Kad Dubrovčani pomisle na kazin, na javnu kuću, većina njih pomisli na Ulicu Damjana Jude, onu koja vodi prema akvariju. No, jeste li znali da je javno bludilište na toj adresi djelovalo svega dvije godine? A da je najveće javno bludilište, trideset i pet godina poslovalo, u Karmenu, u kući na adresi braće Andrijića 8, koju je potom, zapravo potajno i kako bi se javna kuća protjerala s te adrese, kupila Dubrovačka biskupija? Palača je i danas u vlasništvu biskupije koja ju je obnovila uz pomoć zaklade Caboga Stiftung, a u njoj danas žive obitelji s djecom. Vjerojatno niste, a to nisu znali ni današnji stanovnici ove ulice.
Brojni naši sugrađani, pohrlili su večeras u Saloču od zrcala, kako bi poslušali predavanje Sanje Curić i Nikše Selmanija, djelatnika Državnog arhiva u Dubrovniku, „Vesele kuće” u Dubrovniku – povijest javnih bludilišta u 19. i 20. stoljeću, koje se rodilo iz izvornog znanstvenog članka, a tijekom kojeg su predavači otkrili što se događalo od pojave prvih javnih bludilišta, kakva je bila svakodnevica javnih bludilišta, koja su i gdje su bila ona manja, te kakva je povijesna sudbina, najveće i najpoznatije dubrovačke “vesele kuće”, kao i kakvo je o svemu ovome bilo javno mnijenje.
“Razlog našeg istraživanja i pisanje ovog rada vezan je uz istraživanje gradiva iz 19. stoljeća, tijekom kojeg smo pronašli očevidnike bludnica. Kako zapravo nismo znali u kojem se kontekstu te knjige javljaju, krenuli smo s istraživanjem koje je rezultiralo tim člankom i večerašnjim predavanje. Postojanje marginaliziranih javnih skupina, posebno javno bludništvo u Dubrovniku, nije gotovo ni istraživano”, kazao je uvodno Selmani te dodao da se radi o pionirskom istraživanju u kojem je naglasak bio na javnim bludilištima.
Istraživanje je obuhvatilo period od 1852., pa sve do 1934. godine. Naime ,Carskim patentom od 27. svibnja 1852. godine uveden je novi Kazneni zakon o zločinima i prekršajima, kojim se uvodi načelo reglementacije bludništva, kojim vlast stavlja prostituciju pod državni i institucionalizirani nadzor.
“Bludništvo se unutar bludničkog obrta toleriralo, svakoj je bludnici bilo dopušteno voditi obrt pod uvjetom da se pridržavala određenih uvjeta: da ne stvara javnu sablazan, da ne navodi maloljetnike za blud, i ako zna da ima spolnu bolest, da ne nastavlja s obrtom. To je bilo revolucionarno. U vrijeme Marije Tereze bludnice su bile katastrofalno tretirano, šišalo ih se, poslalo bi ih se brodom Dunavom do granice s Osmanskim Carstvom, i iskrcali bi ih negdje kod Beograda. S ovim izmjenama bludnicama se značajno poboljšao status. S nekim malim izmjenama ovaj je zakon bio na snazi sve do 1934. godine, kad je zakonom prostitucija bila zabranjena, ali ne znači da je nije bilo”, kazao je Selmani, te dodao kako je zakonom bilo određeno da lokalno redarstvo provodi kažnjavanje.
“Tim je odgovornost bila prebačena na lokalnu upravu. U cijeloj Hrvatskoj su se izdavali bludnički pravilnici. Međutim, takav bludnički pravilnik nismo pronašli u Dubrovniku, već da se bludništvo u Dubrovniku odvijali na temelju Redarstvenog pravilnika, u ulici u kojoj se u Dubrovniku odvijalo bludništvo, bile su smještene i prostorije redarstva, odnosno zatvor”, kazao je Selmani.
Pojasnio je i da se bludništvo može podijeliti na ono javno i ono tajno.
“Osim službeno evidentiranih bludnica, bilo je onih koje su evidentirane kao konobarice, sobarice, pjevačice, a zapravo su se bavile bludništvom. One nisu bile pod zdravstvenim nadzorom i one su se smatrale pogubnijima za zdravlje. To se kasnije promijenilo i one postaju javno tolerirane bludnice. Nakon Prvog svjetska rata došlo je do promjene. Pokazalo se da tajne bludnice, one koje su na ulici, češće obavljaju zdravstvene preglede, a to je među ostalim dovelo do ukidanja javnih kuća tijekom 20. stoljeća”, pojasnio je te dodao kako su se javna bludilišta otvarala iz više razloga.
