Nakon nezaboravnih afričkih otoka uslijedila je duga plovidba Indijskim oceanom do Arapskog mora. Iako je samo zamišljena crta, prelazak ekvatora je bio poseban osjećaj, bile smo na drugoj strani svijeta. Stara je pomorska tradicija „krštenje” mladih pomoraca kada prvi put pređu ekvator. Nama mitski vladar mora nije dao morska imena, kao što ih pomorci dobivaju, već nas je sutradan u kabini dočekao Neptunov blagoslov za prelazak u drugu hemisferu.
Napisala: Ines Brnada
Ali smo zato same sebi dale ime koje smo ponosno nosile do kraja puta. Naime, na kruzeru ima svakodnevnih zabavnih sadržaja: od kazališnih, mađioničarskih i akrobatskih predstava, muzičkih programa i projekcija filmova do karaoka, trivia i ludih zabavnih igara. Tako je jednu večer Tina prijavila našu grupu pod nazivom Balkanija – prekasno smo saznale da igra nije bila grupna. Kad je šarmantni voditelj s čuđenjem upitao našu prijateljicu je li joj to stvarno pravo ime, uz puno smijeha nastala je – Balkanija. Naša je vesela družina svaki dan sudjelovala na raznim izazovima i igrama; još prvu večer popele smo se i na kazališnu pozornicu kao volonterke za hipnozu, što nije baš slavno završilo, ali smo se barem lijepo zabavile.
Puna četiri dana nismo kročile nogom na kopno – četiri dana koja su se meni činila kao vječnost. Pojam o vremenu mi je inače teža kategorija, a uz konstantne promjene meridijana praćenje sata me izluđivalo. Bilo bi puno lakše da sam imala klasičan ručni sat. Naime satovi na mobitelima bi nam se samo ponekad automatski namjestili, većinom su nam svima pokazivali drugačije vrijeme, a u kabini bez prozora nikad nismo bile sigurne je li svanulo ili nije. Naša se Iva svako jutro budila pred zoru, kao da je pijetao doziva, a ja sam još više kasnila na sve. Kad smo se približili Arabiji, mislila sam da mi se i mobitel „izgubio u vremenu”, jer je samo na njemu bilo pola sata razlike, do tada sam bila uvjerena da se vrijeme mijenja samo na puni sat… Iskrcavanju u Dubai prethodilo je skupljanje naših putovnica kako bi nam na brodu osigurali potrebne vize, a svakodnevno su nam puštali upozorenja da je alkoholno piće tamo strogo zabranjeno. Nakon divne afričke prirode uslijedio je arhitektonski i tehnološki šok.
Za istraživanje grada odlučile smo se na vožnju Hop-on-Hop-off autobusom. Budući da smo u Dubaiju stajali usidreni dva dana, odmah smo uzele dvodnevnu kartu koja je uključivala plavu, crvenu i modru liniju za 52 eura. Svi autobusi kreću iz Dubai Malla, a i do tamo nam je trebalo oko 40 minuta vožnje transferom iz luke. Tura plavom linijom traje više od dva sata same vožnje. Iskrcavale smo se na stanicama koje su nas najviše zanimale, jer je neizvedivo u tako kratkom vremenu obići sve. Prva nam je postaja bio Muzej budućnosti, koji je svojim dizajnom zaista impresivan i najviše mi se svidio od svih zgrada.
Muzej je u obliku elipse, bez potpornih stupova, s prozorima u dizajnu arapske kaligrafije koja zapravo prenosi inspirativnu poeziju njihovog vladara, a na ulasku Vas dočekaju razni roboti koji se „slobodno” kreću uokolo. Mi smo vidjele robota psića kako šeće i robota ribu nalik cepelinu koja je letjela iznad nas. Nismo imale sreće s obilaskom muzeja – imaju stroga pravila za ustanove pa nas je zaštitarka zaustavila i objasnila da ne možemo ući jer je jednoj od nas bijela haljina bila malo previše “prozirna”, bez obzira na to što je bila do poda i dugih rukava… Svakako je red za tri lifta u obliku kapsula bio toliko dugačak da ne znam ni kad bi uspjele ući. Ako me ikada put odvede natrag u Dubai definitivno ću poći u „povratak u budućnost” i provesti nekoliko sati u 2071. godini.
