Iako u svakom mjesecu i godišnjem dobu Katija Guljelmović ima (ili nađe, kako tko poima) toliko aktivnosti i posla da se ponekad čini kako njoj dan puno dulje nego ostalima, vrijeme pred Božić doživljava “svojim” vremenom. Obično, već za imendan, sv. Katu 25. studenog njen dom u Solinama bude odjeven u Božićno ruho, ove godine malo “kasni” zbog drugih obveza koje je imala, no ostvarenje ideja i zamisli o konačnom izgledu i ugođaju kreće “punom parom”.
-Koliko god obaveza imala 1. adventsku nedjelju dočekam s lijepim aranžmanom koji sama napravim, a napravim ih i nekoliko za drage prijatelje. Definitivno, ovo je moje vrijeme, kad se zabavim uređenjem moga doma i to me izuzetno veseli.
Zanimljiva je ta preobrazba ville za odmor kojoj stranci daju čistu peticu u dom kojega pripremaš za božićno okupljanje obitelji i prijatelja. I ugođaj također uvijek bude za čistu peticu. Vratimo se samo nakratko na ove ocjene vaših gostiju, a o tome koliko se truda krije iza njih najbolje znaju ostali iznajmljivači. Što je najbitnije kako bi se sve stavke u ocjenama popele i ostale na petici?
-Već se dugi niz bavimo iznajmljivanjem naše vile. Za razliku od mog muža, ja sam odrasla u rentijerskoj obitelji i sjećam se tih vremena jako dobro. Afitavalo se sve što se moglo da bi se zaradio koji solad. Moji su roditelji znali i u barci spat da bi se nešto steklo. Tada su gosti bili drugačiji, drugačiji interesi su vladali. Bilo im je dovoljno more i sunce. Danas je to sasvim druga slika turizma i turista koji kod nas borave. Mi sve naše goste ugostimo. Zadnju večer, pripremam im našu divnu tradicijsku hranu i uvijek ih pitamo o njihovim dojmovima. Što im je bilo lijepo, što će pamtiti, ali što bi i promijenili?!
Ono što svi spomenu je kako su nam Grad i Župa posebno čisti. Koliko god da se nama nekad čini da nije tako, gosti to tako doživljavaju. Naše visoke ocjene, na 79 recenzija su čiste petice, zasluga su domaćinskog i toplog odnosa, srdačnosti, dostupnosti 24 sata. Odgovaramo na svaki njihov mail, poruku ili poziv. Nekada nas znaju probuditi usred noći s nekim pitanjem. Koliko god da se uznemirimo ili slično, uvijek im nastojimo maksimalno pomoći. Bude tu nekad i nekih zdravstvenih tegoba, a nekad bude da su zaboravili ključ ili slično. Važno je imati strpljenja i razumijevanja. Nije nekada lako, sezona je sve duža, nekad sve to užasno iscrpi, ali mi to gledamo kao posao i sve dok uživamo u njemu, sretni smo. Volimo ih uputiti na mjesta gdje se dobro jede, na naše otoke, Konavle, Pelješac, Neretvu. Uvijek preporučujem izletišta, vinarije, izlete u našem gradu. Iza naših visokih ocjena stoji cijela jedna mala četa vrijednih ljudi, osim muža i mene, od čistačica, vozača, vlasnika OPG-eova, restorana, suvenirnica, vlasnika jahti, skipera, turističkih vodiča, ribara… Tako da su te visoke ocjene timske, naše i zaslužene. Svima se puno zahvaljujemo što smo zajedno odradili još jednu lavovsku sezonu. Naravno da će samo oni koji se ozbiljno bave turizmom znati o čemu govorim. Gosti ne vide puno nedostataka, barem naši gosti. Ako i ima nešto, mi to vješto upakiramo u celofan.
