Na početku propovijedi don Toma Lučić je pojasnio kako se Feste sv. Vlaha ne ponavljaju, nego događaju. Svaka Festa je drukčija, nosi nešto novo. Zato je svake godine proslava Sv. Vlaha u ove dane posebna, događaj.
„Neke su Feste jednostavne, pobožne i tihe proslave. Molitva, pjesma, zahvala“, opisao je don Toma i nastavio:
„U nekim vremenima su skroz drukčije. Kad su teška vremena, ratna vremena, pošasti, epidemije, onda su te proslave pokorničke, s molitvama i žarkim vapajima svecu: Sv. Vlaho, pomozi nam, zagovaraj nas… A onda ima Festa koje su posebne jer se događaju u posebnim vremenima i prilikama. Više puta sam gledao, te su Feste tako svečane, tako euforične, tako razdragane mase naroda slave. Netko je to komentirao – da su dubrovačke feste takve da ne znaš gdje je granica između pobožnosti i teatralnosti. Sve je tu uključeno. Festa je liturgija, a Festa je i narodno veselje i radost.“
Potom je mons. Lučić nabrojao i opisao neke važnije Feste počevši od trenutka ukazanja sv. Vlaha svećeniku Stojku 971. godine. Istaknuo je Festu 1941. godine koju je predvodio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, Festu 1971. godine kojom se obilježavalo tisuću godina Parčeve zaštite i za koju su se godinu dana tražila odobrenja kako bi se proslavila na otvorenom, što je na kraju dopušteno. Tu Festu predvodio je kardinal Franjo Šeper. Festu 1991. godine prvi put se slavilo u slobodnoj i željno čekanoj neovisnoj Hrvatskoj, a predvodio ju je kardinal Franjo Kuharić koji je omiljenom đakovačkom biskupu Ćirilu Kosu dao da propovijeda. Festom 2011. godine započela je najtemeljitija proslava zborne crkve sv. Vlaha u Dubrovniku, a te je godine završila i obnova ove crkve na Gorici. Festu 2021. obilježila je pandemija.
Ljudi diljem Hrvatske i svijeta uočavaju da je Festa nešto posebno, te je 2009. upisana na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, kazao je također mons. Lučić.
Promišljajući o tome zašto je u Dubrovniku narod tako vezan uz sv. Vlaha, propovjednik je kazao kako je na to teško dati odgovor. Gledao je kako i drugi slave svoje svece, ali u Dubrovnik je nešto drugačije. Svi drugi proslave svoga patrona, pa ga onda puste da živi u nebeskom kraljevstvu, primijetio je mons. Lučić. Dubrovčani su učinili nešto drugo.
Oni su svoga sveca obasuli komplimentima i častima, dobio je i ‘zaduženja’ u smislu da su mu sagrađene zidine, tvrđave i palače s njegovim likom da tu bdije i čuva. Kao da mu nisu dali da ode na nebesa. Njegove relikvije spremili su u riznicu katedrale, pod tri ključa, pa se bar dva puta godine iznose na ulice da sv. Vlaho u procesiji s ljudima prošeta Stradunom. „To je taj sv. Vlaho, koji je toliko privržen ovom puku i puk njemu“, istaknuo je predvoditelj slavlja. Primijetio je i kako se sv. Vlaho prikazuje bez svetačke aureole protumačivši da je to zbog toga da mu se ljudi mogu približiti. Što je on jednostavniji, nama se lakše njemu približiti , dodao je.
Propovjednik je na kraju podsjetio na tri kamena kipa na zbornoj crkvi sv. Vlaha koji simboliziraju tri kreposti: vjeru, nadu i ljubav.
Jedan kip u ruci drži križ kao simbol vjere, druga drži sidro kao simbol nade, a u sredini je sv. Vlaho.
„U cijelom svijetu simbol ljubavi je srce, ali u Dubrovniku ne. U Dubrovniku je to sv. Vlaho“, naglasio je propovjednik i poručio: „Dok mi znamo za to, to poštivamo i štujemo, za ovaj narod nema straha. Dok ljubimo i u srcu nosimo sv. Vlaha živjet će ovaj grad, živjet će s njime ovaj hrvatski narod i živjet će zauvijek sv. Vlaho. Živio sv. Vlaho!“
izvor:Dubrovačka biskupija
Propovijed don Tome Lučića možete poslušati u nastavku.
