Nagrada Albatros dodijeljena je nedavno na prigodnoj svečanosti u Velikoj Gorici dubrovačkoj autorici Vesni Barišić za zbirku kratkih priča “Ispričat ću ti priču”. Knjiga će u Dubrovniku biti promovirana 13. prosinca u 19 sati u Saloči od zrcala u Dubrovačkim knjižnicama, a prije samog predstavljanja, ekskluzivno donosimo jednu od priča (prema izboru autorice).
Promociji će uz autoricu, nazočiti i urednik Biblioteke Albatros u čijem izdanju je zbirka izdata, Stipo Bilić te članovi Prosudbene komisije akademik Ratko Cvetnić i Vedran Kukavica, književnik i novinar.
Torta od jagode
Podstava suknje lijepila mi se za noge, a djeca su vrištala. Šuštalo je more u škripavom pjevu cvrčaka dok mi je pod nogama plesala lelujava sjena dudova lišća. Pred ljetom nije bilo olakšanja ni u hladu. Nastava je započela prije četiri dana, pravilnik nije poznavao odgode zbog vrućine.
– Bravo! – mlako sam pljesnula, A razred je utrčao u igralište, slavili su pobjedu. Unatoč jari, prvašićima nenaviklim na cjelodnevno sjedenje u klupi prijalo je rastrčati se igrajući graničara.
– Idemo polako u razred, uskoro će roditelji doći po vas.
Nevoljko su me pogledali, još uvijek su međusobno raspravljali zbog gubitka utakmice. Samo mi se Dalija poslušno prikrala s leđa i prihvatila moju ruku. Čvrsto sam uzvratila stisak, ozareno me pogledala. Nježna i plava, sva porculanska, izgledala je mlađe od svojih vršnjaka.
– Sjedite, sjedite! – zaludu sam ih umirivala. – Izvadite crtanke, do dolaska roditelja ćemo crtati. Tko je jučer išao na kupanje?
– Ja, ja, ja! – istog su trena uvis poletjele ruke.
– Onda ćemo crtati dan na plaži.
Žamor se pojačao, svidjela im se tema. Oznojena i izmoždena vrućinom, pustila sam da se dogovaraju, uzbuđeno su jedni drugima opisivali vlastite dogodovštine. I sama sam se poželjela baciti u more i otplutati daleko od obale dok se sunce crveno ocrtava pod kapcima.
Plaho kucanje prekinulo me u sanjarenju.
– Dobar dan! – sramežljivo je provirila skoro bijela glava. Dalijina baka, stigla je po unučicu. Djevojčica se zadovoljno osmjehnula pa me pogledala. Sjedila je u prvoj klupi, točno preda mnom.
– Spremi se polako, crtež možeš završiti i kod kuće. – nisam mogla skriti nježnost u glasu.
Baka je lagano, na vrhovima prstiju doplesala do Dalijina stola. Djevojčica je hitro ustala, poljubila je i utrpala bojice u ruksak, crtež nije spremila, nosit će ga u rukama.
– Nadam se da je bila dobra.
– Ona je uvijek dobra. – ustala sam, nisam odoljela podragati je po kosi, istog se trena zadovoljno uspravila. I lice žene je sjalo dok se naginjala uzeti ruksak sa stolca. Kad se sagnula, rastvorila se plava bluza pod prsima, ispod ključne kosti se s desne strane ukazao madež, krupan, crven i ispupčen. Paralizirano sam gledala hrapavu kožnu nakupinu, oblikom je izgledao kao jagoda. Automatski sam se uhvatila za grlo, nestalo mi je zraka, nisam uspijevala odlijepiti pogled od njenog poprsja.
– Pozdravi učiteljicu! – zabacila je ruksak na rame i povela Daliju prema izlazu.
Jedva sam uspjela promucati:
– Doviđenja, vidimo se sutra!
Vrata se još nisu ni zatvorila, a već sam na ekranu računala otvorila imenik. Dalija Mišković, majka pokojna Katarina, otac Dragan, rođena u Dubrovniku. Živi na adresi Kralja Tomislava 13, to je bilo sve što je o djevojčici zapisano. Imena bake nije bilo.