Meni osobno kao iznajmljivaču i poreznom obvezniku nedostaje da sad, kad se realiziraju rezervacije za slijedeću sezonu, nemamo puno dostupnih informacija o raznim koncertima, događanjima i zanimacijama koje bi gostima bile zanimljive. Mislim da svi zajedno na tome moramo poraditi, jer kad vam gost sada bukira, želi odmah i znati što može posjetiti, gdje poći, koji koncert poslušati i slično. Puno bi lakše i bolje bilo za svih da ih možete informirati čim rezerviraju, ili čak i prilikom upita, što može vidjeti ili čuti u našem gradu koje aktivnosti se događaju i slično. Ali nadam se da ćemo svi raditi na tome. Danas je jako teško zadovoljiti gosta, posebno one više platežne moći. Ali čak i najmanji korak ili sitnica će ga “izbiti iz cipela”. Sjećam se jednog bračnog para koji su bili kod nas na medenom mjesecu i kojima smo ponudili da u spomen posade svoje stablo masline u našem masliniku. To je bilo prije 5 godina, mi se redovito i danas čujemo, šaljemo slike iz maslinika, a slijedeće ljeto nam dolaze sa svoje dvoje djece i roditeljima. Eto, moja sadnica masline nas je koštala samo stotinjak kuna, a donijela nam je puno puno više. Eto, takav turizam razvijamo i gosti to itekako cijene i prepoznaju. Mi jednostavno živimo turizam.
Interesantno je pratiti preobrazbu ville za odmor u topli obiteljski dom sa stotinama svjećica, dekoracija koje dočaravaju božićni ugođaj. Nakon sezone, ponovno “hrpa” posla umjesto odmora…
-Svima nama koji držimo do svoga, sigurna sam da je Božić jedna najljepša emocija koju nosimo u sebi. Toliko mi je velik i važan da ga slobodno zovem Emocijom, jer u njemu mi je sve! Puno toga me veže za djetinjstvo i priče o Badnjemu danu, Božiću, popretu, mirisima koji su nas opijali tih dana, u našim kominima i ulicama, kolendavanje… To je jedno bogatstvo koje imamo i koje moramo čuvati u sebi. Za mene je Božićno vrijeme uvijek poseban dio godine koji mi počinje od mog imendana… Najljepši i najvažniji dio tog vremena i božićnog dana je obitelj za trpezom. To je nešto što izuzetno njegujem, posebno s mojim roditeljima koji su mi bogu hvala još tu. Onda s djecom i unučadi. Kad mi gosti pođu iz naše ville, mi onda sve prilagodimo tom vremenu koje nam dolazi, mjestu gdje ću stavit bor, gdje staviti jaslice da svi uživamo u njima, raspored stolova i stolica da nas više može sjesti…velik posao, ali s puno ljubavi. Svaka žena voli za sebe učiniti nešto posebno i dopustiti si da potroši na neke svoje stvari nešto više solada nego inače. Osobno ne patim od poznatih marki, ali sam prava pravcata ovisnica o božićnim ukrasima, posuđu, dekoracijama, napicama, lampicama.
Sa svakog svog putovanja nešto donesem na tu temu i to je ono što me veseli. Danas sebi mogu priuštiti i poneku skuplju stvar od Villeroy Bocha za Božićni stol, ali nije uvijek bilo tako. Bila je jedna davna godina kad sam moj prvi bor okitila s crvenim plišanim fjokama koje sam učinila od kotule koju mi je regala svekrva. Jer nisam imala i nisam mogla sebi ništa priuštiti. Ali i taj mi je bor bio poseban, u srcu, prvi bor kojeg sam okitila u svom novom domu kad sam se udala i rodila kćer. Nikad ga neću zaboraviti, a s količinom lijepih emocija se slobodno može mjeriti s ovim borovima koje sada činim gdje se nalaze baluni stari i više od 50 godina. Njih sam godinama skupljala i kupovala. Tako da sve ima svoju ljepotu.
Svatko voli uživati u nečemu, ja sam sebi izabrala ovo, neke žene vole skupe burse i crevje, neke pate od putovanja i svaki takav izbor poštujem. Ovo je moj izbor i kad svi moji dragi ljudi koji me okružuju vide koliko uživam u tome i oni su sretni jer na njih prenesem tu svoju radost i ljubav. Važna je ta radost koja se probudi u nama u Božićnom vremenu, gdje razmišljamo i pripremamo se za rođenje Spasitelja, a sve drugo čovjek učine po svojoj mjeri, kako može. I skromniji Božići su jednako vrijedni, možda čak i više. Osobno mislim i znam da jako puno radimo i muž i ja. Nama su sezone sve duže, zadnji gosti su nam posli 6.11. ove godine, a sljedeći već dolaze 27.2 2025. Nekad me zaista uhvati panika da se nećemo stići ni odmoriti i zato sada koristim svaki svoj trenutak da nam bude lijepo i da uživamo u našem domu. Ali ciljevi bi nam svima trebali biti isti, Obitelj za trpezom! I pomoći potrebitima i bolesnima koliko god možemo.
