Kapetan Antun Regjo prvi je pomorac u svojoj obitelji, pa iako njegovi pok. roditelji, Nike i Kristo nisu bili najsretniji kad su čuli da je za životni poziv izabrao “kruh sa sedam kora”, danas bi, da su dočekali tu čast, bili zacijelo najsretniji ljudi na svijetu. Negdje gore “na nebu” sigurno se ponosno smiješe jer njihov sin i na ovakav način nastavlja tradiciju feste sv. Vlaha koji je u njihovu kuću u gradu vazda dovodio brojne prijatelje i rodbinu iz Župe dubrovačke. Kolika je čast i osjećaj koji puni srce, imati oca festanjula, Antunova djeca, 10-godišnja Lana i sedmogodišnji blizanci Lucija i Antonio u punini će spoznati odrastanjem, a supruga Marija je, nakon prvotnog pozitivnog “šoka”, ovih dana usredotočena na sve protokolarne obveze koje su pred njima.
Posjetili smo ih u njihovom domu na Srednjem Konalu, u obiteljskoj kući oko koje je neočekivano veliki, lijepo održavani vrt.
-Pa, osjećaj je veličanstven, iako je nekako bilo najčudnije to tajnovito vrijeme između trenutka kada sam saznao da sam izabran i trenutka kada je to biskup i objavio, jer se ne smije nikome o tome govoriti. Kad se to i javno izgovorilo, počele su pristizati čestitke sa svih strana – ispričao nam je Antun kojemu i ljudi koje ne poznaje dobro, znaju na ulici prići i čestitati.
-Nikad nisam govorio: bit ću festanjuo, možda se nisam usuđivao, ne znam, čini mi se da je veća očekivanja i priželjkivanja imala moja okolina koja je to često spominjala. Kad sam poslao svoj zatraženi životopis, nisam vjerovao da će me izabrati “od prve”, ali svakako mi je velika čast. U našoj kući se festa sv. Vlaha vazda slavila, pa i u ono vrijeme kad se puno skromnije i u puno manje kvadrata živjelo, na stolu tog dana ništa nije nedostajalo. Dok je pok. mati bila živa, kuća bi se napunila brojnim prijateljima i rodbinom iz Župe dubrovačke koja je dolazila na festu i kod nas koji smo bili “u gradu”. I nakon njenog odlaska otac je zadržao tu tradiciju, a život pomorca kakav živim posljednjih dvadeset i pet godina nije baš predvidljiv, pa sam u tom razdoblju možda na festi bio pet-šest puta. Ali osjećaj čašćenja Sv. Vlaha znači mi puno, ono što se “udahne” u djetinjstvu ostaje zauvijek.
Kap. Antun Regjo je porijeklom iz Župe dubrovačke, i njegova majka Nike, rođena Kristović i otac Kristo su iz Grbavca, “istog sela pa se nisu trebali previše tražiti”, u šali će reći. Iako su njegovi iz Župe preselili 70-tih godina prošlog stoljeća te su se i on i sestra Rosana rodili u gradu, ostali su povezani s rodnim zavičajem svojih roditelja.
Kad se gleda nešto šira obitelj, on je drugi festanjuo, jer je mamin rođak Nikola Kristović bio festanjuo iz reda zanatlija prije nekoliko godina.
A i žena Marija je iz Župe. Naime, njena obitelj Radić je iz Dubrovačkog primorja, ali je iz Župe, baš kao što smi i mi iz grada, ali smo iz Župe, tako da smo najviše župska obitelj – uz smijeh pojašnjava Antun.
Kako se te neke fine niti povežu u jednu obiteljsku priču s poveznicom svetog Vlaha, primjećujemo nakon što saznamo da je Marijin otac Niko Radić, samouki kipar čije su prelijepe statue dubrovačkog parca našle svoj dom diljem svijeta.
-Kod nas doma su tatini radovi svugdje, a i ja bih se voljela okušati u tom poslu, ali sad nemam vremena, previše je obaveza oko troje djece i svih ostalih stvari, budući se bavimo i turizmom. Njemu je najdraže kad mu u radionicu dođu naša djeca koje potiče u tom umjetničkom radu – ispričala nam je Marija, koju malo “impicavamo” pitajući kako reagira kad čuje “kako je lako ženama pomoraca”.
-Željela sam djecu i obitelj, ali nisam baš zamišljala ovakav život, jer se svaka žena pomorca mora naučiti živjeti sama, što nimalo nije lako. Svaki put kad Antun ide na brod, uhvati me neka panika kako ću ponovno sve sama organizirati i bilo bi to s troje djece izuzetno teško, da nemam obitelj koja mi priskoči u pomoć. Vremenom se navikneš na takav odvojeni način života, ali nam je plan posložiti život kako bi se Antun mogao iskrcati s broda čim to bude moguće.
