Točno u podne započela je svečana inauguracija u Uredu Predsjednika na Pantovčaku, na kojoj je po drugi put predsjedničku prisegu položio Zoran Milanović. Među uzvanicima su bivši predsjednici, Milanovićeva obitelj i prijatelje, te brojna poznata lice iz političkog, vjerskog i ostalih sfera hrvatskog društva.
Za razliku od prošle inauguracije predsjednika Milanović, na kojoj je prisustvovalo svega 45 uzvanica, na Pantovčak je dana pozvano njih oko 200. I dok se nitko iz HDZ nije odazvao pozivu na današnju svečanost, inauguraciji su prisustvovali potpredsjednici Sabora Ivana Penava i Furio Radin te Sabina Glasovac i Peđa Grbin. Među njima su bili bivši predsjednici Stipe Mesić, Ivo Josipović, Kolinda Grabar Kitarović, kao i bivša premijerka Jadranka Kosor.
Inauguraciji su prisustvovali i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Tihomir Kundid, zapovjednici Oružanih snaga, predstojnik Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, ravnatelji sigurnosno-obavještajnih snaga, kao i generali iz Domovinskog rata Ante Gotovina, Mladen Markač, Ivan Čermak, Rahim Ademi, Ljubo Ćesić Rojs, Ante Kotromanović i Antun Kikaš.
Svečanost prisege počela je prijavkom Počasno-zaštitne bojne na platou ispred Ureda predsjednik, nakon čega je predsjednik Milanović u pratnji supruge Sanje ušao u svečanu dvoranu.
Uslijedila je Lijepa naša u izvedbi klape HRM-a sv. Juraj, a potom je Milanović pred sucima Ustavnog suda, prevođenima predsjednikom Miroslavom Šeparovićem prisegnuo.
„Prisežem da ću svojom čašću dužnost predsjednika Republike Hrvatske obavljati savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana. Kao hrvatski poglavar, držat ću se Ustava i zakona, brinuti se za poštovanje ustavnopravnoga poretka Republike Hrvatske, bdjeti nad urednim i pravednim djelovanjem svih tijela državne vlasti, čuvati nezavisnost i opstojnost i jedinstvenost Republike Hrvatske. Tako mi Bog pomogao“, izrekao je Milanović.
Po izcricanju prisege predsjednik Ustavnog suda Šeparović potvrdio da je drugi mandat predsjednika Milanović započinje sutra, 19. veljače 2025. godine.
Milanović je potom potpisao tekst prisege nakon čega je Sinjska klapa izvela pjesmu Cetina.
Uslijedio je prvi govor predsjednika Milanovića u drugom mandatu.
„Dragi hrvatski građani, drage Hrvatice i Hrvati, dragi gosti i uzvanici, u životu nacije, kao i u životu pojedinca neizbježna je izmjena dobrih i loših vremena, tmurnih i vedrih dana. Moramo broditi sa sviješću da život nije samo mirno more i vjetar u jedra. Ta svijest neka nam bude vodilja, ona je čvrsto jamstvo ustrajnosti i pribranosti, bez obzira na smjer i jačinu vjetrova i valova. Osnova uloga institucija je sačuvati mir i sigurnost građana. Ne mislim samo na mir i sigurnost samo u onom najelementarnijem tjelesnom smislu.
Drugi jednako važan cilj je da teška vremena i ne budu ujedno i dramatična vremena. Također, da se ne prelome samo preko leđa najslabijih i najmanje zaštićenih, a da od dobrih godina ne profitiraju samo oni koji su najbliži centrima moći, najagresivniji, najkompetentniji. Nejednakost i korupcija ozbiljno nagrizaju socijalnu strukturu poput opake bolesti. Potrebno je graditi i usavršavati zakonske i društvene mehanizme koji će doprinijeti tome da u lošim vremenima ne klonemo ni materijalno ni duhom, a da u vremenima prosperiteta zadržimo realnost i dodir sa čvrstim tlom.
Zadnjih godina često sam ponavljao da je samo nama, i nikome osim nas, stvarno stalno do naše zemlje. Vjerujem da su svi dobronamjerni ljudi shvatili tu konstataciju onako kao sam je mislio i osjećao. Druge države i nacije u pravilu ne žele nam zlo i ne rade protiv nas, ali u izboru između svojih interesa i našeg boljitka, kada do takvog izbora dođe, uvijek će se odlučiti za svoje interese, pa i naši prijatelji i saveznici. Ovo nije ni žalopojka ni kritika, ni neko uskogrudno zatvaranje u sebe bilo koje vrste. Ovo je realnost svijeta u kojem živimo. Ovo je poziv da se prestanemo zanositi iluzijama da će se nitko izvana pobrinuti za nas kad nam bude teško ili kad nam stvarno bude trebalo. Možda, malo, ali realno nikad nitko nije i nikad neće.