“Jedan od razloga je briga o zdravlju i ćudoređu lokalnog stanovništva, najviše briga za dubrovačke mladiće. Zapravo je postojanje javnih kuća u kojima su se redovito provodili zdravstveni pregledi smanjilo broj oboljelih”, kazao je Selmani te dodao da je i jedna od tadašnjih tiskovina napisala kako se ne bi pogriješilo kad bi se otvorilo javno bludilište u koji bi se mladost pustila, a zbog brige za javno zdravlje. Spomenuo je i suđenje iz 1906. godine, koje su također prenijeli tadašnji dubrovački mediji, u kojem se govorilo o tome tko je odgovoran za zarazu velikog broja dubrovačkih mladića sifilisom.
Kao drugi razlog otvaranja javnih bludilišta Selmani je naveo porast broja vojnika u Dubrovniku, pogotovo nakon što je sagrađena i otvorena domobranska vojarna u Gružu. Pojasnio je i kontekst tog vremena.
“Dubrovnik je u 19. stoljeću bio u velikim problemima. Nalazio se na samom rubu Habsburške monarhije, bio je na neki način odsječen i tražio se način da se izvuče iz te krize. Daljnji razvoj grada išao je u tri smjera. Prvi je razvoj turizma, u tom periodu izgrađen je hotel Imperijal, drugi je pokretanje vlastite brodarske firme i treći smjer razvoja je vezan upravo za vojsku. Gradnja domobranske vojarne bio je projekt tadašnje gradske uprave, a novac su im za gradnju posudila Blaga djela”, pojasnio je Selmani.
Treći razlog otvaranja javnih bludilišta, po Selmaniju, je javno zdravlje i ćudoređe. Kazao je i kako je provođen veliki broj redarstvenih akcija i kako je veliki broj žena završavao u tamnicama.
Kad je pak u pitanju život žena koja su radile u dubrovačkim javnim bludilištima Selmani je kazao kako je većina javnih bludnica dolazio iz drugih bludilišta s područja monarhije, da bi one bile neko vrijeme u Dubrovniku, a potom bi odselile.
“To je bio njihov obrt i one su bile slobodne obrtnice. Zanimljivo je koje su osobe bile sumnjive da su bludnice, to su bile one žene kojima je njihovo tijelo bilo alat za rad, poput pjevačica, glumica, konobarica… Općinsko redarstvo je vodilo službene knjige o javnim bludnicama, zapravo očevidnike. Pronašli smo dvije knjige, no sigurno je da je postojala i još jedna, starija. U očevidnicima upisivani su osobni podaci svake bludnice, odakle su došle i u kojem javnom bludilištu rade, a upisivani su njihovi nadimci koje su koristile s mušterijama. Dubrovačke bludnice nosile su nadimke Roza, Bjanka, Kornelija…
Važan dio života u javnim bludilištima bio je zdravstveni nadzor. Svaka je bludnica imala obavezu pregleda nekoliko puta tjedno. Općinski redar bi pozvao bludnicu u sobu i liječnik bi je pregledao. Ako je bila bolesna, pogotovo od veneričnih bolesti, bilo joj je zabranjeno “ići na sobu”, kako se to tad zvalo. Ako je je bila dijagnosticirana pozitivna krv, bila je poslana u dubrovačku bolnicu na liječenje. Sreća je bila da je u tom nekom pregledu nastao, jedna pokus, u kojem se proučavalo je li neka bolesnica pozitivna na gonoreju ili sifilis. Liječnički su se pregledi evidentirali. Najčešće su te preglede radili liječnici Luko Dražić i Baldo Martecchini.
“Nastojali smo razgovarati i sa živim svjedocima. Razgovarali smo i sa sad već pokojnom gospođom, Marom, rođenom Dražić. Koja nam je kazala da je dr. Dražić primao bludnice u svojoj kući u Pilama, četvrtkom i da bi ona s rodicom virila kad ih je pregledavao. Navela je kako je dr. Dražić govorio: Kad se stavi sok od limuna, znaš već gdje i ako zakrištu, znaš da je infekcija”. Ne znam je li se on to zafrkavao ili ne, ali je vrlo zanimljivo”, kazao je Selmani te dodao kako su dubrovačke bludnice nastojale ne završiti u bolnici te su nastojale prikriti tragove gonoreje.