Grad je zaista ogroman i prepun građevina raznih oblika, skoro niti jedna ne nalikuje drugoj, a mnogo njih povezuju mostovi s linijama metroa koji prolazi kroz zgrade da se ne bi ljudi „kuhali” na cestama između postaja. Očekivala sam tamo puno veću vrućinu, ali na kraju mi je i s jeans jaknom bilo prohladno voziti se na nenatkrivenom gornjem katu autobusa. Najveći okvir na svijetu – Dubai frame, visok je 150 m i širok 93 m. U donjem dijelu je muzej, a gornji dio okvira je vidikovac staklenog poda. Okvir se nalazi točno između starog i novog Dubaija te predstavlja pogled u prošlost i budućnost.
Moto grada je „Sve je moguće u Dubaiju”. Od rekordno visokih građevina do skijališta u tržišnom centru. Cayan Tower je zbog svoje spirale od 90 stupnjeva nazivan tornjem beskonačnosti, a zasigurno je bio velik izazov arhitektima i izvođačima radova koji su na njemu radili. Promatrajući sve to, pomislila bih na moje prijatelje dizajnere i arhitekte, Madu i Antu, koji bi tamo imali pune ruke posla. U Dubaiju se ne prestaje graditi – posvuda su bile dizalice za nove građevine kojima žele impresionirati svijet i dokazati mu da ništa nije nemoguće.
Moto grada je „Sve je moguće u Dubaiju”. Od rekordno visokih građevina do skijališta u tržišnom centru. Cayan Tower je zbog svoje spirale od 90 stupnjeva nazivan tornjem beskonačnosti, a zasigurno je bio velik izazov arhitektima i izvođačima radova koji su na njemu radili. Promatrajući sve to, pomislila bih na moje prijatelje dizajnere i arhitekte, Madu i Antu, koji bi tamo imali pune ruke posla. U Dubaiju se ne prestaje graditi – posvuda su bile dizalice za nove građevine kojima žele impresionirati svijet i dokazati mu da ništa nije nemoguće.
Blizu tržnice nalaze se brodići koji voze Dubai potokom, koji se tradicionalno koristio za trgovinu i transport. Potok je prirodno stvoren, ali su ga naknadno spojili s kanalom koji vodi sve do Perzijskog zaljeva. Naše Balkanke su uživale u vožnji brodićem, a mi smo otišle u potragu za hranom. Dubai je znatno skuplji grad, ali se mogu naći masale raznih okusa i „brza” hrana za oko 16 dirhama, što je oko 4 eura.
Noćni pogled na grad je zapanjujuć. Modra linija Hop-on-Hop-off autobusa noćna je tura koja vozi jednom dnevno s polaskom u 18 sati te traje puna dva sata. Kako tura ide samo jedan puni krug, ni na jednoj stanici nismo izlazile, samo smo se vozile i s oduševljenjem promatrale osvijetljene građevine i razne projekcije koje su se na njima prikazivale.
Burj Khalifa, osim što je najveća zgrada na svijetu, oborila je rekorde u nekoliko segmenata. Sa svoja 163 kata i 828 metara, od njene inauguracije 2010. predstavlja ponos, ambiciju i viziju Dubaija. U neboderu se uz 9 hotela nalazi i 30000 stanova, restorani, bazeni i trgovine. Turistički posjetitelji ulaze kroz Dubai Mall te je moguće doći do raznih katova, ovisno koliko ste spremni platiti da budete na vrhu svijeta. Ja sam izabrala kartu koja je uključivala posjet podvodnom ZOO i akvariju te se popela na 125 kat. Događaj me podsjetio na Antonijin i moj posjet CN tornju u Torontu gdje mi je, moram priznati, bio puno opušteniji i ljepši doživljaj, s više interaktivnog sadržaja. Ipak, pogled na Dubai s 456 metara visine jest bio zanimljiv, a ono što smo sve primijetile bilo je da nema ni puno palmi ni drugog bilja pogotovo uz ceste.
