Ove se sezone nisam kritički osvrtala na programe ljetnih Igara, stjecajem više okolnosti, a covid situacija u kulturi svakako je jedna od njih. Pogledavši sve predstave, imala sam potrebu i javno prokomentirati činjenicu da su se u gotovo nemogućim financijskim i organizacijskim okolnostima ove godine Dubrovačke ljetne igre poprilično dobro snašle, naročito što se dramskog programa tiče.
Napisala: Petra Jelača
Ima jako puno stavki koje uvjetuju recepciju svake dramske premijere Ljetnih igara u Dubrovniku. Prvo, pitanje publike, odnosno pitanje za koga se sve to skupa radi i organizira, za koga Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Grad Dubrovnik izdvajaju vrlo pristojna sredstva, osim za činjenicu da je to naš najstariji i najznačajniji ljetni festival, dakle iz identitetskih razloga. Većina publike su ipak Dubrovčani, bilo domicilni bilo iseljeni. Domicilni očekuju sve ono čega se sjećaju, dake velike sadržajne dramske uloge i od tuda kreću mnogi problemi u reakcijama i recpeciji. Svakako da se takvi naslovi, dakle klasično dramski, s naglaskom na baštinska djela, trebaju naći na repertoaru, no u posljednjih se 8 godina vrlo rijetko događaju uspješne produkcije takvog tipa.
Mudrim programskim odabirom, zatim odabirom redatelja i njihovim uspjelim podjelama taj je problem svakako moguće riješiti. Ne mislim pri tome naravno na ovu, po svemu netipičnu korona sezonu u kojoj je pravo čudo da su se Igre uopće održale, a pogtovo s ovolikim brojem dramskih naslova.
Uz taj toliko željeni i potrebni kvalitetni dramski naslov, s pretpostavlja se provjerenim autorskim imenima, potrebno je ostaviti mjesta za razvijanje novih estetika, i prezentaciju novih imena. Kroz suradnju sa zagrebačkom Akademijom dramskih umjetnosti ta tendencija zaista živi u praksi, nekad više nekad manje uspješno, ali se nastavalja iz sezone u sezonu što svakako treba i dalje nastaviti podržavati.
Ove su godine u dvije od tri dramske premijere, te u dječju produkciju u suradnji sa Kazalištem Marina Držića, bili uključeni i mladi akademci i profesionalni, dokazani, Igrama već dobro poznati glumci.
U sva su četiri premijerna dramska naslova bile uključene baštinske teme, ili one koje se na pitanja identiteta i sjećanja nadovezuju.
Prva dramska premijera, Mara i Kata, autorski projekt Saše Božića, bavi se tipično dubrovačkim kundurarijama i sjećanjima kroz prizmu lika dviju kundurica iz nekada popularne emisije Radio Dubrovnika Na posjedu kod kundurica, autora Petra Kušelja i Tomislava Šuljka. Ne radi se, međutim, o tipičnoj pučkoj komediji. U maniri pripovijednog kazališta dvije izvrsne glumice, Nataša Dangubić i Doris Šarić-Kukuljica odvele su nas na vremensko putovanje Gradom i kroz kundurarije i komentiranje svakodnevice pronašle uzroke sadašnje devastacije Dubrovnika monokulturom turizma i građevinskog poduzetništva i pripadajućih im lobija na podlozi od neobudzdanog tranzicijskog kapitalizma. Na temelju svega iskomentiranog u sadašnjici, dvije smiješne i pomaknute, ali samo naoko obične postarije kundurice vode nas u projekciju budućnosti Grada koja je fantastična ali nažalost niti malo nerealna ako se nastavi s ovakvom sadašnjošću… ta pardoična projekcija upozorava i svojevrsni je poziv u pomoć Grada koji umire.