“Ako se nisu mogle izliječiti, one su se morale vratiti u svoj zavičaj, ali to se naravno nije događalo, već su odlazile do prvog grada, i nastavile širite to što su već imale, a vlasnici bludilišta su se bunili da im se tako čini šteta Ako su bile u javnom bludilištu liječenje je plaćao vlasnik, ali ako su samo bile konaku, one su liječenje plaćale same”, kazao je.
Selmani je kazao kako su mnoge djevojke koje su radile u dubrovačkim bludilištima, imale loša iskustva kako s vlasnicima, tako i s mušterijama, a da ga je osobno ganulo pismo jedne od njih, Lucije Markovića, u kojem opisuje kako su je vlasnici jedne od tih javnih kuća šamarali i držali za vrat i zaplijenili joj stvari dok nije podmirila dug koji je imala prema njima. Kazao je kako su bludnice u javnim kućama imala osiguranu hranu, da su i nakon ponoći imale užinu, kao i da su primale poštu.
Što se pak tiče usluga koje su pružale, one su cjenovno bile prilagođene klijenteli, odnosno njihovoj platežnoj moći.
“Tako je “odlazak na sobu” vojnog časnika košta pet kruna, vojnika tri krune, a recimo nekog drugoga, niže platežne moći, samo krunu”.
Selmani je pojasnio kako su postojala manja i veća, a otkrio je njihove lokacije.
“U manjim bludilištima radile su maksimalno 3 bludnice, ona su se uglavnom nalazila u privatnim kućama, vodili su ih stanovnici grada, i to ime je donosilo prihode, kao danas afitavate. Postojalo je i drugo, profesionalno javno bludilište, u kojem je znalo biti i do 20 bludnica, a neko vrijeme postojala su i dvije filijale, u kojim je bilo četiri do osam prijateljica noći”, kazao je.
Jedno od manjih bilo je bludilište pod Gimnazijom, u jednoj kući ispod današnje Umjetničke škole Luke Sorkočevića, gdje je u 19. stoljeću još bila Gimnazija.
“Za to javno bludilište saznali smo iz životopisa poznatog dubrovačkog oriđinala Zane Sette C. Njegova žene Jele, jedno je vrijeme u toj kući držala dvije javne bludnice, od tridesetak godina. U ulici iza Rupa, iako nismo detektirali u kojoj je to točno kući bilo, nalazilo se bludilište Kramer. Zanimljivo je kako je liječnik Baldo Martecchini, koji je odlazio tamo rekao kako u toj kući nije bilo vode za raskuživanje ruka. Javno bludilište, nalazilo se i u kući Miloslavić, u Đorđićevoj ulici, gdje je danas obitelj Obad. To bludilište je na neki način radilo sve do 1913. godine, kad je umrla nesretna Tere. Pretpostavljamo i da je postojalo javno bludilište iza Gospe, ali smo uspjeli saznati o kojem se bludilištu točno radilo ni gdje se točno nalazilo”, kazao je Selmani.
Glavno i najveće javno bludilište nalazilo se, kako je otkrio Selmani, u Karmenu, u Ulici braće Andrijića 8, u plači koju je Dubrovačka biskupija, donacijom zaklade Caboga Stiftung obnovila 2017., godine i u koju se otada uselile obitelji s brojnom djecom.
“Vjeruje da ti ljudi danas ne znaju gdje zapravo žive. Nevjerojatno je, a razgovarali smo s brojnim ljudima koji danas u toj ulici žive, nisu imali pojma da se tu nalazila javna kuća. Prva vlasnica kuće bila je Amalia Schwarz. Grad im je prvo odbio dati koncesiju za ovaj obrt, ali nakon što je vojarna izgrađena dobili su koncesiju. Ona je ubrzo ostala udovica i sama je vodila obrt. To nije bila kućna radinost, već ozbiljni posao. Kroz tadašnje tiskovine se može pratiti kako su se stanovnici bunili zbog kuće Schwartz. Prvi javni protest dogodio se 1905. godine, potpisuju ga stari Dubrovčani, a u njemu navode da je židovka otvorila javno bludilište. Tad je prvi put reagirao i kler. I sam biskup je pokušao maknuti bludilište s te adrese, ali to nije polučio uspjehom. Ti su se napori ponavljali iduća dva desetljeća”, kazao je.
Od 1912. pa sve do 1919., ovim su javnim bludilište upravljali Josef i Ida Meixler, a u tom su periodu napravljene građevinske preinake na samoj palači, koje su vidljive i dan-danas.
