Odrasli su ili djeca ili tinejdžeri u tijelima odraslih: Ili su dio mase i pokušavaju se uklopiti pod svaku cijenu kao nezrela djeca ili se vječno nešto bune kao nezreli tinejdžeri.
Napisala: Maja Vreća, tjelesno orijentirana terapeutkinja
Ili pribjegavaju traču i komentiranju drugih jer se ne mogu suočiti s nekim svojim dijelom pa je lakše isprojicirati na drugog svoje podsvjesne, odbačene dijelove kroz trač ili kritiku.
Lakše je tako nego pogledati u sebe. I onda, ako nisu u nečemu uspjeli, logično je da će se, ako se netko u njihovom okruženju odluči na neku promjenu, buniti, kritizirati, umanjivati.
I onda čujemo rečenice tipa: „ Ma nema šanse. Vidiš kakva je situacija. Neće ti to ići, pogledaj realnost” itd.
A koja je to realnost? Je li realnost dolazi od osoba koje su u životu dobile sve servirano, nisu se usudile izaći iz komfort zone ili osobe koje su privilegirane ulaskom u neku političku stranku i ne vjeruju da mogu išta postići bez stranke ili osobe koje nisu nikad ništa pokušale? Koja je to realnost?
Ako kao djeca ne dobijemo dovoljno podrške, ohrabrenja, sigurnog prostora, nećemo kao odrasle osobe vjerovati u sebe, osjećat ćemo se nesigurno i onda ćemo tu nesigurnost zakopati u sebe i iskreirati masku iza koje ćemo se štititi, nikad sebi nećemo dozvoliti osjećaj jada. I tu masku ćemo glancati i ona će s vremenom postati dio našeg identiteta. Mislit ćemo da smo to stvarno mi. To može biti maska moći kad smo na nekoj poziciji i kad završimo s radnim danom, gdje god odemo, nosimo tu masku.
Postoji i maska ljubavi kad smo sa svima ljubazni i kad nam je to u redu i kad nije, svima na raspolaganju, u svako doba dana. Ovdje imamo i vječne zabavljače i masku klauna. Uvijek raspoloženi, pozitivni, „ duše“ zabave.
U ovoj skupini je i maska duhovnosti. Materijalni svijet ih ne zanima, samo duhovni. Život je prolazan. Svaka emocija se opravdava, objašnjava nekom širom, duhovnom spikom. Pritom smo ljudska bića koja imamo pravo na bol. Dapače, potrebno je proći kroz bol da bi iscijelili određeno iskustvo.To ne znači da ne trebamo duhovnost. ltekako trebamo, ali ne iz maske nego iz pravog našeg dijela.
Osobe s maskom intelekta svaku emociju pokušavaju intelektualizirati samo da ne osjete bol i jad ispod emocije.
Sve ove maske svjesno ili nesvjesno navlačimo i nosimo kroz život. Nekad su neizbježne, ali važno je osvijestiti da ih uopće imamo.
Uspjeh i rezultat ne dolaze preko noći. Potrebno je vrijeme i strpljenje. Zato ljudi nerado idu na terapiju ili lako odustaju, jer u svijetu u kojem živimo nemamo strpljenja pogledati video duži od 1 minute. Kako onda prihvatiti da nam je za određen rezultat potrebno duže vrijeme rada.
Prirodno u čovjeku jest stvaranje i kreacija, a ako do toga prirodno ne dođe, uspoređivat će se s drugima.
Pokušat će se prilagoditi drugom jer nemaju sebe. I mi to radimo svakodnevno na razne, sitne načine. Trgujemo vlastitom autentičnošću zarad malo pažnje i uklapanja u društvenu sliku.
Tako isfrustrirani, neizrealizirani mogu samo očajavati iz pozicije žrtve. I onda dolazimo do umanjivanja drugih. „ Lako je njoj“, „ ne može se“.
Brza rješenja su kozmetička. Nismo riješili uzrok, samo posljedicu. I vrtimo se ukrug jer nismo riješili stvarni uzrok, a on boli i ne želimo se s njim baviti. Onda lako odustanemo. A kad odustanemo, diže se frustracija i potisnuta i svjesna projekcija na druge, jer čovjek je stvoren za razvitak i promjene.
Svaka zadovoljna osoba nema vremena pričati o drugima. Fokusirana je na sebe. I na svoj prosperitet. Sve drugo su izgovori. I dolaze iz nezrele, dječje razine svijesti.
Za osvještavanje i ulazak u zrelu, odraslu svijest potrebno je osvijestiti mehanizme i obrasce koji su nas doveli do ove razine, a za to treba hrabrosti, jasne namjere i odluke i nije nimalo lagan proces.
Puno je lakše upirati prstom u drugoga , bilo diviti se drugom, jer on nešto može ili kritizirati jer se usudio.
Na susretu s klijenticom prošli tjedan došle smo do mjesta gdje sebe ne vrednuje, nema fakultet. Na to sam joj jasno rekla da gleda stvari iz ega. Ego traži ugled, obrazovanje, papir. Uvjetuje nas.
Ego nas dijeli. Ja sam bolja jer imam to, to i to. Ti si gori, jer to nemaš.
Najveći naš fakultet je naša emocionalna zrelost, život iz odraslog mjesta. I spoznaja da smo tu jedni za druge i jedni bez drugih ne možemo, koliko god nas uvjeravali da možemo. Klijentici sam rekla da ja tu njoj služim, bez nje nema za mene posla, ja njoj trebam, ona meni treba. I tako je u svemu. Ja tebi, ti meni. Tebi će biti dobro , jer je meni dobro, jer ima za svakoga dovoljno, iako su nas uvjerili da nema.
Ima.
Ovdje smo da bismo pokazali svoje talente i služili i za to ćemo biti adekvatno i nagrađeni u nekom obliku. Za sebe znači i za druge. I nitko neće ostati uskraćen.
I to je nova paradigma kojoj svjedočimo sve više i više, iako nam serviraju loše vijesti. Neka. Pred svitanje je najtamnije. Nastupa nova paradigma, a ona je život iz srca gdje ima za svakoga.
I svatko za sebe odlučuje koju realnost želi živjeti, jer za život iz srca treba odluka, hrabrost, ujedinjena volja i jasnoća. I nema kompromisa.