Lijepo je da zbog svega toga niste odustali od troje djece.
-Znali smo da bi htjeli imati više od jednog djeteta, možda dvoje, a onda smo dobili i drugo i treće, jer su Lucija i Antonio blizanci – priča Marija uz smješak, dodajući kako ju je briga o djeci i život žene pomorca koji dio godine nije doma, udaljila od radnog mjesta odgajateljice na kojemu je radila 15 godina i planova da završi pedagogiju.
-Kad smo dobili troje djece, Antun je rekao kako jedno od nas dvoje mora biti doma, uz djecu. Ili on ili ja. Bilo je logično da sam to ja. Ne žalim zbog toga, djeca su nam postala “centar svijeta”, trudim se provoditi s njima u odgoju što više vremena, s njima pričati i stvoriti im neke ispravne kriterije i vrijednosti u životu. Za sve ostalo će biti vremena – Marija će.
Na našu primjedbu kako im najviše “zavidimo” na predivnoj lokaciji na kojoj žive, Marija iskreno i brzo odgovara:
-Pogled je lijep. I vrt. Za sve ostalo ovdje je život jako kompliciran, pogotovo kad imate malu djecu i trebali biste negdje krenuti s kolicima. Za svakodnevni život ovaj dio grada, s toliko skalina i s jedne i s druge strane, kao i svi ostali u užem središtu, nisu najpraktičniji. Osim toga, nema ljudi, djeca se ovdje nemaju s kime igrati, sve su to ili stariji ljudi ili apartmani, stoga i ne čudi kad mlađi ljudi počnu razmišljati o preseljenju.
Imaju li tremu zbog obaveza koje su ispred njih?
-Nemam, stalno mi govore ništa ti ne brini, nisi sam u tome, sve ćemo ti pomoći. I stvarno je sve jako dobro organizirano, sve se precizno i do detalja zna – odgovara Antun, dodajući kako je možda najzahtjevnije to što je jako puno događaja na kojima se treba biti.
Osim toga, kroz svoj posao na kruzerima koji prevoze “cijele male gradove ljudi”, naviknuo je paziti i na vrijeme i na detalje. I sve obaveze koje ima kao festanjulova žena, Marija “drži pod kontrolom”. Sve će biti “po dubrovački”, od hrane do ostalih obveza koje protokol nalaže.
A, montura, je li spremna, pitamo Antuna.
-Jest, manje više. Čekamo rukavice iz Zagreba, klobuk sam našao…ostalo je spremno.
-Još imaš “obuć ženu” – Marijin tako “simpatično ženski” dodatak njegovu odgovoru nas je nasmijao.
I, Antune, danas, kad pogledate iza sebe, mislite li da ste izabrali pravi poziv za sebe?
-Kako sam u svojoj obitelji prvi pomorac, mojim roditeljima, da budem iskren nije bilo drago što odlazim “iz kuće”, tradicionalisti kakvi su bili, željeli su da muško dijete bude stalno tu. Danas su drukčija vremena nego su bila kad sam ja počinjao, u kontinuitetu je iza mene 25 godina navegavanja, prvo na teretnim brodovima, pa malo na Atlantskoj plovidbi, pa jednoj kompaniji iz Monaca, do Royal Caribiena čiji sam zaposlenik dugi niz godina. Da danas biram, možda bih izabrao neki drugi poziv, jer današnji mladi biraju život koji će im biti jednostavniji i bez velikih odricanja, a ovaj posao jest odricanje. Drukčija su vremena danas, generalno se ide na jeftiniju radnu snagu, manje na kvalitetu, kao i svugdje drugdje, nije brodarstvo po tome izuzetak. Dubrovački pomorci jesu poštovani kao pomorci, ali velikim dijelom i zato što smo najisplativija radna snaga – kod nas je najbolji “omjer” vrijednosti za novac, a i veoma smo privrženi, teško se odlučujemo na promjene. Ali, ako me pitate bi li svom sinu preporučio ovaj posao, rekao bih da ne bi.
Ali, što misli Antonio?
-Kad ga pitate što bi volio biti, odgovara da bi volio k’o i njegov tata – odgovara Marija, dodajući:
– U razgovoru tada mi pojašnjavamo kako ipak tata nije stalno doma, da ga nema kad su rođendani i sl., pa da to i nije baš tako lijepo. Na sve to on nam je odgovorio – ja sam odluku donio!
-A, koliko Antonio ima godina? – pitamo.
-Sedam!
Eto, možda je ove godine kap. Antun Regjo, prvi, ali ne i posljednji festanjuo u svojoj obitelji. Tko će znat? S odlukama sedmogodišnjaka nije se “za igrati”.