“Sagrađena je svojevrsna topla veza, koja je spojila samu kuću i taracu. Tako da su prostitutke mogle tako izlaziti na samu taracu. Oni su pokušali osnovati još dva javna bludilišta, ali im to nije uspjelo. Upravo ova javna kuća je nakon 1913., bila jedina javna kuća unutar povijene jezgre. Zanimljivo je, da su se mnogi obrti i butige za vrijeme Prvog svjetskog rata zatvoreni, ali ne i javna kuća, iako su vlasnici govorili da im se smanjio prihod. Mi u to kao autori sumnjamo, jer se pokazalo da su predstavnici Crkve pokrenuli snažne apele kako bi se javna kuća izmjestila, došli su i dalmatinskog namjesnika grofa Attemsa, no ni on nije uslišio apel”, kazao je Selmani, te dodao kako je nepoznato kad su Josef i Ida Meixler, porijeklom mađarski židovi otišli iz Dubrovnika, no da je ostalo sjećanje na mađarski konzulat.
Nakon Prvog svjetskog rata, kuću u Karmenu kupuju Moritz i Rosa Flesch, koji su u Dubrovnik došli iz Sarajeva i nastavljaju voditi javno bludilište, kao obrt Kafe lira.
“Nemamo puno informacija o radu bludilišta u tom periodu, no dobar su nam izvor bile tiskovinee. Tako 1923., u Narodnoj svijesti izlazi članak, koji je zapravo reakcija na postavljanje reklame za Kafe lira između vrata u Pilama, a potpisnik članka se čudi kako javne vlasti dopuštaju na tako vidnom mjestu reklamu za tako jedno nemoralno poduzeće”, kazala je Curić.
Nakon bračnog para Flesch koji i dalje ostaju vlasnici nekretnina, vođenje javne kuću od 1923. preuzima, također židov Samuel Sorger.
“Obitelji Flesch, Sorger i kasnije Spitzer, bile su osim u poslovnim i u rodbinskim vezama. Sorgerova supruga jer bila Hermina ili Nina Flesch, Flescheva sestra, dok je druga sestra Ema bila supruga Josipa Spitzera”, pojasnila je i dodala kako je Sorgeru posao išao relativno dobro, da se sredinom 1920.-ih godina stanovnici povijesne jezgre, potpomognuti klerom, sve više bude zbog postojanja javne kuće unutar zidina i počinju pisati peticije koje u početku nisu urodile plodom.
Stvari se počinju mijenjati 1928. godine, kad je umirovljeni pravoslavni svećenik Risto Šuković, kupio kuću u Karmenu i zapravo postao prvi susjed javnog bludilišta.
“On sredinom te godine započinje sa skupljanjem potpisa od brojnih Dubrovčana. Međutim, osim brige za ćudoređem, on je u cijeloj ovoj priči imao i svoj poslovni interes. Pokušavao je istovremeno sa skupljanjem potpisa prodati svoju kuću Sorgeru kako bi proširio svoj posao. Kako Sorger nije prihvatio ponudu, Šuković je krenuo sa skupljanjem potpisa. Sorger je o toj cijeloj situaciji pisao i županu. Šuković je imao jake političke veze koje su sezale sve do državnog vrha u Beogradu i isposlovao je u listopadu 1928., od ministra unutarnjih poslova Antuna Korošeca, rješenje o ukidanju koncesije za rad javne kućne. Općinsko upraviteljstvo je u listopadu ukinulo koncesiju”, kazala je Curić.
Iako bez koncesije javno bludilište nastavilo je raditi u Karmenu sve do kraja veljače 1929. godine.
“Općinske vlasti su dale javnom bludilištu dopuštenje da može nastaviti raditi do kraja 1928., no da se nakon toga mora iseliti. No, kako vlasnici nisu našli alternativnu lokaciju, nastavili su s radom, sve dok im novi načelnik Miče Mičić, nije naložio da moraju zatvoriti. To je pozdravio i općinski vijećnik Ivo Banović, kojeg je Sorger imenovao kao jednog od aktera vezano uz gubitak koncesije bludilišta”, kazala je Curić.
Ivo Banović je, pojasnila je Curić, sastavio i potpisao letak kojim je zahvalio na zatvaranju bludilišta.
“Sve je to dovelo do paradoksalne situacije. Javno bludilište se zatvorilo, ali i Sorger koji ga je vodio i gradska uprava bili su svjesni nužnosti postojanja javnih bludišta. Tad počinje potraga za alternativnom lokacijom. Javne vlasti predlažu lokacije izvan samih zidina, dok Sorger i Josip Spitzer nastoje pronaći lokacije unutar zidina”, kazala je među ostalim Curić.