– Romana, što znate o maloj Daliji? – upitala sam kolegicu psihologinju čim sam stupila u zbornicu. Sjedila je u kutu i pila kavu, tek je došla, radila je popodnevnu smjenu.
– Majka joj je umrla pri porodu, za nju brine baka. Otac je u Njemačkoj, tamo radi. Vrlo inteligentna, ali emocionalno nesigurna, što je i razumljivo u takvoj situaciji. – izrecitirala je nezainteresirano.
– Ona i baka žive same, nema djeda ili druge majčine braće i sestara?
– Koliko znam, ima djeda. Zar imate nekih problema s njom? – konačno se zainteresirala.
– Nemam, samo želim složiti sliku o njenoj obitelji. Vezuje se za mene pa da znam kako postupiti.
– Baka dobro brine o maloj, ali djetetu nedostaje majka, zato se i okreće vama. U dječjim glavama učiteljica, pogotovo ako je mlađa, postaje majčina zamjena. Znate, ne samo da djecu učite, vi se s njima veselite, pomažete, vezujete cipele, oštrite olovke, vidate ogrebotine, pa čak i podviknete kad treba, baš kao mati. Budite oprezni, ne smijete se previše angažirati jer će djetetu nastati lom kad napusti vaš razred.
Grlo mi se osušilo, a hladne srsi zaigrale uz kralježnicu, uspjela sam potvrdno kimnuti i ustati. Dobro sam znala kolika je bol vezivanje uz nekoga kome je briga o djeci samo profesija. Teta Lizi, moja prva odgojiteljica, i danas sam kao posebnu dragocjenost čuvala fotografiju gdje me drži u naručju, imala sam četiri godine a bila sićušna, prozirna ko čovječja ribica; zatim Marica, neudata, vazda se smijala, sanjala sam nebrojena puta da mi je ona majka; pa pokojna Matilda iz Lovrana, najbolja učiteljica na svijetu; sve su nestale iz mog života, naprasno istrgnute. Seljakali su nas iz jednog prenapučenog doma u drugi, od Zagreba, preko Lovrana do Splita, pukom sam srećom stigla u dubrovački kao petnaestogodišnjakinja. Pogledala sam kolegice, nikad njih knjige neće naučiti što je nasušna potreba siročeta za majkom. S mukom sam prevalila:
– Bog, žene, vidimo se sutra. – pa nestala.
Udarac vrućeg zraka u lice zamalo me oborio na vratima. Žario je u grlu i nosu, nisam uspijevala udahnuti.
2.
Već u tri sam parkirala u blizini Opskrbnog centra, u hladovini bora. Gledala sam u zdanje pred sobom, zgradu sagrađenu sedamdesetih godina prošlog stoljeća po svim pravilima socijalističke arhitekture, ružnu, četvrtastu i betonsku. S ispucanom fasadom koja se na više mjesta ljuštila i tamnijim flekama zakrpa nad balkonskim vratima bila je kao siroče, ničija briga, unatoč činjenici da je u njoj bilo smješteno tridesetak stanova. Nisam znala na kojem katu živi Dalija, pretraživala sam pogledom istovjetne kvadratiće balkona i visoke francuske prozore u nadi kako ću je ugledati dok se naviruje.
– Stvarno ludim, počela sam uhoditi učenike. – mrmljala sam odrazu u retrovizoru. Pogled mi je uzvraćala žena na pragu tridesetih, svijetlog tena i plavo obojene kose, grozničavih očiju boje različka.
Pojačala sam klimu, znoj mi se slijevao niz leđa unatoč mlazu hladnog zraka što je tukao direktno u lice. Rijetki su bili prolaznici na ulici, uglavnom majke s djecom, natovarene kolutima, madracima na napuhavanje, kanticama i perajama. Stezale su čvrsto ruke svojih potomaka dok su im se na podlakticama ljuljale torbe, virili su šareni ručnici s likovima iz bajki, čep Coca-Cole ili Fante, u celofan zamotani sendviči. Čula sam fragmente razgovora:
– Evo, uskoro smo na plaži pa ti neće biti vruće.
– Za koliko smo tamo? Ja ne mogu više.
