U Art radionici Lazareti sutra, 6. veljače u 19 sati počinje predstavljanje prve zbirke poezije Ive Pozniak, “Tijelo” u izdanju Društva dubrovačkih pisaca. Evo poziva iz Lazareta:
Što: Promocija zbirke pjesama “Tijelo”
Tko: Autorica je Iva Pozniak, zbirka dolazi u izdanju Društva dubrovačkih pisaca, pod uredništvom Mariele Marković i Lucijane Pendo, predgovor je napisala Staša Aras.
Kada: U četvrtak, 6. veljače 2025. u 19:00 sati
Gdje: Art radionica Lazareti
Pridružite nam se u Art radioinici Lazareti u četvrtak 6. veljače u 19:00 sati na malom poetskom buntu ženstva i „radikalne mekoće kao oružja“, gdje, kako je Staša prekrasno u predgovoru napisala:
“Svjedočimo strasti koja se ne da prstenovati,
zazidati niti tvrdnjama i stavovima svesti na neki zajednički nazivnik.
Otima se, odlazi svojim putem poput plamena ili plesa.
I kada viče i kada se oblizuje ili pogledom miluje svijet,
Iva ne okoliša, ne traži puno, ne bira previše, puca brzo
i drsko pa bježi s mjesta pjesme da bi nam već u sljedećoj,
poput šumskog zaigranog bića, prišla puna vjere u
razmjenu, u ljubav, dobrodušnost ovoga čuda koje nas
okružuje i ispunja.
Ova je zbirka divan uvid u čulnost zemlje,
ditirampski povišena,
zanosna i zaigrana, drska,
iskrena u širokoj lepezi ženstva
koje se ne ustručava i ne boji.”
Riječ autorice:
Dragi prijatelji, poznanici, kolege, stranci, pozivam vas na promociju moje prve zbirke pjesama koja nosi naslov „Tijelo“ i sakuplja tekstove iz perioda od 2013. do 2023.
Naziv je proizašao iz ideje da je Tijelo naša prva konekcija s osjećajima, čak i kad ih nismo svjesni mentalno ili emotivno. Kao granica i prvi kontakt s okolinom, ono je najbolji generator emocija, mijenjajući boje i oblike prema osjećaju koji nas obuzme. Stanja su ponekad tako jaka da se identificiramo njima – postajemo tuga, bijes, strah, i teško ih je podnijeti. U tim trenucima, ja sam pisala, tekstovi su sami dolazili kroz kanal koji je Poezija otvorila. Pisanje je za mene savršen alat za ljekoviti uvid, promjenu perspektive, ali i zagrljaj koji tu istu emociju ili stanje, otpušta, odbacuje od bića na papir, kako bi je mozak mogao bolje razumjeti.
Meni dragi ljudi često su znali komentirati hrabrost u izričaju, kako bez isprike dijelim sav obim osjećaja – ljubavnih, erotskih, bolnih i ženskih kaotičnih misli. U jednoj fazi, pisanje sam čak doživljavala kao bunt kojim mogu šokirati „javnost“ sa sirovom istinom koja se inače sakriva, pomalo ljuta na licemjerje svijeta.
U tome svemu, slučajno ili možda ipak „namjerno“ (znamo da nema slučajnosti), naišla sam na Loru Mathis, američku pjesnikinju koja je tako lijepo pojasnila taj poetski bunt kao „Radical softness as a weapon“ ili „Radikalna mekoća kao oružje“.
Ideja je da bez isprike dijelimo svoje emocije, i na taj način prkosimo društvu koje veliča suzdržanost i distancu, a umanjuje važnost empatije, gdje su osjećaji znak slabosti, gdje je važna stroga struktura, „hladne glave“, funkcije, sistemi, registratori, a u konačnici i sukobi, interesi, zapadnjačke vrijednosti kapitalizma.
„Radikalna mekoća“ je tako politički potez koji pronalazi temelje u feminističkim idejama, jer zagovara pravo na izražavanje ženske prirode i emocija bez osjećaja krivnje ili sramote, što je posebno osnažujuće i oslobađajuće za žene koje su kroz povijest bile potisnute te radi istog stigmatizirane kao „slabiji spol“. U ovoj mojoj prvoj zbirci bavim se čulnostima Tijela, a u sljedećim, nadam se, Misli i Duše u nekim odvedenijim senzorikama.
Događaj organizira Društvo dubrovačkih pisaca u suradnji s Art radionicom Lazareti.