Ništa nam nikad nije darovano. Sve što je Hrvatska postigla zasluga je samo naših ljudi. Prije svega onih koji su dali svoje živote i svoje zdravlje u obrani naše slobode. Njima ćemo zauvijek biti dužni, koliko god se trudili, a prisežem da ćemo se truditi, taj dug nikad ne možemo u potpunosti vratiti. Jedino je nama i ponavljam nikome osim nas stalo do ljudi koji su nas spasili od agresorskog pokoravanja svojom hrabrošću, požrtvovnošću i svojom vještinom. Naša trajna zahvalnost tim ljudima nije ni slava ratu, niti trijumfalizam, niti naslada nad nesrećom drugih – poraženih. To je oda slobodi i podsjetnik za što smo sve sposobni kao nacija kad nas vode plemeniti motivi i kad nas ujedine najviši ideali.
Jedino je nama istinski važno kakvo je naše obrazovanje na svim razinama, kakvo je naše javno zdravstvo i naše pravosuđe, kako se kroji pravda. Jedino se nas tiče kako živi naš narod. I unatoč rastu BDP-a, niskoj nezaposlenosti, pa i povećanju kreditnog rejtinga prevelik broj naših ljudi danas živi na rubu dostojanstva i trpi neki oblik poniženja usprkos poštenom radu ili pošteno zarađenoj mirovini. Samo je nama u interesu da nam institucije budu neovisne, profesionalne i odgovorne, kao i mediji, ili kako to bolje zvuči novinarstvo. To je uz ostalo preduvjet stabilnosti i funkcionalnosti našeg ustavnopravnog poretka i našeg demokratskog sustava. To je jednostavnim jezikom – štit od samovolje i tiranije.
Kome su osim nama važni Hrvati u susjednoj Bosni i Hercegovini? Tko će se, osim nas, založit za njihova ugrožena politička prava i obranu njihovog ustavnog statusa? Nitko se umjesto nas neće prihvatiti tog nezahvalnog posla koji je naša povijesna, ustavna i prije svega moralna obaveza.
Ključno je da budemo samokritični i kao pojedinci i kao vlast i kao društvo. Snaga je u poznavanju vlastitih slabosti i u priznavanju vlastitih stranputica. Gotovo da i nema veće slabosti od mržnje, šovinizma i nepovjerenja prema onima koji su drugačiji od nas u nekom od brojnih slojeva, a svi ih imamo, identiteta, prema onima koji su slabiji trenutačno ili trajno slabiji. Malo je toga što je tako pogrešno kao veličanje najmračnijih epizoda vlastite povijesti, a svaka ih nacija ima. Teško da ima većeg kukavičluka od osporavanja domoljublja ikome na temelju razlike u mišljenju, na temelju razlike u nacionalnoj, vjerskoj ili rasnoj pripadnosti. Kao što sam rekao na ovom mjestu prije pet godina, ovo je kuća za sve nas.
Dame i gospodo, dragi prijatelji, dragi građani današnji svijet gotovo je neprepoznatljiv u odnosu na svijet prije 40, 50 godina kad sam ja i mnogi od nas stasali i formirali se, on je neprepoznatljiv u odnosu na svijetu prije pet godina. Mjena traje u ovom času. Iščezava jedno, a na horizontu se javlja nešto drugo što je još nejasno, neizvjesno, zbunjujuće i što plaši. Zvuči kao uvjerljiv opis kaosa, zvuči kao nagovještaj zanimljivog i zahtjevnog doba iz kineske kletve.
Čini se da su se pojavili, očito se javljaju, novi gravitacijski centri globalne moći, koje se ne može ignorirati u oblikovanju nove slike budućeg svijeta. Na nama je da osmislimo nacionalnu politiku koja će najviše doprinijeti našim interesima u tom novom svijetu, novom kontekstu, novoj paradigmi.
