Brojni naši sugrađani došli su sinoć u Saloču od zrcala na predstavljanje zbirke pripovijedaka Tee Batinić “Rat u Gradu” Grmjelice, a osim same autorice njenu su knjigu predstavili recenzent Vinko Rožić, Teina dugogodišnja suradnica i svjedokinja opisanih situacija u knjizi, Marina Vrenko Bajurin, dok je večer moderirala Lidija Crnčević. Urednica knjige, Katja Bakija, nije mogla nazočiti predstavljanju Grmjelica, te je njen osvrt na knjigu pročitao Vinko Rožić. Skladbu Miroslava Miletića “Glas iz Dubrovnika”, nastalu krajem 1991. izveo je Dubrovački kvartet (Slobodan Begić, Lidija Martinović, Eva Šulić i Vanda Đanić) uz gostovanje klarinetistice Marije Župić Bošnjak.
Za vrijeme korone koja je zaustavila uobičajene životne ritmove i dinamiku, Tea Batinić se posvećuje pisanju svojih sjećanja iz ratnog Dubrovnika, ali i razmišljanja koja nisu omeđena zemljopisnim granicama ni vremenom, uz snažnu poruku, gotovo vapaj za mirom. Knjiga izlazi 33 godine nakon početka rata u njenom rodnom Gradu, a pitanje je bi li ikad nastala da se spletom okolnosti na društvenim mrežama nije pojavila i sve potaknula fotografija Željka Šoletića snimljena 7. prosinca 1991. Na njoj su, u dirljivom stanju očaja dok prolaze pokraj spaljene palače u Ulici od puča, snimljene Tea i njena kćer Lina. Upravo zbog datuma nastanka fotografije, Tea je željela da se predstavljanje njenih grmjelica iz ratnog Grada održi 7. prosinca, na dan nakon dana najvećeg razaranja Dubrovnika.
Knjiga je prevedena na engleski jezik, a očekuje se i prijevod na talijanski.
-Rat je kako je to lijepo i točno kazao Držićev Negromant „poguba ljudske naravi“, negacija svega ljudskog i plemenitog, ali priče i sjećanja ispričana kroz očište Tee Batinić svojom nam toplinom, senzibilitetom, gotovo pjesničkom liričnošću ukazuju na njegovu posebnu logiku. Ta logika rata, njegova strahota koja se razobličuje u rastvaranju i uništavanju i najmanjih sitnica koje čine naš život, shvatljiva je i prihvatljiva samo ljudima koji su ga doživjeli, koji su se suočili s njegovim surovim i krvavim licem i nisu ga „izdaleka gledali“ – zapisuje urednica Katja Bakija, te nastavlja:
-U ovoj zbirci priča autorica Tea Batinić oblikuje svoja sjećanja i uspomene na jedno teško i mračno razdoblje kroz koje je prolazio Dubrovnik i Dubrovčani. Rat je doživljen s osobnog motrišta u koji su kao u jedan veliki mozaik poslagani kamenčići sjećanja, otrgnuti trenuci bola, tuge, gubitka, izgubljenosti, rastanaka, straha, ali i podsjećanja na bliskost, prijateljstvo, zajedništvo, nadu i sve ono lijepo i vrijedno u životu koje ni rat ne može uništiti.
Autorica kroz svoje kratke priče, bljeskove sjećanja na ratnu stvarnost kojoj je neposredno svjedočila oslikava poznate nam toponime – Stradun, Srđ, Žarkovicu, Nuncijatu, Šipan, Lapad, Mokošicu, sve je naizgled isto, ali zastrto strašnom i mračnom koprenom rata koji je promijenio sve. Njene lirske minijature slikovito ilustriraju ono osobno, intimno, vlastite uspomene, obiteljske priče, ali i prepoznatljiva općeljudska mjesta. Sve te ilustracije neljudske strane rata ostvarene su bez teških riječi optužbe ili patetike, s nekim mirnim dostojanstvom. Rat razara autoričin svijet, preokreće vrijednosti, donosi nova teška pitanja i odluke, a sreća je doista sazdana od malih stvari poput kopče za kosu o kojoj je riječ u priči Dan poslije.
Rat u pričama autorice nije prikazan na širokom polju i razmjerima svjetske tragedije, nešto zbog čega svijet staje i događaju se velike promjene. Rat se u ovim pričama poput mračnog zloduha podmuklo uvlači u sve pore svakodnevnog života i nepovratno ga čini drugačijim. Sve se mijenja i života koji smo živjeli više nema. Tu tešku i bolnu promjenu prihvaćanja drugih vrijednosti i pravila autorica Tea Batinić je oslikala svojim pričama slažući ih u mozaik različitih sjećanja i događanja granatama i sirenama obilježenog življenja.