Jedna od predloženih lokacija bila je i ona iznad gradske električne centrale u Gružu, dok je druga bila na putu iza Tri crkve.
“No i ovo je potaknulo razne reakcije stanovnika. Tako imamo jedno pismo upućeno načelniku Mičiću koje je potpisala osoba koja se predstavila kao Dubrovčanin s Lapada, u kojem moli i upozorava da se javna kuća ne otvara u srcu Dubrovniku. Samo donošenje odluke o zatvaranju javnog bludilišta bez definiranja nove lokacije stvorilo je brojne probleme načelniku Mičiću koji nije htio preuzeti odgovornost za odlučivanje nove lokacije i ona je elegantno prebacio na više instance”, kazala je predavačica te pojasnila da su Sorger i Spitzer kao nove lokacije javnog bludilišta predložili Svetu Mariju i Ranjininu ulicu na što su burno reagirali Isusovci, koji su smatrali da kuća grijeha ne može nikako biti u blizini hrama Božjeg.
Dodala je i kako je Općinsko vijeće jednoglasno usvojilo Svetu Mariju kao lokaciju javnog bludilišta, uz određene uvjete, no radi brojnih peticija no ta lokacija nije prošla.
Jedno od predloženih lokacija bila je na mjestu teniskog igrališta, u blizini samih zidina, no to je lokaciju kritiziralo Nadleštvo za umjetnost i spomenika s konzervatorom Markom Muratom. Oni su tvrdili da je Gruž bolja lokacija, jer mornari sa stranih brodova najviše posjećuju javne kuće.
“Ta pat pozicija je trajala dobrih osam mjeseci, sve do kraja 1929. kad se uredbom velikog župana dubrovačke oblasti, javno bludilište ponovno otvara u Karmenu, u Ulici od tamnica. No, Sorger je bio zabrinut zbog svoje poslovne pozicije i koliko će moći ostati u Karmenu. Obitelji Flesch, Spitzer i Sorger donose odluke o prodaji kuće, koju je 1930. kupio Stijepo Miličić. On je zapravo bio eksponent interesa biskupije u borbi za zatvaranje javne kuće. To je jednom prilikom potvrdio dubrovački biskup Josip Marija Carević. Po kupnji kuće Miličić daje otkaz Sorgeru i on jedno vrijeme nelegalno vodi bludilište, što dovodi do sudskog spora. Nakon neuspješne potrage za novom lokacijom i kupnje dvije kuće u neposrednoj blizini Minčete za koje nisu mogli dobiti potrebe dozvole za željene preinake, Spitzer otvaraju javno bludilište u Ulicu Damjan Jude, koja danas vodi do Akvarija. U svijesti Dubrovčana, kad se spomene javna kuća, svi će prvo spomenuti tu ulicu, no javna kuća je u toj ulici bila samo dvije godine. Ona se 35 godina nalazila u Karmenu u Ulici od Tamnica. No, i ovo otvaranje javne kuće dovodi do protesta. Više od 90 Dubrovčana je potpisalo peticiju, u kojoj se na više točaka obrazlaže zašto one ne bi smjela biti na toj lokaciji. Javno bludilište je na ovoj lokaciji radilo do 1934. godine, kad je donesen zakon o suzbijanju spolnih bolesti kojima su cijeloj državi zatvorena javna bludilišta. Spitzeri na istom mjestu nastavljaju voditi Hotel Central, kazala je Curić.
Josip i Ema Spitzer su se rastali, a Spitzer se potom oženio Dubrovkinjom i prešao na katoličanstvo, kako bi za vrijeme NHD sačuvao svoje nekretnina, ali mu to nije uspjelo, nekretnine su oduzete. Curić je kazala kako je ubijen negdje u Šumetu, za vrijeme povlačenja njemačkih i ustaških vojnika pred kraj rata.
Sorger je svoj obrt premjestio u Lapad, gdje je otvorio Caffee Avala na tadašnjoj Beogradskoj obali, današnjoj Lapadskoj obali.
“Radi brojnih dugova koje je imao prema Općini obrt mu je oduzet. Zadnje vijesti o njemu nalazimo u arhivu iz 1937. godine kad je prijavljen u Vukovaru, a za vrijeme holokausta u Drugom svjetskom ratu, ubijen je, nevjerojatnije u Auschwitzu”, kazala je za kraj Curić.
Dodajmo, da se večerašnje predavanje održalo u okviru programa „Priče iz Ragusine…”, a u sklopu Mjeseca hrvatske knjige koji se ove godine u Dubrovačkim knjižnicama odvija po sloganom „Pričaj mi..“.