S obzirom na kodove glume Nataše Dangubić i Doris Šarić Kukuljice s dosta autoironije i primjesama apusrda, te kreiranju pomakntog svijeta dviju protagonistica koji se odvija u nekom svom, čak ne ni tipično dubrovačkom bezvremenu, da parafraziram Milana Milišića, postignuta je komika i izazvan smijeh, ali s tolikom dozom apsurda i gorčine da vjerujem da se ni najbenevolentniji gledatelj nije samo slatko nasmijao gledajući predstavu. Mislim da je kreiranjem vlastitog pomaknutog svijeta dviju protagnostica predstava paralelno, smijehom kroz suze, nastavila raditi u svijesti gledatelja, pa je time ispunila svoju kritčku funkciju u ovogodišnjem dramskom programu. Nije prema tome riječ o pučkoj komediji i to je njezin najveći doprinos, jer u sadašnjem trenutku, a pri tome ne mislim na korona krizu, nego na duhovnu krizu u kojoj je Dubrovnik već barem jedno desetljeće, dužnost je Igara da kroz svoje produkcije potiču kritičnost prema svemu što je Dubrovnik pretvorilo u karikaturu sebe sama. Važno je osvijestiti građane, dakle primarnu festivalsku publiku, koji žive u svijesnom ili nesvijesnom licemjerju: željeli bi na sceni gledati sadržaje koji veličaju dramsku riječ i afirmativni su prema dubrovačkoj baštini, a sami u većini slučajeva ne reagiraju na bezbrojne devastacije Dubrovnika te tako sudjeluju u njegovom duhovnom umiranju. Bijeg u slavnu prošlost postaje izvrsno pokriće za licemjerje koje se u Dubrovniku , iz nekog razloga, tolerira, čak proglašava mentalitetskom oznakom.
Nisu više vremena povlaštene kulturne pozicije Dubrovnika, on odavno nije hrvatski ‘prozor u svijet’, bez obzira na izdašne potpore Ministarstva kulture i Grada Dubrovnika: zato je na Igrama da uključe kritičku komponentu u svoje dramske produkcije i na taj način odgajaju svoju publiku. U protivnome će i sve kvalitetne dramske produkcije kojima se nadamo postati okamenjene i neće govoriti o Gradu za koji su mišljene i stvarane.
Slična se ideja provlači i kroz drugi ovgodišnji premijerni naslov, peripatetički recital poezije Dubrovačka zrcala- tri struka lovorike, pelina i vrijesa. U odabiru tekstova Hrvoja Ivankovića i režiji Marine Pejnović i Dore Ruždjak-Podloski provlači luk od Milana Milišića na iskopinama u Pustijerni preko starijih baštinskih tekstova s naglaskom na djelima Iva i Luja Vojnovića te nekim antologijskim naslovima starije književnosti, primjerice Ivana Bunića Vučića na arheološkom lokalitetu na Andriji. Publika šeće po pomno odabranim ambijentalnim prostorima, arheologijom Grada, tragovima njegove slavne prošlosti do prije Velike trešnje, da bi završila na prostoru povezanim sa sadašnjim, realnim, pučkim-na poljani Mrtvo zvono. Tamo se izvodi zapravo nikada javno izvođeno djelo Junija Palmotića Gomnaida, satirično-parodična, polemična burleskna poema u mnogo kitica, koju je umjetnički ansambl predstave izveo u formi televizijskog glazbenog showa, u istome kodu kako je i pisana: parodično, autoironično, polemično, posvema kritično. Svaka kitica Gomnaide, a ima ih podosta, izvedena je kao zasebni glazbeni broj u drugačijem stilu, i baš je svaka u publici naišla na odobravanje, smijeh i zabavu.
Važno je za istaknuti da je u ovoj izvedbi od potpuno nedramskog materijala, dakle čiste poezije starijih razdoblja iskreiran izvedbeni čin kao posljedica glumačkih improvizacija čitavog ansambla. Ne bih zato izdvajala niti sam odabir tekstova i prostora, iako nosiv i vrlo važan, ni režiju niti proizašli scenski tekst, ili poneke izvrsne glumačke minijature nego kolektivni autorski duh koji je, naročito u trećem dijelu, preko osobnog zajedljivog obraćanja Junija Palmotića tadašnjem knezu koji ga je osobno uvrijedio, na vrlo pučki i direktan način govorio o svim današnjim kneževima koji uporno nastoje da Dubrovnik izgleda ovako kako danas izgleda. U stvaranje scenskog teksta na temelju improvizacija uneseno je puno osobnih elemenata glumaca kao privatnih osoba, pa to čitavu izvedbu približava tako nužno potrebnom dahu suvremenosti, ali u kvalitetnom izdanju, od čijeg manjka Igre kronično pate, već skoro čitavo desteljeće.
Za izdvojiti je i mnogo autoironije te šale na vlastiti račun, što je svakako dobrodošlo u ovakvom tipu produkcije.