U tom poslu ne smijemo imati nikakvih, ili barem ne previše predrasuda. Mir, sigurnost i dostojanstvo hrvatskih ljudi ne mogu i neće biti žrtve ničijih privatnih ambicija i fiksacija. Nema potrebe da se ishitreno guramo u prve redove u stvarima na koje ne možemo znatnije utjecati, koje ne možemo promijeniti, a koje vrlo često i ne razumijemo, ali ne zbog manjka pameti, nego zbog okolnosti. Politički avanturizam i slijepa sljedba, znali su Hrvate u prošlosti stajati. Naša je obaveza prema hrvatskoj povijesti i prema hrvatskoj budućnosti, prema našim precima i našoj djeci da se u međunarodnim odnosima zalažemo za mir, za dobrosusjedsku povezanost i za diplomatsko rješavanje konflikata među državama i narodima. To nije naivnost, to nije iznevjera zapadnih političkih i vojnih sveza kojima pripadamo i kojima ćemo pripadati i to je bila dobra odluka. To je bila naprosto borba za vlastite interese. To pogotovo nije iznevjera zapadnih i europskih interesa koliko god bilo sve manje jasno koje su to vrijednosti i tko ih to zastupa. A rat je najdublji i najotrovniji mogući društveni poremećaj, goreg nema. Ne kaže se uzalud da je pobjeda druga najgora stvar koja se može dogoditi u ratu. Citirat ću riječi predsjednika Kennedyja: „Nikad ne smijemo pregovarati iz straha, ali nikad, baš nikad strahovati od pregovora.“ Mirotvorstvo i miroljubivost nisu sinonimi za naivnost.
Nema dileme da moramo ojačavati svoje oružane snage u svakom pogledu. Hrvatska vojska mora biti sposobna za zaustaviti napad na neovisnost i teritorijalni integritet te ispunjavati preuzete obaveze u sklopu svih saveza kojima pripadam pri čemu te obaveze treba tumačiti pošteno, lojalno, ali u našem interesu. Međutim, ne slažem se s tezom prema kojoj sigurnost nema cijenu. Ta je teza praktički neodrživa i u svojoj biti nejasna.
Vojska i suvremena oružja, pa i ona ne baš najsuvremenija, iziskuju vrtoglave troškove, sve vrtoglavije na koje mi ne možemo utjecati, a naše resursi su ograničeni. Ne bi trebali dopustiti da obrambeni izdaci progutaju novac za sve ono što naš život čini smislenim i ispunjenim. Hoćemo li se zbog nabave oružja odreći javnih ulaganja u znanost, u kulturu, umjetničko stvaralaštvo, u sport, u nove tehnologije? Što ćemo zapravo braniti oružjem koje je uvijek ograničeno? Treba ga imati. Ako zapustimo ono što je proslavilo i uvijek slavi hrvatsko ime u svijetu, ono što nas čini modernom i samosvjesnom malom, ali nacijom, povijesnom nacijom. Želim da budemo pronicljivi i proračunati. Zdrava skepsa, ništa manje i ništa više. Pozivam da razgovaramo i uključimo u razgovor sve najodgovornije ljude i sve najbolje stručnjake. Potrudimo se da razumijemo narav eventualnih ratova budućnosti pa da o nabavi oružja i opreme razmišljamo iz te perspektive. Nemojmo biti povodljivi i panični. To nikada nisu dobri saveznici, nikada u odlučivanju, naročito ne zanimljivim i turbulentnim vremenima koja se događaju i u kojim sudjelujemo.
Upregnimo hrvatsku pamet i industriju, da ne uvozimo ono što objektivno sami možemo proizvesti , možda toga nema puno, ali to postoji i tu ne mislim samo na oružje i vojnu opremu. Dame i gospodo, tijekom 19. i 20. stoljeća individualizam se etablirao kao jedno od glavnih obilježja motora zapadnog kapitalističkog svijeta, pa onda naravno i našeg društva zadnjih najmanje 35 godina. Moje duboko uvjerenje je da je individualizirano društvo humano i zdravije od onog zasnovanog na nekoj prisilnoj varijanti kolektivizma jer je slobodnije, demokratskije, prosperitetnije, ali postoji i naličje, mi vrlo dobro znamo koje je to naličje. Individualizam vrlo često dovodi do kidanja ili slabljenja naših društvenih veza, a bez toga neka aktivne solidarnosti. Društvene mreže ne da nisu dostojna zamjena, nego su u mnogočemu opasnost. Važno je da budemo povezani s obitelji, prijateljima, sa susjednima i kolegama sa zajednicom u kojoj živimo. Od toga se sastoji najžilavija brana socijalne isključivosti i letargije, bezvoljnosti. Dobrobit naše zemlje uvelike ovisi o spremnost da brinemo jedni o drugima, neovisno o razlikama i neslaganjima koje postoje i koje ubiti i nisu prevelike. Dajmo do znanja bliskima i bližnjima da se imaju na koga osloniti. Nevolje će proći bezbolnije uz spoznaju da nismo prepušteni sami sebi, da nismo zaboravljeni na nekoj hladnoj vjetrometini. To je najučinkovitije srestvo za rastjerivanje straha od neprevedive sutrašnjice, od jeze bezličnosti. S tom vjerom, s vjerom da nećemo ostaviti jedni druge u presudnim vremenima, živjeli! Živjela naša Hrvatska!“, poručio je Milanović.
FOTO: Screenshot/N1