S visine sam otišla pravac u dubinu – do akvarija. Uživala sam šetajući se dugim podvodnim tunelom dok su iznad mene plivale raže, morski psi i pilani. Cijeli zid unutar centra je jedan veliki akvarij. U podvodnom ZOO sam bila kao malo dijete kad sam ugledala pingvine uživo po prvi put u životu. Tamo sam najviše vremena provele promatrajući ih kako se gegaju i plivaju te kako poput strijele izlete iz vode i dočekaju se na led. Možete i ući u njihovu nastambu da se podružite s pingvinom, samo morate prije rezervirati termin. Bila sam presretna što sam ih vidjela, ali istovremeno tužna što su u tako malenom ledenom kavezu – od svega što su tamo izgradili mogli su dati životinjama puno više prostora za život.
Prošetale smo plažama Dubaija do poznatog „jedra” Burj Al Arab za kojega svi misle da je hotel sa 7 zvjezdica, ali to je zapravo samo izjava jednog novinara koji je prilikom njegovog otvaranja rekao da tako izgleda. Na plažama se kupala nekolicina ljudi, a spasioci su bili u pripravnosti na svojim uzvišenim kućicama. Bio je vjetrovit dan i nije bilo baš toplo pa smo u more ušetale samo do koljena.
Za kraj obilaska Dubaija vratile smo se u centar da pogledamo „igru vode i svjetla” koja se održava svaku večer kraj fontane podno Burj Khalife. Vodoskoci fontane uz muziku mijenjaju ritam, dok se na najvećoj zgradi na svijetu prikazuju video projekcije. Oko nas je na mostiću bila masa ljudi, svi su se gurali da što bolje vide, a bilo je i onih koji su doplovili brodićem za ljepši pogled na predstavu.
U Abu Dhabiju smo, kao pravi turisti, posjetile poznatu džamiju šeika Zayeda bin Sultana Al Nahyana, koja me svojim izgledom podsjećala kao da je iz priča o 1001. noći.
U njenoj izgradnji, koja je trajala 12 godina, sudjelovalo je više od 3000 radnika, a pazilo se na svaki detalj. Džamija je okružena bazenima, ima 1100 stupova, 4 minareta od preko 100 metara i 7 lustera sa Swarovski kristalima, od kojih najveći teži 12 tona. Dvorište je ukrašeno cvjetnim mramornim uzorcima, a mramorne kupole, kojih ima više od 80 su iznutra, s različitim motivima i arapskim natpisima, jednako lijepe kao izvana. Najveći ručno vezan tepih na svijetu nalazi se upravo u toj džamiji, površine je 5400 m2, a težak 35 tona, na njemu je preko 1200 majstora radilo 2 godine i vezalo 2.2 milijarde čvorova pa „teži” čak 8 milijuna dolara.
Posjet džamiji je besplatan, trebate se samo on-line prijaviti za ulazak. Obavezno morate doći pristojno obučeni i dobro pokriveni, smiju se vidjeti samo lice i dlanovi. Ispred ulaza imaju trgovine s odjećom prikladnom za džamiju, ali haljine su vrlo skupe, one s perlama i oko 100 eura. Meni je srećom sestra posudila svoju, a dio nas je dobro prošao na tržnicama u Dubaiju.
Džamija predstavlja simbol tolerancije i jedinstva, prenosi šeikovu viziju zajedništva i mira, mjesto u kojem ljudi mogu učiti i poštovati različite kulture. Stoga je bilo kakvo neprimjereno ponašanje strogo zabranjeno kao i grljenje, pokazivanje znakova dlanovima ili skidanje pokrivala za glavu. Na svakom koraku nadležne osobe kontroliraju posjetioce i opominju ih, a čula sam da su neke čak tražili da obrišu slike na kojima su dignuli ruke u vis.
