Jesu li zaživjele nove mjere zaštite učenika i nastavnika u školi, koliko se radi i razgovara s djecom i njihovim roditeljima, te što prosvjetni radnici mogu napraviti ukoliko uoče u blizini škola osobe koje svojim ponašanjem uznemiruju djecu – bila su neka pitanja na koja nam je odgovorila ravnateljica OŠ Marin Getaldić, Silvana Bjelovučić.
Nakon tragičnog događaja u osnovnoj školi u Prečkom, poduzete su mjere koje bi trebale doprinijeti većem stupnju sigurnosti, ali i osjećaju zaštite djece u školama, pa obzirom na proteklo vrijeme, interesira me Vaše mišljenje o tome je li na ovakav način posve postignut taj cilj, da su djeca i osoblje u školi zaštićeni u pravoj mjeri i da su ovo mjere koje će potrajati, odnosno koje će postati neupitni standard u školama?
Protokol o kontroli ulaska i izlaska u školskoj ustanovi donesen je s ciljem osiguravanja sigurnijeg okruženja za sve dionike u sustavu škole. Ono što držim najbitnijim, u ovom trenutku, je zaključavanje škola, odnosno kontrolirani ulazak u školske zgrade. Nije svaka škola ista niti imamo iste uvjete, stoga je važno , prema mogućnostima škole, odrediti mehanizme ulaska i izlaska iz škole. Svim vanjskim dionicima , roditeljima i posjetiteljima, treba omogućiti kanale a najavu dolaska. S osnivačem smo dogovorili da će lokalni tim za sigurnost i školski tim za sigurnost izraditi dokument procjene rizika te ćemo na temelju toga odraditi sve što je potrebno npr. ograde školskih igrališta, video nadzor, posebne brave i sl.
OŠ Marina Getaldića je na temelju Protokola ažurirala i interni dokument Mjere povećanja sigurnosti i Protokole postupanja. Ono što je najvažnije s učiteljima raditi na edukaciji i simulirati različite krizne situacije kako bi se znao protokol o postupanju ukoliko do krizne situacije dođe. Na to stavljam poseban naglasak. U sve treba uključiti i roditelje koji su važni partner u životu i radu škole. Škola je uvijek nastojala da su učenici i djelatnici u školi zaštićeni i da se osjećaju sigurno, sada, uz dodatne mjere i protokole postupanja samo smo osvijestili sve ono što nam i sam Zakon nalaže te bi ovakve mjere trebale biti neupitan standard u školama kao što su zaštitar ili osoba educirana za zaštitu prostora na vratima škole, video nadzor, posebni mehanizmi ulaska u školu (brave, Porta foni), najava dolaska vanjskih osoba u školu te boravak učenika za vrijeme trajanja nastave u krugu škole, školskog dvorišta ili školskih igrališta pod nadzorom i dežurstvom učitelja za vrijeme trajanja nastave. Naravno da uvijek postoje neka odstupanja jer je škola živi organizam i jednostavno nije se moguće „ zaključati“, ali mjere i odluke koje sada imamo trebali bi biti standard po kojem će određene škole eventualne posebnosti prilagođavati.
Je li problem pronaći zaštitare i kako ste osigurali dežuranja na ulaznim vratima škole?
Zaštitari su na vratima u školskoj zgradi Centar od rujna 2024., a u školskoj zgradi Karmen od drugog polugodišta ove školske godine. Zaštitari su već neko vrijeme standard u školama kojima je osnivač Grad Dubrovnik i nismo imali problema pronaći zaštitare sve je išlo redovnim postupkom javnog poziva.
U početku je bilo riječi i o tome da će djeca za vrijeme odmora ostajati zaključani u školskim prostorima, no to se promijenilo. Kako se brine o njihovoj sigurnosti u tim trenucima?
Učenici za vrijeme velikog odmora trebaju boraviti u krugu škole (školska dvorišta, igrališta, hol škole). U školskoj zgradi Centar naši učenici od drugog polugodišta, kada je lijepo vrijeme, ostaju u školskom dvorištu i na igralištu, na sportskoj dvorani, te u holu škole gdje je napravljen i „kutak za razonodu„ učenika. Za vrijeme odmora i velikog i malih odmora, dežuraju učitelji, prema rasporedu o dežurstvima, a u školskoj zgradi Karmen , budući zgrada nema svoje unutarnje dvorište, za lijepog vremena, učenici borave uz dežurstvo i nadzor svojih učiteljica, kao i do sada, ispred škole. Na sastanku međuresornih institucija tražili smo pojačanu ophodnju djelatnika MUP-a, posebno oko školske zgrade Karmen.