Kako sam im zavidjela. Ja sam prvi put ugledala more kad su nas preko Crvenog križa poslali na Ugljan. Bila sam stara kao Dalija, sitna i koštunjava. Kako sam zbunjeno stajala na plaži u Prekome, stežući za ruke tetu Maricu.
– Hajde, dušo, umoči bar nogu, vidjet ćeš kako je lijepo! – bezuspješno me nagovarala. Povukla me preko pijeska bliže, valovi su nam zapljusnuli stopala, a ja sam se rasplakala.
– Ne plači, mila! Ništa ti se neće dogoditi. Ovdje je plitko, možeš sjesti na pijesak i igrati se u moru. – strpljivo me nagovarala. A ja, preplašena prostranstvom što se pružilo pred nama, nisam željela pustiti njenu ruku. Ustrašeno sam gledala kako valovi vuku i odnose kamenčiće i morsku travu i strahovala da će me more odnijeti u neku drugu uvalu, na neku drugu plažu, daleko od nje.
– Ja nisam normalna! – odlučno sam zakrenula ključ u volanu. Uz škripu kotača sam izletjela s parkinga, zamalo sam udarila u automobil u suprotnoj traci.
3.
Nisam mogla otvoriti oči, previše je bliještalo i pod zatvorenim kapcima. Ljuljuškala sam se u ritmu maestrala, u ušima sam čula prevrtanje žala i lelujavu caulerpu što se nezaustavljivo širila po dnu. Sve će uskoro prekriti, nestat će voge i morske salate, periske su već pomrle, kako javljaju portali, strani nametnik bio je brutalan, gutao je sve pred sobom. Lijeno sam se pomakla pa zaplivala put obale. Plićak je vrvio djecom, vrištala su, bacala se, dozivala mame. Dično su stajale uz njih i po stoti put gledale neuspjele pokušaje ronjenja, dječja glavica nestala bi pod površinom dok bi guza plutala, a nožice pljuskale. Majke. Trudila sam se ne gledati ih dok sam istrčavala iz mora. Bacila sam se na ručnik potrbuške, smetala me buka djece, još više uzbuđeni glasovi roditelja.
– Dobar dan, učiteljice. – zapiskutao je poznati glas, sjena se nadvila nad glavom. Iznenađeno sam pogledala Daliju. Tanka i vretenasta, svaka žilica joj se vidjela pod kožom natopljenom losionom za sunčanje, promatrala me uzbuđeno ispod crvenog šeširića.
– Oprostite, molim vas! – dotrčala je do nas uspuhana baka. Dok je Dalijina kosa od sunca bila potpuno bijela, njena se srebreno presijavala. – Kako si mi nestala! – prijekorno je odmjerila djevojčicu. U crnom jednodijelnom kostimu, još uvijek skladne, punačke figure, i sama delikatna kao unučica. Jagoda na njenim prsima podrhtavala je sa svakim udahom.
– Sve je u redu, ne smeta mi! – veselo sam se preokrenula pa sjela.
– Voliš se kupati? – Dalija se zacrvenjela i potvrdila glavom.
– Ona više voli sjediti uz rub mora i gledati drugu djecu kako uživaju.
– Zar ne znaš plivati?
– Zna, naučila je prije dvije godine u školi plivanja. Još uvijek trenira. Ali na plaži se jedva baci u more. Samo sjedi u plićaku i promatra ostale.
U bakinom glasu nije bilo uobičajenih pjevnih vokala, samo tvrdi, težački akcenti, očito nije ovdje rođena.
– Hoćeš sa mnom u more? – izletjelo mi je. Raširile su se plave oči u očekivanju, ispod oka je odmjerila baku.
– Hajdemo nas dvije, da vidimo koja će biti brža!
Skoknula sam na noge, Dalija je već strgnula šešir s glave. U skoku smo uletjele u vodu. Bez straha se bacila na glavu i ravnomjernim pokretima ruku zaplivala kraulom prema dubini. Ljeskalo se tijelo kao mlada palamida zalutala pod površinu, zasvjetlucale bi povremeno plave kupaće gaćice među valovima. Brzo sam je sustigla pa uskladila ritam, plivale smo ravno prema pučini. Pri svakom zaronu pogledala bih to sićušno riboliko tijelo do sebe, držala je otvorene oči dok su balončići zraka izranjali iz nosa. Prava profesionalna plivačica. Posustala sam kad smo odmakle tridesetak metara, očito je vodila računa gdje sam jer se i sama zaustavila.
