Obrazovni sustav je u cirkularnom štrajku. Nastavnici traže povećanje osnovice plaća, ali se i protive novoj modularnoj nastavi te novom sustavu ocjenjivanja nastavnika. O ovom odgovornom zanimanju, koje utječe na našu djecu, i preko njih na budućnost društva, razgovarali smo s Đurđicom Bender, učiteljicom s 25 godina staža, koja u svom radu stalno uči i nastoji primjenjivati različite metode i načine učenja. Zašto nastavnici štrajkaju i koji su to problemi koje mi izvan sustava ne vidimo?
Što voliš, a što ne voliš u svom poslu?
-Obožavam raditi u razredu. Volim raditi s djecom od prvog do četvrtog razreda. Izazov mi je kroz igru ih naučiti matematiku, hrvatski i prirodu. Izazov mi je stalno u nastavu uvoditi neke nove naučene, viđene metode i gledati kako se učenici razvijaju, kao spoznaju, povezuju se, razvijaju svoje poglede, stavove, kako jednostavno rješavaju svoje situacije a najvažnije kako razvijaju empatiju, različite vještine, formiraju svoje stavove i primjenjuju znanja koja im pružamo.
Volim nastavu držati na otvorenome, na plaži, u parku, u šetnji jer sam se uvjerila da u 15 minuta matematike, hrvatskog ili prirode na plaži nauče više nego u 45 minuta u razredu. Osim nastavnog gradiva želim da razvijaju vještine koje će im trebati u životu, ali prije svega ih učim empatiji, poštivanju, uvažavanju različitosti i samostalnosti. Nemam naravno uvijek sva potrebna znanja ni vještine ali se zato stalno educiramo i osposobljavamo.
A što ne voliš?
-Beskrajnu administraciju, cijeli niz Pravilnika. Sve što radiš ili ćeš raditi u razredu trebaš zapisati, pa i detaljno objasniti, jer ako nisi, to je kao da ništa nisi ni radio. Pravilnici npr. ne dopuštaju da, bez prethodne najave i pisane suglasnosti roditelja, djecu izvedeš u šetnju, u kazalište, kino ili uključiš u dopunsku i dodatnu nastavu što je prije bilo sasvim normalno. Ne sviđa mi se što su danas neki roditelji u školi, kao nekad gosti u hotelima, uvijek u pravu. Nisam ni za to da su učitelji uvijek u pravu, ali neki autoritet i hijerarhija postupaka mora postojati.
Neki roditelji dođu u školu i kažu da su oni svoju djecu naučili da kažu „ne“ i slažem se da djeca znaju reći „ne“ bilo kojem obliku zlostavljanja, iskorištavanja, lošeg ponašanja, tome ih i učimo ali nije u redu da djeca učitelju govore ne, ja to ne želim učiti, ja ne želim pisati. S takvim problemima se susrećemo. Ponekad se roditelji žale na previše ili preteško gradivo čak i u nižim razredima, a gradivo je toliko rasterećeno i prepolovljeno u odnosu na razdoblje kada sam počinjala raditi da ne mogu više koristiti svoje pripreme ni od prije deset godina a kamoli starije. U sve više škola uz roditelje ili umjesto njih odvjetnici dolaze na informacije jer se ne slažu s ocjenama, s učiteljem, s pedagoškim mjerama, nastavnim metodama. Sve što radiš u razredu, govoriš pa i pogledaš podliježe mogućoj tužbi. Ja osobno nisam imala takvih iskustava zasad, ali bih voljela da ih nema nitko u obrazovnom sustavu.
Đurđica je uz Pedagošku akademiju završila i postdiplomski studij poremećaja u ponašanju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu stekavši titulu magistra znanosti. Uz to je završila i pojačanu matematiku na Pedagoškoj akademiji, ali i razne edukacije iz područja psihoterapije i različitih pristupa obrazovanju i učenju. Sudjelovala je i u, prije 10 godina aktualnoj, reformi školstva koju je vodio Boris Jokić. Zanimalo me je što se od te reforme provelo u nastavi?
– Reforma koju je pokrenuo Jokić je provedena djelomično. Izvučene su neke nove stvari iz koncepta reforme, ali su stavljene u stare kalupe. A ništa od toga nije dovoljno razrađeno. Jesu, dogodile su se promjene u smislu da su neki predmeti rasterećeni, dok je u drugima napravljena totalna zbrka. Međupredmetne teme, njih 7, nisu uopće zaživjele, dapače Građanski odgoj, za koji sam i ja pisala kurikulum, je čak manje zastupljen nego prije jer nam se stalno dodaju neki novi programi, radionice, koje treba odraditi radi forme bez obzira jesu li u tom trenutku ili u tom razredu potrebne ili primjerene. Forma treba biti zadovoljena. Sve te dobre ideje promjene su zamrle jer se stalno nešto novo dodaje, a nakon jedne neuspjele reforme, ljude to više ni ne zanima.
