Na današnji dan prije 33 godine, 15. siječnja 1992. Republika Hrvatska postala je međunarodno priznata država, a 15. siječnja 1998. završena je i mirna reintegracija kojom je u ustavno-pravni poredak Hrvatske vraćeno dotad okupirano hrvatsko Podunavlje.
Dana 15. siječnja 1992. svih dvanaest članica tadašnje Europske zajednice priznalo je Hrvatsku, a Njemačka, koja je uz Vatikan odigrala ključnu ulogu u tom procesu, uspostavila je diplomatske odnose s Hrvatskom.
Na isti dan Hrvatsku su priznale i Austrija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Norveška, Poljska i Švicarska. Prethodno su to već učinile Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija, Island, Estonija, Sveta Stolica i San Marino. Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku su priznale ukupno 44 države, a broj priznanja nastavio je rasti u narednim mjesecima.
Hrvatsku danas još nisu priznale još četiri zemlje, to su Butan, Liberija, Tonga i Niger.
Međunarodno priznanje Hrvatske uslijedilo je nakon proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Tog dana od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije razdružile su se i Hrvatska i Slovenija, koje su se međusobno priznale. Litva je bila prva država koja je priznala Hrvatsku još 30. srpnja 1991., iako tada ni sama nije bila međunarodno priznata. Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku pamti se Island, 19. prosinca 1991. Istog dana Njemačka je objavila da će njezino priznanje stupiti na snagu 15. siječnja 1992., s ostalim članicama EU-a.
Vatikan je priznanje Hrvatske najavio 20. prosinca 1991. i formalizirao ga 13. siječnja 1992. Vatikanska diplomacija predvodila je međunarodne napore za priznavanje Hrvatske, još od listopada 1991. Ulogu Vatikana i Islanda povjesničari često ističu kao ključnu zbog njihove predanosti u priznavanju prava Hrvatske na neovisnost.
U trenutku međunarodnog priznanja Domovinski rat bio je u jeku, a gotovo trećina teritorija Hrvatske bila je pod okupacijom JNA i srpskih pobunjenika. Hrvatska je na svoje priznate granice izišla tek 1998., nakon mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema.
Priznanje je omogućilo Hrvatskoj članstvo u brojnim međunarodnim organizacijama tijekom 1992., što je zaokružilo njezin status kao suverene države. Ključni trenutci na međunarodnoj sceni uključuju primitak u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992. te kasnije pristupanje NATO-u 2009. i Europskoj uniji 2013. Ove integracije učvrstile su međunarodni položaj Hrvatske i otvorile vrata za daljnji gospodarski i politički razvoj.
Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja
Na isti datum, 15. siječnja 1998. godine, završena je mirna reintegracija istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, kojom je u ustavno-pravni poredak Hrvatske vraćen i posljednji okupirani dio teritorija. Temelj za ovaj proces bio je Erdutski sporazum, potpisan 12. studenoga 1995., kojim je započet dvogodišnji mandat prijelazne uprave UN-a (UNTAES).
Prijelazni upravitelj Jacques Paul Klein predvodio je proces mirne reintegracije, koji je uključivao povlačenje srpskih paravojnih snaga, uspostavu prijelazne policije i povratak prognanika. Tijekom rujna i listopada 1996. provedena je ekshumacija masovne grobnice na Ovčari, kod Vukovara, u kojoj su pronađeni posmrtni ostaci 200 žrtava, hrvatskih branitelja i civila koje su Jugoslavenska vojska i srpske paravojne postrojbe odveli iz vukovarske bolnice i ubili nakon okupacije grada.
Te je godine 1. studenoga, za blagdan Svih svetih, više tisuća hrvatskih prognanika, prvi put nakon progonstva 1991. organizirano moglo posjetiti groblja na području hrvatskog Podunavlja pod nadzorom UNTAES-a.
Povratkom naftnih polja u Đeletovcima u sustav INA-e, početkom 1997., označen je početak reintegracije javnih poduzeća i gospodarstva u hrvatskome Podunavlju. Jedan od ključnih trenutaka za ponovnu uspostavu legalne hrvatske vlasti u Podunavlju bilo je održavanje lokalnih izbora za općinska i gradska vijeća te skupštine Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije 13. travnja 1997. godine.
Reintegracija hrvatskog Podunavlja u platni sustav RH provedena je 19. svibnja 1997., odlukom prijelaznoga upravitelja Jacquesa Kleina o uvođenju hrvatske kune kao službenog sredstva plaćanja na tome području.
S ciljem provedbe dvosmjernog povratka otvoreno je šest ispostava Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade RH, čime je službeno počeo proces povratka prognanika u hrvatsko Podunavlje. Kako bi se na tome području omogućili povratak i pomirba u listopadu 1997. osnovan je Nacionalni odbor za uspostavu povjerenja i normalizaciju života na ratom stradalim područjima Hrvatske, čijom je predsjednicom imenovana tadašnja zamjenica predstojnika Ureda predsjednika Vesna Škare-Ožbolt.
Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nekoliko je puta, tijekom mirne reintegracije, posjetio hrvatsko Podunavlje, prvi put 3. prosinca 1996., a zatim i 8. lipnja 1997., kada je “Vlakom mira” došao u Vukovar. Tada je istaknuo kako dolazak vlakom u Vukovar “nije samo početak konačnog povratka prognanika nego i dokaz svekolike skrbi hrvatske vlasti, svih hrvatskih javnih institucija da se ovo razoreno područje što prije izgradi i što prije uvrsti u svekoliki društveni, gospodarski i kulturni život hrvatske domovine”. Predsjednik Tuđman posjetio je 2. lipnja 1997. i Beli Manastir.
Tijekom 1997. postignuti su sporazumi o reintegraciji poštansko-telekomunikacijskog, obrazovnog i zdravstvenog sustava u hrvatskom Podunavlju u pravni sustav RH. Vijeće sigurnosti UN-a je rezolucijom od 19. prosinca 1997. dalo punu potporu okončanju mandata misije UNTAES-a u predviđenom roku, a 15. siječnja 1998. Završetak misije UNTAES-a i mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja obilježen je na svečanostima u kinodvorani u Borovu Naselju te dan poslije u Zagrebu.
Mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja te postizanje mira omogućile su prije toga i pobjedonosne Vojno-redarstvene operacije Hrvatske vojske 1995. – “Bljesak” i “Oluja”.