– Ti si sjajna plivačica, nije mi baš lako pratiti tvoj ritam.
Sramežljivo se nasmijala pa potopila glavu. Kad je izronila, okrenula se prema obali i zamahnula. Baka je stajala u plićaku i gledala prema nama.
– Kako ti se zove baka? – podigla sam i sama ruku na pozdrav.
– Stanislava, ali je svi zovu Stane.
– Tvoja se baka nije ovdje rodila?
– Moja se baka rodila u Dalju, to je na suprotnom kraju Hrvatske. – zavrtjela se veselo oko svoje osi dok je dlanovima skijala po površini. Letjele su perlaste kapljice, prskale i njeno i moje lice.
– Hoćemo li nazad, da ne brine?
– Ali ovaj put se zapravo trkamo! – grleno se nasmijala i zaveslala. Pazila sam da je ne sustignem, držala sam se tik za njenim stopalima. Sva sretna istrčala je iz plićaka.
– Pobijedila sam!
– Gospođo Stanislava, vaša je unuka brža od delfina!
Nasmijala se zvonko. Na obrazima su se ukazale rupice, tik uz kutove usana.
– Čudno mi je kad čujem svoje ime, tako me samo mati zvala. Ovdje me svi zovu Stane.
– I moja je majka bila iz vaših krajeva. A ja nikad nisam bila na istoku Hrvatske.
– Kako to? Zar nemate rodbine tamo?
– Nemam nikoga. Ja sam se u Zagrebu rodila. – namjerno sam ručnikom zaklonila lice.
– Zar vam majka nije živa?
– Nije. – laž mi je prhnula s usana, lako, poput ptića što zauvijek napušta gnijezdo.
Prebacila sam ručnik preko glave i stala trljati kosu, kad mi je u vidokrug upala Dalija. Stajala je između mene i Stane, ozbiljno nas je promatrala i drhturila. Iz torbe sam izvukla manji ručnik.
– Zagrni se, lutko, sva si poplavila.
– Ne smetaj učiteljici, – zgrabila je baka ručnik i odlučno mi ga vratila – idemo do našeg mjesta pa ćeš se tamo ugrijati.
Odskakutala je nevoljko, nekoliko se puta okrenula pa sramežljivo podigla desnu ruku na pozdrav.
4.
– Učiteljice! – tiho mi se obratila Dalija pod odmorom. Sjedila je do mene u hladu duda, nije jurcala s ostalim djevojčicama. – Pitala je baka hoćete li i danas doći na kupanje? Napravila je kolač s višnjama. – u očekivanju su se raširila dva kružića neba uokvirena plavim, skoro bijelim trepavicama.
– Rado! Samo ćeš se morati sa mnom brčkati u plićaku, ja ne mogu plivati tako dugo i dobro kao ti.
– Važi! – zadovoljno je kimnula pa oborila pogled. Usne su se razvukle u osmijeh, na obrazima su se ukazale rupice.
– Imate iste madeže! – uperila je prst u kvržicu pod mojim vratom kad je izronila preda mom. Krupni crveni madež u obliku jagode, tek malo veći od Staninog, meni se smjestio iznad ključne kosti.
– Po njemu sam i dobila ime Jagoda. – slabašno sam se nasmijala i pogledala Stanu, vrebala sam njen izraz lica. Ozbiljno me odmjerila, rukom prekrila svoju jagodu pa skrenula pogled. Na lice joj se navukla sjeta.
– Kažu da madež dobiješ kad ti mama, dok te nosi u stomaku, nešto silno želi. Ako se slučajno u tom trenutku uhvati za neki dio tijela, tu ostane madež u obliku onog što je poželjela.
– Ja nemam takav madež, samo točkice.
– Jer tvoja majka, osim tebe, nije željela ništa drugo. – zagrlila ju je tužno baka i nježno poljubila u tjeme.
– Kako ste vi iz Dalja stigli u Dubrovnik? – upitala sam kad smo sjele u plićak graditi pješčani dvorac.