Reforme koje se događaju u posljednje vrijeme kao što je cjelodnevna i modularna nastava dolaze iz ureda u Zagrebu bez stvarnog poznavanja situacije na terenu i rada u praksi, bez potrebne prvenstveno infrastrukture. Uglavnom su slabo provedive jer mi nemamo osnovnih materijalnih uvjeta, kao što su prostor i sredstva za rad. S druge strane ravnateljima se sad nameće novo, dodatno ocjenjivanje profesora, a već imamo različite razine vrednovanja rada i nadzora.
Uredba predviđa odredbu prema kojoj je broj izvrsnih u svakoj školi limitiran na najviše 5 posto, a broj naročito uspješnih na najviše 15 posto. Nitko tko radi svoj posao kako treba ne boji se objektivne ocjene svoga rada, ali predloženi način ocjenjivanja učinkovitosti rada sve je samo ne objektivan. Sam postupak valoriziranja nečijeg rada ne može se i ne smije tako banalno svesti na postotke. Ravnateljima koji će se truditi biti objektivni bit će samo grč i veliki stres. Mislim da je to nepotrebno.
Uz to ću još nadodati da svaka od tih novih reformi zahtijeva dodatni rad u administraciji. A sve nas to udaljava od glavnog cilja da djeci prenesemo znanje i da ih odgojimo u kvalitetne ljude, što je osnovni motiv svakog učitelja. Sve navedeno može rezultirati još većim egzodusom stručnih kadrova iz škola i imati dalekosežne negativne posljedice na hrvatsko školstvo.
Đurđica ima 25 godina iskustva rada u razredu, dobru naobrazbu u različitim područjima, no to joj nije dosta. Upravo pohađa studij pripovijedanja, koji također koristi svakodnevno u nastavi.
-Pripovijedanje je moja nova ljubav. Prenijela mi je moja draga kolegica i prijateljica Ivana. U nastavi ga upotrebljavam tako da lekciju pretvorim u priču, koju pripovijedam. Na početku školske godine, prvi sat kad su mi došli prvašići, sat sam htjela početi s pričom. Oni su se većinom usprotivili, nisu htjeli slušati priče, sad uživaju u pripovijedanju. Djeca danas nažalost ne čitaju i ne čita im se.
Rijetki znaju za Pepeljugu ili Zlatokosu, izgleda da se izgubio onaj stari običaj čitanja priče prije spavanja. Pažnja im je puno slabija, zato nastojim raznim metodama gradivo učiniti zanimljivim, dojmljivim, a to je najlakše uz smijeh, boravak u prirodi i praktične primjere. Činjenice se zaborave, ali emocije se pamte.
Kako se tvoji đaci, nakon četiri godine kreativnog učenja snalaze u petom razredu?
-Iskreno svaki put se bojim tog prijelaza, ali dosad se pokazalo kako on uopće nije problem. Kolege u višim razredima primjenjuju svoje nove, kreativne načine usvajanja znanja pa im je to zanimljivo. Nisu moji đaci genijalci u smislu ocjena, ali vole učiti, imaju razvijenu empatiju, zajedništvo, a to je jako važno jer se tako stvara sigurnosna mreža u razredu. Prije sam bila i ja opterećena njihovim ocjenama u višim razredima, ali više nisam. Sad mi je važno da su u razredu dobra djeca koja žele učiti, da imaju otvorene poglede na život, osjećaj za drugoga, da razumiju i ponašaju se kao dio zajednice, ali isto tako i misle svojom glavom.
Veliki problem današnjih generacija djece i mladih su ekrani i ovisnost o ekranima. Primjećuješ li i ti te probleme?
-Primjećujem da su roditelji osvijestili koliko je to štetno i u ovoj generaciji vidim da jako paze na vrijeme koje im djeca provode na ekranima. No smanjenu koncentraciju i pažnju u odnosu na generacije od prije 10-ak godina primjećujem itekako. Djeca imaju problem sa slijeđenjem uputa.
Na primjer rečem im: otvorite bilježnicu iz matematike i na prvu slobodnu stranicu presavijte i zalijepite listić. Neki učenici ne mogu zapamtiti te tri radnje odjednom. Pa onda idem od jednog do drugog po razredu i ponavljam im i pomažem, okrenem na smijeh. Možete misliti kako je sa složenijim uputama.
Kad sam počela raditi u školi nije bilo toliko fotokopirnih aparata, projektora i kompjutora. Sve se pisalo u zadaću, a onda smo im počeli davati listiće, koje lijepe, umjesto da pišu. Sad inzistiram na pisanju.
Problem je i slušanje te čitanje s razumijevanjem. Na primjer, ako u nekom tekstu nema doslovnog odgovora na pitanje, nego ga iz konteksta treba izvući, oni to ne znaju.
S druge strane svi i roditelji i djeca očekuju sve petice od prvog do četvrtog razreda. Došli smo do toga da je četvrtica postala „loša ocjena“. A ako dijete, slučajno dobije tricu nastaje „veliki problem“. Zato sam veliki protivnik ocjenjivanja u nižim razredima. Imamo ishode učenja, što djeca trebaju naučiti i mislim da je to sasvim dovoljan kriterij do petog razreda. Mislim da bi i mi učitelji bili opušteniji i još više uživali u poučavanju.