Abu Dhabi – glavni grad Ujedinjenih Arapskih Emirata – puno je manji i mirniji, za razliku od Dubaija. Popodne sam otišla, bez imalo straha, sama lutati i istražiti grad te uživati u lijepom danu uz kavu na plaži. Šetnice uz plažu su lijepe, nekolicina ljudi je sjedila na pijesku, a troje djece se kupalo. Nisam očekivala tako ugodne temperature. Nema ni puno prometa na cestama. Ne samo da se nisam izgubila, već sam vozaču taksija, nakon što me odveo u pogrešnu luku, pokazivala pravi put kojega sam prepoznala po oslikanim grafitima. Priznao je da putnici prije mene nisu bili te „sreće”, njih je samo tamo ostavio. U tom momentu sam se prisjetila jedne večeri u Dublinu kad je vozač gradskog autobusa zalutao i nas putnike molio za pomoć.
Zadnja večer na kruzeru bila je prava oproštajna zabava. Dok su svi drugi na brodu kukali što se moramo iskrcati, ja sam se, iskreno, nakon toliko dana plovidbe i bezbroj krugova po brodu od krme do palube, osjećala kao da me netko pušta s lanca. Ako ste tip osobe koja se tu i tamo treba odmoriti od ljudi, kruzer nije pravo mjesto za vas, tamo nigdje ne možete pobjeći. Savjet ako se odlučite na put kruzerom – pratite njihovu aplikaciju. Jedan dan smo dobile poklon bon od 35 eura za kupovinu u Duty free shopu, koji su otvoreni svaki dan dok je brod izvan teritorija neke zemlje. Poklon bon se čak može zamijeniti za gotovinu. Za sve što kupujete na brodu možete pratiti stanje duga na aplikaciji, osim kasina koji se mora platiti odmah. Također se svaki dan zaračunava dnevni tip, ali je moguće ispuniti na recepciji formular da se iznos ne naplati s Vašeg računa, već da tip isplatite gotovinom osoblju koje Vam je najviše uljepšalo putovanje.
Doha u Kataru bila je naša završna luka. Kad se na izlasku s broda upalio crveni alarm, prvo sam mislila da će opet biti problema s prtljagom u kojoj je ovaj put bilo od raznih čajeva s tržnice iz Dubaija do kamenčića s Madagaskara. Ali kad su nam nakon čekanja u redu samo uručili putovnice pretpostavile smo da je problem bila samo dokumentacija. Naime mi smo unaprijed uzele besplatne on-line vize, ali pošto su jedine dostupne opcije dolaska bile zračnim ili cestovnim putem, izabrale smo bilo što, samo da imamo sve spremno kako ne bi čekale u redu prilikom iskrcavanja – ironično. Srećom sve je prošlo dobro i čekao nas je cijeli dan u Dohi prije našeg ranojutarnjeg leta.
Ne znam kakva je situacija bila prije Svjetskog nogometnog prvenstva 2022. u Kataru, ali nas je u Dohi dočekala opuštena atmosfera. Ljudi su bili ljubazni i mogle smo bez problema šetati uokolo.
Vožnja Uberom se može lako naručiti kao i kod nas. Ako volite umjetnost posjetite Kulturno selo Kataru. Osim velikog amfiteatra, operne dvorane, kazališta i pozlaćene džamije tamo se nalaze i razne neobične građevine, galerije, trgovine, restorani i kafići te lijepe šetnice i ulice iznad kojih su obješena jedra kao zaklon od sunca. Zanimljiv mi je bio i visoki dvostruki golubarnik na kojemu su golubovi mogli slobodno ulaziti i sjediti na drvenim šipkama.
Posebno sam se veselila dolasku u Dohu, jer smo cijelo popodne ostavile za pustinjske avanture.
Izlet smo uzele preko Get your guide za 67 eura, a u sklopu izleta smo dobile vožnju ATV-om, jahanje deva, bordanje po pijesku i adrenalinsku jurnjavu po pustinjskim dinama. Izlet je trajao preko 4 sata.