Kad se dogodi onakva tragedija svi se dignu na noge, pod pritiskom javnosti, ali koliko će se poraditi ozbiljno na mentalnom zdravlju mladih ljudi, od vrtića pa nadalje – je li vaša škola ekipirana stručnim suradnicima, jeste li razgovarali s učenicima i roditeljima nakon događaja u Prečkom? Ili smatrate da je to ipak bio “izdvojeni slučaj” i da je primarno zakazao zdravstveni sustav koji ne reagira adekvatno na evidentirane osobe s psihičkim problemima?
Naša škola je ekipirana sa stručnim suradnicima, s tim da nam jednog stručnog suradnika financira osnivač. Imamo sreću da je osnivač u mogućnosti i voljan je pomoći školama te razumije potrebe škola. Stručno razvojna služba škole je sastavljena od pedagoga, psihologa, socijalnog pedagoga i knjižničarke. Intenzivno radimo na preventivnim programima, edukaciji učenika i roditelja te surađujemo s Obiteljskim centrom, MUP-om i ostalim institucijama s posebnim naglaskom na edukaciji učenika, djelatnika i roditelja. Održana su Učiteljska vijeća i Vijeće roditelja je obavješteno o svim odlukama i promjenama koje su nastupile. S učenicima su razgovarali razrednici na satu razrednika te članovi stručno-razvojne službe.
Kako sustav zdravstva reagira i kako postupaju na evidentirane osobe s psihičkim problemima ja zbilja ne znam, ali vjerujem da bi i tu trebale nastupiti izmjene i sami propisi bi se trebali pooštriti te da bi takve osobe trebale imati čvršći nadzor nakon puštanja iz zdravstvene ustanove.
Na društvenim mrežama je nedavno bilo dosta riječi o osobi koja unosi nemir (i nosi skalper) u povijesnoj jezgri i to u blizini škola… jesu li se vama roditelji obratili, što vi kao ravnateljica i prosvjetni radnik u takvim slučajevima uopće možete napraviti?
Roditelji su mi se obratili s dopisom o osobi koja se kreće u povijesnoj cjelini i uznemirava i straši djecu/ učenike naše škole, na putu do škole /i iz škole te u popodnevnim satima kada učenici idu u glazbenu školu ili na aktivnosti. Dopis sam uputila policiji uz zamolbu pojačane ophodnje te se obratila roditeljima da se izravno obrate policiji za svaki pojedinačni događaj ili susret s tom osobom.
Tražila sam privođenje te osobe dva puta jer iako nije ušla u školu niti bila ispred škole, mi u Gradu funkcioniramo poput velike obitelji, obraćamo se jedni drugima i zajednički nastojimo riješiti problem kada se ukaže potreba.
Koliko su roditelji svjesni potrebe o suradnji s nastavnicima, koliko su svjesni i koliko rade na kućnom odgoju na kojemu bi škola trebala biti nadogradnja, ne i jedina koja brine o djeci…čini se da se dosta narušio odnos i poštovanja i povjerenja. Kakva su vaša iskustva?
Danas je došlo vrijeme u kojem su svi svjesni svojih prava, a rijetko tko se referira o obavezama koja iz tih prava proističu. Vrijeme je kada svatko zna posao učitelja bolje od samog učitelja, posao liječnika bolje od samog liječnika. Za sva ova zanimanja kroz život dobijemo edukaciju osim za roditeljsko zanimanje, ono iziskuje 24-satno radno vrijeme, a edukacije nema. Ono što ističem u razgovoru s roditeljima je povjerenje, prvenstveno u svoje dijete, a potom u učitelja. Škola/ učitelj nikada neće tražiti niti opteretiti dijete više no što su stručnjaci odredili, a s obzirom na djetetovu kronološku dob. Provodite više vremena u razgovoru s djecom, u zadacima koje oni mogu ispuniti, ako i pogriješe, naučite ih kako ispraviti grešku i da je griješiti ljudski. Djeca trebaju igru s vršnjacima, vrijeme s roditeljima, ali i jasno postavljene granice. Svako dijete je individua za sebe, ambicije odraslih opterećuju djecu te je zato dobro „čuti“ što nam djeca govore. Roditelji ne bi trebali zaboraviti da su i Škola/učitelji i roditelji na istoj strani, na strani djece i samo zajedničkim snagama, uz međusobno povjerenje i podršku trebamo njihovo djetinjstvo i školovanje učiniti najljepšim periodom njihovog života.