U njezinom razredu svi učenici plešu folklor jednom tjedno, a uz to vodi i domaćinstvo, kao slobodnu aktivnost.
-Mislim da domaćinstvo i tehnički, kakav smo mi imali nekad s pravim alatom apsolutno treba vratiti u školu. Interes za domaćinstvom je baš velik, ali moramo ograničiti broj djece zbog sigurnosti. Učim ih praviti palačinke, jednostavne obroke i kolače, o tradicionalnoj i zdravoj hrani. Trenutačno ih učim kako mogu sami napraviti sve za proslavu rođendana od cake popsa do pinjate. Učimo plesti, zašiti puce i rupe, peglati…
Folklor je još jedna moja ljubav. Plesala sam u Linđu dok sam išla u školu, a onda sam se nedavno u Župi uključila u KUD Marko Marojica gdje su me super prihvatili i gdje vrhunski rade s mladima i s nama starijima. Voditelj Mateo Čanić dolazi jednom tjedno u moj razred i uči ih balati. Na tome smo mu jako zahvalni budući da to radi volonterski, iz ljubavi prema folkloru i djeci. Svi balaju uključujući i učenike s teškoćama. Za Božić su balali u Sheratonu na školskoj priredbi. Uz to ih uči o običajima, nošnji, tradicionalnim glazbalima…Sad smo na Konavlima, sljedeće godine ide Župa a do četvrtog razreda ih planira naučiti i linđa.
U javnom se prostoru sve više govori o porastu međuvršnjačkog nasilja u školama. Kakva su tvoja iskustva?
-Opet se vraćam na empatiju jer mislim da je nedostatak empatije uzrok porasta nasilja i porasta okrutnosti u tom nasilju, kojeg je i prije bilo ali u drugačijem obliku i bez miješanja nas starijih. Djeca su danas, zbog premalo interakcije s vršnjacima, izgubila taj osjećaj što nekoga može povrijediti. Čula sam nedavno curicu kako drugoj govori: Nemoj mi se obraćati dok se ja tebi prva ne obratim. Na satu razrednika smislila sam priču sa stvarnom situacijom o dječaku kojeg šikaniraju, izoliraju… Svaki put, kad osjete da se dječak loše osjeća, oni su trebali pokazati palac dolje. Neke situacije uopće nisu prepoznali.
Nacrtala sam im na papiru veliko šareno srce koje predstavlja sve lijepe osjećaje. Svaki put kad bi oni pokazali palac dolje, ja bih otkinula komad srca i to je njima bilo užas. To je malo brutalno, ali ih je dojmilo. Danima sam to rastrgano srce držala na klupi da svaki put kad nešto loše naprave ili reču jedni drugima to vide. Oni neke stvari uopće ne rade namjerno, nego jednostavno nemaju osjećaj da time nešto loše rade drugome, da povrjeđuju nekoga. Nasilje je danas brutalnije nego prije jer djeca nemaju dovoljno razvijene emocije.
Štrajk u prosvjeti? Da ili ne?
-Štrajk mi nije drag kao ni drugim učiteljima, ali je legitimno sredstvo u borbi za radna prava. Štrajkati možemo samo zbog pojedinih stavki u kolektivnom ugovoru, inače štrajk ne bi bio zakonit. Uglavnom su to materijalna prava. Plaće su u školstvu porasle, to je istina, ali su i dalje najniže u javnom sektoru u odnosu na stručnu spremu. (onda možete zaključit koliko nam je i prije ove Vladine reforme bila niža plaća od ostalih sektora).
Štrajkom 2019. godine smo se bili privremeno izborili za sebe i polagali smo velike nade u uredbu o koeficijentima koja je trebala osigurati jednaku plaću za jednaki rad bez obzira u kojoj javnoj službi radite, međutim to se nije dogodilo. Osnovica, koja se svima smanjila za vrijeme krize, u svim je branšama vraćena, osim u obrazovanju. Mi želimo samo ono što druge javne službe već imaju, ništa više. Ljudi odlaze iz prosvjete, mladi ne žele u prosvjetu i već sad imamo veliki problem s kadrom jer se na natječaje u školama gotovo nitko ne javlja, a nažalost mislim da će biti još i gore, ako se nešto ne promijeni. Plaće u prosvjeti su toliko velike da gotovo svi moraju dodatno raditi neki drugi posao kako bi se pokrili.
S druge strane ja, a vjerujem i mnogi nastavnici, radije bismo štrajkali zbog stotinu drugih stvari koje se događaju u našim školama svakodnevno. Mi bismo štrajkali protiv odvjetnika u školi, za bolje prostorne uvjete rada, za više spremačica, za zapošljavanje više stručnih djelatnika, protiv suglasnosti za svaku sitnicu, za kvalitetnije programe, za pravedniji sustav napredovanja, za manje administracije. Trenutačno imamo toliko novih prijedloga „reformi“ koje su nepripremljene, gotovo su neizvedive u našim uvjetima i unatoč tome provode se u nekim „pokusnim“ školama.