Po prvi put u životu sam šetala pustinjom. Pustinja Sealine se nalazi odmah uz Perzijski zaljev i ima visoke dine pa mi je stvarno drago da smo baš nju izabrale za našu pustinjsku avanturu umjesto neke druge u Dubaiju. Za vožnju ATV-om nas je vodič samo opremio kacigama i usmjerio da vozimo prema trkačkim stazama. Bilo je više staza različitih kategorija, rekli su nam da se držimo staza 3 i 4, ali mi smo ih odvozile svih 6. Za vožnju smo imale 45 minuta. Kako od uzbuđenja nitko od nas nije ni pogledao vrijeme – uskoro su nas došli sve skupiti sa staza kao ovčice i odveli nas natrag do šatora.
Dalje u pustinji dočekalo nas je stado deva koje su se mirno odmarale na pijesku. Bilo je čak i orlova koje možete uzeti na ruku s rukavicom. To sam preskočila, jer mi je orlov „trener” bio previše napadan pa mi nije bila ugodna ni pomisao preuzimanja njegovog ljubimca. Jahanje devama traje vrlo kratko, jedan đir od niti 5 minuta. Ali dovoljno da iskušam nešto novo, a da se deva ne umori noseći me na svojim leđima. Bilo je puno lakše zajahati devu nego konja, jer deva sjedi na tlu dok se putnik ne popne na njenu grbu pa se tek onda uzdigne na noge. Jahanje na devi je jednostavno i opušteno. Dok su se naše deve šetale jedna kraj druge, cure i ja smo umirale od smijeha s vodičem koji nas je tražio da sve zajedno uzviknemo „Habibi come to Qatar!”
Nakon sporog jahanja uslijedila je brza vožnja. Vožnja pustinjskim dinama nije za svakoga, tko voli adrenalinske sportove zabavit će te se, ali ako imate slabo srce, osjetljiv želudac ili se bojite visina – radije preskočite ovu aktivnost. Naš je vozač očito uživao u ženskom vrištanju pa je vozio sve brže i luđe… ne znam je li bilo “gore” naprijed na suvozačevom sjedalu, gdje su se iz prve ruke vidjele visine i nizine ili pozadi na sjedalima u gepeku. Ni pojas me nije mogao zadržati da na svakom skoku ne poletim u zrak i padnem natrag kao vreća. Slalomi pustinjom su zabranjeni – vožnje po dinama se iz zraka nadgledaju helikopterima, naš nam se vozač ispovjedio da je i on jednom upravo radi slaloma završio u zatvoru.
Sandboarding nije teško za naučiti, prvi put sam se očekivano „skotrljala”, ali drugi put sam već uhvatila pravac. Ako volite crtiće možda se sjećate scene kad je stari Hudson Hornet učio Munjevitog Jurića da mora ići desno da bi skrenuo lijevo kad ulazi u veliki zavoj – e pa tako je i u sandbordanju – morate gurati bord desno da bi se spustili lijevo. Cure i ja smo se naizmjenično uz smijeh spuštale bordom par puta, teže je bilo popeti se natrag gore na vrh za ponovni spust.
Posljednje minute izleta provele smo sjedeći u pijesku i gledajući zalazak sunca kako se spušta iza dina. U tišini pustinje čula se samo bijela haljina našeg vodiča koja je uz blagi povjetarac „zvučala” kao lincuni koji se suše na vjetru.
Gladne i pune pijeska krenule smo pronaći mjesto za jesti. Odmah iza ugla našeg hotela ugledala sam ogromnog Hagrida. Na mom licu se nije krilo oduševljenje kad sam shvatila da nije shop nego tematski Harry Potter restoran. Malo magije za kraj već ionako čarobnog putovanja.
Letom preko Istanbula i vožnjom od Sarajeva sa snježnim pahuljama – vratile smo se u naš Dubrovnik, noseći sa sobom sjećanja na brojne događaje, predivna mjesta i divne ljude koje smo putem upoznale – uspomene koje ćemo pamtiti do kraja života.
