Poluotočić Danče, omiljeno dubrovačko kupalište koje čuva crkva i samostan Gospe od Danača u ove dane, kad se prisjećamo onih koji više nisu tu s nama, mjesto je na koje brojne dubrovačke obitelji u tišini odlaze, kako bi okitile grobove svojih pokojnika.
Ne možemo sa sigurnošću reći da je riječ o najstarijem gradskom groblju, ali sigurno je da njegov pisani trag u arhivu seže još u daleko 15. stoljeće.
Godine 1430. Republika odlučuje da se ljude zaražene kugom smjesti izvan Grada, na poluotočić Danče. Zbog sve učestalijih epidemija, Veliko vijeće Republike 1457. donosi odluku da se na Dančama sagradi zavjetna crkvica sv. Marije od milosti, s grobljem za ukop siromaha koji tu umiru u doba kuge, da ne umiru kao stoka, već da se kao kršćani sahranjuju na svetom mjestu te da o njihovim dušama bude neki spomen.
Odluka je zapisana i u kamenu, na latinskom jeziku, na ploči s desne strane glavnog oltara crkve na Dančama:
Presvetoj Djevici Mariji / odlukom Velikog vijeća za ukopavanje siromaha / na državni trošak. / 6. 12. 1457.
Crkvicu je opsluživao svećenik kojega je uzdržavala Republika, a 1466. je za njega sagrađena i kućica. Iste godine su i bolesnici dobili nekoliko zidanih kućica. Istovremeno je podignut i visoki zid koji je razdvajao Danče od predgrađa Pile, s vratima pod ključem, čiji ostaci i danas opasuju park Gradac, od parkirališta do zida stare dubrovačke bolnice. Sve do polovice 17. stoljeća Danče su bile lazaret za okužene, a u vremenu kad nije bilo epidemija, služile su kao karantena za trgovačke karavane iz Turske. U to vrijeme lazaret se preselio istočno od gradskih zidina, na Ploče.
Prethodnice današnjih sestara, trećoredice sv. Franje (pobožne djevojke – pučanke), spominju se na Dančama već u 15. stoljeću kao Mantellate Francescane u dokumentima Dubrovačkog državnog arhiva. Spominju se kao dumne – trećoredice, čuvarice crkve i groblja na Dančama. One su posluživale bolesnike i umiruće u lazaretu, a kasnije i po kućama. 1709. službeno će se prozvati Dumne trećoredice sv. Franje. Od te male i skromne zajednice trećoredica koja se održala sve do početka ovog stoljeća, nastala je izvorno hrvatska redovnička zajednica – današnja Družba sestara franjevki od Bezgrešnog začeća iz Dubrovnika, poznatija kao sestre Dančarice.
Groblje na Dančama nije služilo samo za ukop siromaha i okuženih. Kad nije bilo epidemija ondje su se pokapali i drugi građani te mnogi članovi bratovština i zanatskih udruga – cehova. I danas na groblju možemo vidjeti mnoge sačuvane nadgrobne ploče sa simbolima spomenutih udruga.
Danče već u 5. stoljeću postaju prvo zavjetno svetište izvan gradskih zidina gdje se štuje Gospa od Danača. O iznimnom značenju svetišta govore mnogobrojne sačuvane oporuke starih Dubrovčana u kojima su oni uz katedralu i crkvu sv. Vlaha redovito darivali i crkvicu na Dančama. O čudesnim ozdravljenjima i milostima koje su vjernici primali na zagovor Gospe od Danača, danas svjedoče brojne zavjetne pločice koje su donedavno pokrivale Dobričevićev poliptih na glavnom oltaru.
Dva veoma vrijedna, umjetnička djela poliptih Lovre Dobričevića, Bogorodica sa svecima (1465.) i triptih Bogorodica sa svecima Nikole Božidarevića (1517.), koja se čuvaju u crkvi, također su zavjetni darovi Gospi od Danača.
I ono što svakako treba spomenuti, kad govorimo o Dančama je povezanost dubrovačkih pomoraca i sestara Dančarica. Ne zna se točno kad je započeo običaj da brodovi pozdravljaju Gospu sirenom, a dumne odgovaraju zvonima, ali nastarije živuće sestre pamte da su, došavši na Danče (1931.), zatekle tu tradiciju. Kad je austrijska vojska odnijela jedno od tri crkvena zvona na kraju prvog svjetskog rata, to treće zvono ponovno su darovali crkvi upravo dubrovački kapetani 1969.
I nakon ove male povijesne šetnje vratimo se u današnje vrijeme i pogledajmo groblje na kojem se i danas, ukopavaju pokojnici i prisjetimo se svih onih duša, koje su svoj vječni odmor pronašli na ovom prekrasnom mjestu na kojem zauvijek mogu slušati pjesmu mora.
IZVOR: Monografija Crkva i samostan svete Marije na Dančama
