će tako biti i dalje. Imamo i mali prostor u gradu gdje imamo i repliku prijestolja te nekoliko GOT suvenira, gdje se svi naši gosti mogu besplatno slikati. Damo im i popust na svaku drugu turu s nama, te popuste zovemo Combo popusti. Gosti jako cijene kad im se nešto pokloni. Turisti su načelno oduševljeni ljepotom grada, često ugodno iznenađeni da manje više svi govore izvrstan engleski, sviđa im se naša ležernost življenja i naravno klima. U zadnje vrijeme uglavnom dolaze s autima pa dosta spominju parking, kojeg je teško naći i koji je skup. Gotovo uvijek spominju astronomsku cijenu ulaznice za zidine. Sjećam se da su ulaznice 2006. kad smo počeli raditi bile 50 kn. Sad su 200 kn po osobi. Što se tiče visokih cijena, tu gotovo uvijek spomenu i brod za Lokrum. Zadnjih godina se situacija s restoranima dosta popravila, ponuda je proširena i obogaćena, što mi je jako drago. Gosti uglavnom hoće pojesti autentično, na lijepoj lokaciji za razuman iznos. Bila sam osmislila i food turu, koju sam trebala pokrenuti u 6. mjesecu, ali eto, ništa prije dogodine. Gosti se jako ljute kad skontaju da netko ima dvostruke cijene, onaj čuveni “popust za lokalne” ih baš često najedi. Najčešće se s tim susreću po restoranima. Kako ja vidim turizam u Dubrovniku? Hm. Slažem se s onom čuvenom izjavom da se nama turizam dogodio i da nam se događa. Malo je stručnih ljudi u turizmu. Turizam nije i ne bi smio biti nešto čime se bavi tko god, a pravila bi trebala biti ista za svih što kod nas nikako nije slučaj. Vidim stalno neke nove entuzijaste koji osmišljavaju neke nove sadržaje i super mi je to. To je ono što nam treba kao destinaciji. Voljela bih kad bismo kao grad više živjeli u simbiozi s prirodom i morem koje nas okružuje, kad bi bilo više brodskih linija, kad bi otoci bili bolje i češće povezani s gradom i kad bi cijene bile normalnije. Mislim na cijene svega, letova, brodova, autoceste, ulaznica, čak i osnovnih životnih namirnica, ne na cijenu kave na Stradunu, jer je opće poznato da je kod nas sve najskuplje u Hrvatskoj.
Već se, poput mantre, spominju korona okolnosti kao šansa za početak novog promišljanja održivog turizma. Je li ti kao dionik turizma shvaćaš o čemu je riječ i kako bi to trebalo izgledati u Dubrovniku? I je li to samo mantra?
Mislim da nam korona era neminovno nosi početak puno promjena kako u životu, tako i u turizmu, a sad kako ćemo se prilagoditi, vrijeme će pokazati. Jako me ljuti “novo normalno”, puno je tu nelogičnosti, pa čak suludih i nenormalnih odluka, ideja i nadam se da će se život vratiti u normalnu čim je prije moguće. Mislim da bi nam Vlada prvo trebala smanjiti PDV, suludo je da praktički jedino turističkim agencijama PDV koji je ionako previsok nije snižen, nego je i dalje 25%. Održivi turizam je moglo bi se reći turizam za sutra, da se preuzima odgovornost za utjecaje koje današnje gospodarstvo, ekologija i sociologija imaju na neku destinaciju. Naravno, pritom se trebaju ispunjavati potrebe turista, ali i potrebe turističke industrije, prirodne sredine i (naravno) potrebe samih građana. Svi navedeni akteri bi trebali raditi zajedno za iste ciljeve. Razvoj održivog turizma je kontinuiran proces i zahtjeva stalan nadzor, praćenje utjecaja turizma na destinaciju, uvođenje preventivnih mjera za sprečavanje negativnih utjecaja i korektivne mjere, ukoliko su one potrebne. Cilj je održati visoku razinu zadovoljstva turista, pružiti im autentično iskustvo, a ujedno ih informirati o tome kako oni sami tome mogu doprinijeti. Ne znam kako bi ovo u praksi kod nas moglo izgledati. Bojim se da bi bilo isuviše iskvareno politizacijom. Mislim da bi nam s obzirom na korona krizu prvo trebao nekakav krizni stožer za oporavak turizma. Sastavljen od strane struke, a ne političkih igrača. Onda bi bilo lijepo da taj stožer bar za početak prvo smanji PDV, a onda da dozvoli potporu za sezonce zaposlene nakon 30.6. Onda bi mogli oni donijeti još puno mudrih i pametnih odluka za bolje sutra svih nas. Za puni oporavak će nam trebati puno zajedništva i međusobne podrške, a hoće li se Dubrovčani tu iskazati ili zakazati, vrijeme će pokazati.
Jako si i društveno angažirana, osobito na fb grupi za mame, te “educiranju” roditelja koji imaju autistično dijete. Na koji način bi ti iz vlastitog iskustva prenijela roditeljima autistične djece poruke kako njihov život treba izgledati?
U zadnjih par godina i nisam baš tako aktivna, prioriteti su mi se malo promijenili. Da, prije skoro 4 godine sam pokrenula grupu “Mame iz Dubrovnika”, imale smo puno izvrsnih ideja, projekata…imala sam jako puno planova, međutim nije baš uvijek lako nešto pokušavati u okruženju isključivo žena, tako da u zadnje vrijeme grupa ima prvenstveno informativnu ulogu, gdje mame jedne druge savjetuju, razmjenjuju iskustva, prodaju, kupuju, ili nekad samo nasmiju jedne druge s nekim šaljivim sadržajem. Pratimo što se događa po Gradu, kad je neki zgodan događaj, pa objavimo i tako. Mislim da je grupa jako korisna svim dubrovačkim mamama, jako se trudimo da bude smislena, zabavna i da ne bude monotona. Imamo skoro 5000 članica, pa valjda i jesmo. Tu i tamo stavim neki članak ili nešto o autizmu, ali nisam nikad javno govorila o poremećaju iz spektra autizma kod svog sina, niti ću. To je privatno i voljela bih da tako i ostane. On je mali dječak kojega očekuje puno bitki kroz život i ja i njegov tata mu ih želimo i trebamo olakšati, a ne otežati. Javno mogu reći sljedeće: Upoznata sam sa svijetom poremećaja iz spektra autizma i da ću svakome rado pomoći razgovorom, preporukom o tome kud i kako krenuti nakon dijagnoze djeteta, ili još bolje prije. Na fejsu me svatko može naći, tamo sam pod pravim imenom i prezimenom.