U ovom međuprostoru u svoju si kuću u Solinama uvela kuharske radionice. Odlična ideja!
-Da, rodila mi se ideja o malim kulinarskim školama jer me ljudi često znaju pitati neke ričete ili kad me sretnu ili u porukama. Ima puno naših mladih cura, žena koje bi voljele nešto više znati o nekome jelu, kako se spravlja, kad se činilo itd… Kako sam ja uvijek od neke akcije tako mi se nakon završetka sezone, valjda od straha da mi ne postane dosadno, učinila zgodna ideja da spojimo ugodno s korisnim i da nam te radionice malo skrate i začinu ove zimske dane. Otvorili smo nedavno taj ciklus s jednom predivnom dvodnevnom radionicom s poznatim kuharom Mariom Miheljom iz Zagreba, članom žirija poznatog masterchefa. Došao je na poziv mene i gospođe Irine Brajčić koja je sudjelovala u Masterchefu i učinio nam dva dana čistog hedonizma. Spravljao je i naučio nas kako drugačije pripremati janjetinu, umbul, bakalar, razne umake i bazne marinade. Odaziv je bio odličan i dogovorili smo još jednu radionicu poslije Nove Godine. Sada pripremam jednu dječju humanitarnu radionicu božićnih keksića. A nakon toga idem s idejom jedne radionice u kojoj ću okupiti 6 žena koje žive tu, udale su se, imaju obitelji, ali dolaze iz različitih krajeva naše domovine. Svaka od nas će pripremati svoje jelo iz svog kraja koje ćemo skupa blagovati, ali i nešto naučiti o tom jelu. Sve jedva čekamo, još nam nedostaju 2 žene, ali sam sigurna da će se pojaviti. Kad smo imale ovu radionicu bilo je to jedno odlično iskustvo, dan pun zabave, smijeha, a i puno smo naučili. Imam i puno djevojčica koje bi snimale čak i emisiju Pjatance sa mnom, tako da će nam kraj ove i sljedeća godina biti baš zabavna.
Sve je u tvom kulinarskom angažmanu okrenuto prema tradicijskom, našem, izvornom… Cijenimo li dovoljno svoje, ili ćemo i dalje radije kupovati za Božić npr. Panettone nego naš pandišpanj?
-Mislim da se i to mišljenje koliko cijenimo svoje, pomalo mjenja na bolje. Vjerojatno zato jer se o tradiciji i običajima sve više priča i što se to provlači kroz sve segmente naših života, rada i stvaranja. Da, bilo je zanimljivo pratiti u jednoj grupi borbu ,,prsa o prsa” padišpanja i panettonea. Svi smo se složili da namirnice za izradu naše tradicijske slastice ne koštaju puno. Ali kad govorimo o tome, samo malo skuplje nas dođu i namirnice za panettone. Stvar je u tome, što padišpanj nigdje ne možete naći za zasladit se. Ne drže ga restorani. Valjda zato što im se čini preobičan. Poanta je da uz taj padišpanj stoji priča o običaju jednoga kraja i da bi to trebali zajedno prodati s tim bokunom kolača. Kad ga učinim svojim gostima, ispričam im o starim špaherima na drva đe se pekao i staroj batilici koja se činila od drva mrče i federa iz šuste i posteja, kako se dugo bati o tome kako se ukrašava za vjenčanja, a kako za fatižnji dan, o toj kupici rozulina koji ga začini… E tako ga moramo plasirati, s pričom i tradicijom i onda će imati opravdanu cijenu. Nije stvar u trošku namirnica jer i za panetonne nisu namirnice puno skuplje osim što je kompliciranja priprema. Mi ponekad kao da se sramimo “onoga našega”. Zašto ne brendirati padišpanj ili nešto drugo ? Pa to je simbol jednoga vremena i naroda. O tome moramo pričati i činiti takve stvari, jer samo očuvanjem tradicije i običaja, ostat ćemo vrijedni i “živi”.