Kolektivni autorski duh zajedničkog kreirnja izvedbe, te nadasve, kritičko obraćanje stvarnosti izvedbene su komponente koje Igre svakako moraju nastaviti razvijati kroz vlastite projekte, uz dramske klasike u koje se toliko zaklinju.
Treći dramski premijerni naslov za djecu Zlatno libro, prema motivima bajki iz dubrovačkog kraja, u koprodukciji sa Kazalištem Marina Držića, u režiji Helene Petković, istaknuo se vizualnim efektima, za koje su, osim redateljice, zaslužna scenografska i kostimografska rješenja Irene Kraljić. Dramatizacija je vješto pisana, primjetno se nadovezujući na klasične dramske uzore, primjerice Shakespeareov San ljetne noći u strukturiranju i orkestriranju scenskog zapleta od bajki i pripadajućih im dramskih lica.
Primjetne su bile i neke redateljsko-dramaturške nelogičnosti, primjerice u mijenjaju dijalekta kojim dramska lica govore(splitski-dubrovački), bez jasne intencije, a isto tako mi se čini da su djeca teže mogla pratiti scensko zbivanje od odraslih. Od glumačkih ostvarenja izdvaja se svakako Ivana Gulin, a uz njezinu su vodeću ulogu vizualna redateljska rješenja zasigurno najjači adut predstave.
Posljednji ovogodišnji premijerni naslov, Grižula Marina Držića u režiji Saše Božića i Petre Hraščanec donio je zanimljivu koreografsko-glazbenu cjelinu. Najzamjetnijaui izvedbi je originalna skladana glazba Nenada Sinkauza, koja vješto komibinira folklorne i tradicijske melodije u modernom slogu na koju se nadostavlja koreografija Petre Hrašćanec. Ta je glazbeno –koreografska cjelina ujedno i osnova čitave režije, u koju su insertirani svima poznati dramski elementi. Oni međutim nisu ujednačeni što se tiče dosega glumačkih interpretacija, pa ni dramaturški, premda donose većinu Držićevog teksta. Za izdvojiti je svakako Ozrena Grabarića u naslovnoj ulozi Grižule, te Natašu Dangubić u ulozi Omakale.
Ovom su sezonom Dubrovačke ljetne igre u doista izazvonim uvjetima dale više nego mnogih prethodnih sezona, primjerice, više nego lani. Za zapitati se je li onda to možda i putokaz i ključ uspjeha za daljnji razvoj? Ne mogu se ne sjetiti studentske produkcije iz 2018. Odbrojavanje, u kojoj je nekoliko izvrsnih studenta režije, dramaturgije te glume na temu prinih komedija stvorilo ambijentalnu dramsku cjelinu kakve treba izdvojiti i među puno zrelijim i ‘službenijim’ a najviše obljetničkim produkcijama Igara. Na tome su tragu, premda puno manje razrađena, i ovogodišnja Dubrovačka zrcala, pa mi se čini da su to putovi budućeg razvoja festivala, jer u isto vrijeme reinterpretiraju književno, dramsko i redateljsko naslijeđe u mladenačkom, dakle novom izvedbenom kodu, povezani su s aktualnošću Grada i svim njegovim problemima. To je puno bolja formula nego sudaranje dramskih klasika s često neadekvatnim aktualizacijama. Pa, ako bismo, poučeni ovom korona sezonom iz koje svi i to na svim životnim poljima imamo puno za naučiti, dogodine mogli očeikivati neko novo Odbrojavanje ili neka nova Dubrovačka zrcala, i jedan kvalitetni klasični dramski naslov, uz odabir ponajboljih dramskih gostovanja kao što je i do sada bio slučaj, nitko sretniji od autorice ovih redaka.
Ustanova u kulturi Dubrovačke ljetne igre ima puno mana i prošlo je puno sezona kroz prošlo desetljeće kad su zaslužile svaku kritiku, ali ove ih godine treba pohvaliti jer su, možda i zahvaljujući manjku sredstava i izazovnim uvjetima rada, kroz manje stvorile više: vidjeli smo tri naslova koja osvjetljavaju put za dalje, između ostaloga i za nastavak života naše bogate dramske i književne baštine na doista prekrasnim dubrovačkim ambijentalnim pozornicama.