Sve priče iz ove zbirke možemo čitati i kao lirske proze u kojima se kroz osobnu vizuru u intimnim slikama osobne povijesti zrcali Grad i njegovi ljudi u nevrijeme ratno. Svojim pristupom, specifičnim stilom koji je na razmeđi narativnog/pripovjedačkog i lirskog/subjektivnog/ispovjednog Tea Batinić nam prikazuje bliski, intimni, ali ne i manje bolan i zastrašujući doživljaj rata. Njene priče dio su osobne, ali i opće povijesti, privatne su, ali i ljudske, univerzalne, poznate i prepoznatljive i mogu biti/postati dio života svih nas – riječi su urednice knjige.
Svoje dojmove je na predstavljanju knjige podijelio i recenzent Vinko Rožić. On je rekao:
-Memoaristika Tee Batinić „Rat u Gradu“ dojmit će vas svojom slojevitošću, ali – moguće još i više – razgolićenošću ćudoređa dubrovačke svijesti fetive Dubrovkinje. Nije to ćudoređe anakrono i rasplinuto u nekakvu romantiziranu, maglovitu sjetu, nego je upravo tomu suprotno: svevremensko je i ustrajno protivu zla, protivu zatomljivača svega onoga življenja vrijednoga, protivu struje i vrtloga neorganski nastaloga gutača rodne joj dubrovačke grude i hrvatske domovine, života sâma.
U bivstvovnom lancu od neživa kamena do Boga – kao izvorišta svega, sv. Toma Akvinac, između ostaloga, ukazuje kako je nama, ljudima, stremiti uzgori, k anđeoskome, a ne nizdoli, k bivstvovanju kakvo je prirodno jedino bezumnoj beštiji. Jer i kad je stiješnjen do krajnjih granica, čovjek još uvijek slobodno odabire vlastito bivstvovno stremljenje.
U vremenu kad lijepa nam, draga i slatka sloboda… do mȗka o mîre biva raspršena udarima agresorskog velikosrpskog oružja, i naša pitoma dubrava u pogibelji pod navalom pogube ljudske naravi, autorica jasno raspoznaje stvarnost okolnosti, prihvaća novo stanje i nastavlja živjeti. Ona ne uzmiće ni pred neuralgičnim točkama, nego hrabro progovara o vlastitim duboko proživljenim iskustvima i emocijama. Njezine prosudbe – ako pogdjegdje i jesu suptilno pooštrene – opis su surovih bridova surove stvarnosti koji proizlazi iz izravne spoznaje, a ne vrhunaravna moraliziranja.
Iako ove „grmjelice“ pokatkada dosežu izvan margina tematiziranih vremenskih međa i čitatelja nakratko prolebde desetljećima, one uvijek kucaju pulsom Grada kojega – nimalo nas ne iznenađuje – gospođa Tea napušta jedino da bi se vazda vratila u nj, ú Grad koji je i tada, dok je izvan njegovih mîra, sveđ s njom, u njoj.
U ovdje otiskanoj životopisnoj bilješci, autorica ističe kako je „zagovornica očuvanja dubrovačkog govora i dubrovačkog kulturnog i prirodnog nasljeđa“. Bjelodano je to u samome djelu. I, dakako, godi i uhu i umu.
Usto, pitko je satkana ova autoričina nizanka stvarnih priča o stvarnom vlastitom doživljaju jednog stvarnog vremena. Vrijeme je to ožiljaka i suza, da, ali i vrijeme obilja malih i velikih pobjeda. Nadasve, vrijeme je to ljudskih priča iz kojih progovara i svijest i praslika, i one koje je gospođa Tea ovdje zapisala zaista zavrjeđuju vaše vrijeme. Preporučujem ih pročitati – rekao je Rožić.
Autorica je tijekom večeri pročitala jedan ulomak iz svoje pripovijetke La Scala, ispričavši situaciju u kojoj se u Milanu u redu za karte susrela s nekadašnjim sunarodnjacima koji su pričali čistom ekavicom i koji su ostali nemalo iznenađeni kad su čuli da dolazi iz Hrvatske (uglavnom se dotad razgovaralo na talijanskom ili engleskom) te su joj uputili kao osmijeh isprike – sebi svojstvenim načinom na koji je to ispričala, izazvala je smijeh u publici. Iako je to mogla biti večer patetike, predstavljanje njenih memoara nije pošlo u tom smjeru. Tea to nije niti željela. Jer, u knjizi ima tužnih i dirljivih, ali i situacija koje izazivaju smijeh – baš poput života i kada se odvija u jako teškim životnim okolnostima.
I za kraj je dodala kako je s nama te večeri u Saloči od zrcala i njena kći Lina – pokazavši na zadnji pupak crvene ruže sa Šipana koji je ona posadila. Nisam “navaljivala” i prepustila sam njenom izboru hoće li večeras i fizički biti s nama. Ali, moja je kćer “tenera”, nije mogla, no ipak je ovdje s nama – majčinski brižno je zaključila.