– Rat je sve odnio, i kuću i selo, a logori su raznijeli i zatrli roditelje, ni groba im ne znam. Kao prognanica sam rat provela u Zagrebu, tu sam upoznala supruga, studenta iz Dubrovnika. Kad se odlučio vratiti kući, pošla sam s njim. – jedva je protisnula, kao da s mukom izvlači krajeve neke puno dulje i zamršenije priče.
– Dijete, usne su ti pomodrjele, vrijeme je da izađemo iz mora. – strogo je prekinula igru i uputila se prema ručnicima.
Mljackale smo kolač, bio je pun višanja, sočan i sladak. Dalija mi se neprimjetno primicala, sa svakim naginjanjem prema plastičnoj zdjeli s kolačima bila je bliže, sad je jela naslonjena leđima na moja koljena. Grijalo je sićušno tijelo, poželjela sam je uzeti u naručje onako sitnu i mokru, kose slijepljene uz glavu izgledala je kao tek izlegli, goluždravi vrapčić. Stresla sam se od takve želje i naglo ustala, djevojčica je zamalo pala.
– Već je kasno, moram ići. Trebam se pripremiti za sutra. Imamo provjeru iz matematike, nadam se da vam je Dalija rekla. – nisam gledala ni nju ni Stanu dok sam skupljala ručnik i naočale.
– Rekla sam baki, ali ja i tako sve znam. – ponosno se uspravila preda mnom.
– Onda se vidimo sutra ujutro. Hvala vam, na društvu i kolačima. – okrenula sam se i brzim korakom udaljila.
5.
U mraku sam treptala, bljeskao je ekran kompjutera pred mojim očima. Noć se već spustila, pamučasto me obgrlila tama. Kroz otvorena vrata nadirala je svježina, jara se usidrila u kući. Ustala sam i širom otvorila spavaću sobu, u njoj je bilo vruće kao u sauni. U podstanarskom stanu nisam imala klima uređaj, niti bilo kakav drugi luksuz. Čak ni prozor; stan je bio ukopan duboko u suterenu obiteljske kuće. S terase je dopirao zvučni smijeh i pljuskanje vode, turisti u apartmanu na katu hladili su se u bazenu. Instinktivno sam dograbila kupaći kostim i zamakla preko vrata, nisam ih ni zaključala. Susjedstvo je i tako sjedilo na terasama, nisu imali važnijeg posla od brige o drugima. Za pet minuta će svi znati da sam nekud odjurila, čak i da se netko pojavi na mojim vratima zaustavit će ga krještavi glas susjede iz kuće slijeva. Uskočila sam u auto i desetak minuta kasnije stigla na plažu. Nije bila pusta, kako sam očekivala. Nekoliko grupica, većinom mladih ljudi, sjedilo je unaokolo. U autu sam se presvukla i u dva se trčeća koraka bacila u more. Zagrlilo me željno, obuhvatilo kao maternica pa se zatvorilo nada mnom. Svjetlucao je plankton u dubokom crnilu, najradije ne bih izronila. Samo sam moru pripadala, na kopnu sam se osjećala kao lignja izvađena na pramcu što bespomoćno lepeće perajama prije nego ugine. Kao lignju, i mene je gušilo previše zraka. Cijelog sam života tražila utočište i zagrljaj, neko tijesno i zagušljivo mjesto što bi mi poznato mirisalo, što bi me tješilo i ljuljanjem umirivalo. Uvijek sam se u domovima zavlačila u mračne kutove stepeništa, u ostave i plakare, sve dok nisam otkrila noćno more. Bezuvjetno me primalo, milovalo i tetošilo. Izvrnula sam se na leđa, svjetlucale su i namigivale blijede zvijezde, dotakla me mjesečeva zraka, neprekinuta pupkovina između mora i svemira, mirisala je na jod, na usnama je bila slana.
– Od ove majke nikad nećeš biti ostavljena. – grgoljilo je u ušima.
Niotkud se prosuo zvuk gitare:
– …and she’s buying a stairway to heaven… – zajecao je hrapavi muški glas.
– Mmm, it makes me wonder… – pjevušila sam dok sam zaranjala.
Drhtala sam presvlačeći se. Besramno sam se skinula gola pored auta, klinci i tako nisu obraćali pažnju na cestu. Gitara je sad žestoko ječala, i dalje je svirao Led Zeppelin.
– Zašto sam onako lagala Stani? – glasno sam se zapitala kad sam navlačeći majicu zagrebla po madežu. Zašto joj nisam priznala da ne znam tko mi je majka? Da me ostavila čim me rodila, nestala iz rodilišta tijekom noći, svega par sati nakon porođaja. U bolnici se lažno predstavila, Karmen Budisavljević, žena s takvim imenom nije postojala, bar je tako tvrdila policija u izvješću sačuvanom u domskom dosjeu. Uz njega je bila prikačena informacija dobivena od babice koja ju je porađala i kojoj se u bolovima povjerila da je bivša logorašica s istoka Hrvatske, razmijenjena u sedmom mjesecu trudnoće, kad je i stigla u Zagreb. Još u tinejdžerskoj dobi sam poskrivećki, na računalu što je stajalo u uredu pedagogice, tražila objave o ženskim logorima, gutala svjedočanstva o zvjerskim iživljavanjima stražara nad ženama, o grupnim silovanjima i djeci koju su nesretnice, prisiljene na porod, ostavljale, bez kajanja, zatvarajući tako zauvijek najgore poglavlje svojih života. Uvjerila sam samu sebe da je zbog toga i mene majka ostavila, nije željela uza se stalni podsjetnik na sva poniženja koja je doživjela. Svejedno sam nosila lažno prezime. Ponekad sam se pitala je li se moj otac možda tako prezivao. Iako, rijetko sam o njemu razmišljala. Nisam ga trebala, čak ni siroče ne želi oca zločinca i silovatelja.
Ali zašto sam se pred Stanom posramila činjenice da sam ostavljena?
Znala sam zašto. Jer da sam joj to priznala, tad bih joj morala reći kako sam se, kad sam ugledala madež na njenim prsima, ponadala da mi je ona majka. I baš kao pravoj majci, tad bih joj bila priznala koliko sam se zlobno radovala što joj je kći umrla na porodu. Kad nije mene htjela, nije bolje ni zaslužila. Maštala sam dok sam plivala pored Dalije kako je moja kći, i kako nas sa strepnjom pazi s obale pa će nas zadovoljna, kad se zdrave i sigurne vratimo, nutkati kolačima.
Bijesna na sebe sjela sam u auto i odvezla se kući. Nisam palila svjetlo, nisam željela privlačiti pažnju susjedstva. Iz torbe sam iskopala novčanik i u stražnjem pretincu napipala presloženi papirić. Nisam ga morala razmotati, znala sam dobro što na njemu piše. „Ime joj je Jagoda“, krupnim, nepravilnim slovima, očito nenavikla na olovku, napisala je ruka moje majke na poleđini otrgnutog bolničkog lista. Stegla sam ga čvrsto u šaci pa ga prislonila na srce. Možda me ipak barem malo voljela. Zato mi je i nadjenula ime, da zna kako će me naći. Po imenu i znamenu.
Zazujao je mobitel u torbi, zatrpan stvarima zvučao je kao signal iz neke druge galaksije. Iskopala sam ga nervozno, pola sam torbe razasula po podu dok sam ga pronašla. Nepoznati pozivatelj nije se predavao, uporno je zvonio.
– Halo? – javila sam se nabusito.
– Oprostite, Jagoda, što zovem ovako kasno. Ovdje Stanislava, Dalijina baka. Pitam se, biste li htjeli sutra popodne navratiti k nama? Dalijinoj majci bio bi dvadeset šesti rođendan da je poživjela. Zbog male ću napraviti tortu, od jagoda.
Poželjela sam u tom trenutku odbaciti uređaj preko vrata, daleko, što dalje, sve do mora, da se utopi i Dalija, i Stanislava, i njen glas. A onda je preko uvale u krešendu zagrmio Robert Plant:
– Dear lady can’t you hear the wind blow
and did you know
Your stairway lies on the whispering wind….
– Naravno da ću doći. Silno ste me razveselili pozivom. I kao da ste znali, torta od jagoda mi je najdraža.
– And she’s buying the stairway to heaven… – zviždukala sam još dugo u noć, pa kao mantru ponavljala: – Ime mi je Jagoda.
