Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku objavljuje nagrađene radove drugog književnog natječaja pod nazivom «Moja pisana riječ» za kratku priču ili pjesmu vezanu uz Dubrovnik.
Natječaj je trajao od 1. srpnja do 1. kolovoza 2024. godine, a zaprimljeno je 8 radova.
Prispjele je radove odabralo Provedbeno povjerenstvo Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku.
Odabran je jedan najbolji rad za prvu nagradu te još dva rada za drugu i treću nagradu.
Odabrani radovi i njihovi autori su:
- nagrada: pjesma ”Orlando o sebi i Gradu”, autorica Dijana Tot
- nagrada: kratka priča ”Respect the City”, autorica Vesna Barišić
- nagrada: pjesma ”Kenova Grade voliš li me još?”, autorica Romana Malohodžić
Pjesmu autorice Dijane Tot ”Orlando o sebi i Gradu” bit će objavljena u novom broju Časopisa Dubrovnik 3-4/2024.
Čestitamo autorima odabranih radova, a svim ostalim autorima zahvaljujemo na dostavljenim radovima i želimo puno uspjeha u pisanju – pišu iz Matice hrvatske.
__
Pjesma Orlando o sebi i Gradu, autorica Dijana Tot
__
PODUMJENTA PA KAMENI STUP
A NA NJEMU KIP VITEZA ORLANDA.
E, TO SAM VAM JA, SVI ME ZNADU
A ČAK NISAM ROĐEN U GRADU.
POMOGO SAM MU JEDNOM DAVNO
I OD TADA IME MI JE SLAVNO.
KONTENAT SAM JER SAM I PO
DUBROVAČKOM LAKTU POZNAT.
KAKO NE BI NEKOME RUKA UTEKLA
ILI FALILA PA JE NA MENI
UKLESANA MJERA.
IZMEĐU SPONZE I CRKVE SV.VLAHA
STOJIM, DOMAĆU ČELJAD I
FURESTE BROJIM.
UŽANCA JE DA SE KALA MENE
LENTRAVAJU, GOLUBIMA
GOLOKUDA DAVAJU, DOK MAČKE
KOLA FJAKA PASAVAJU.
NEKAD SAM DISPERAN I ČINI MI
FOTU KAD PO NOĆI OKO MENE
BANDAJU, PATIMENAT MI
ZADAVAJU, NA ME SE GREZI
PENJU, U MAČ MI SE PRTU
PA MI BUDE PRIKOVIŠE
POČINUT ĆU KAD PADNU KIŠE.
ARAJDAN SAM KAD LINĐO ZABALA
I KAD SE OKO MENE IGRAJU
DJECA MALA.
NAJVEĆE ŠTOVANJE IMAM
KAD SE S MENE BARJAK SA
PARČEVIM LIKOM VIJE
I KAD ZA IGRE
“HIMNA SLOBODI” SVA SRCA
PONOSNO GRIJE.
TU SAM I TU ĆU BITI
JUBAV SPRAM VAS NEĆU KRITI.
ĆUTIM SE SVOJ NA SVOME
I GOVORIM DUBROVAČKI
DABOME!!!
__
Priča Respect the City, autorica Vesna Barišić
__
U Gradu je vazda propuh. Opasan mirima, iz njega ne vidiš ni brdo ni more, samo kamen i nebo, kao da si u kamenoj bačvi, ali propuh stalno odnekud dopire, čini se kako su zidine šuplje ili loše zabrtvljene. Zimi je to pakao, ništa te ne može zaštititi od kiše šibane vjetrom. Ljeti je spas.
Kamen se nakon mjesec dana tropskih vrućina već ugrijao, griju zidovi uske uličice dok se vučem prema Stradunu. Grad je pritisla omara, užasna je vlaga u zraku, nebo je postalo siva izmaglica. Voda se slijeva i niz ulicu. Čistačica jednog od bezbrojnih apartmana u vlasništvu nekog Francuza, kupio je pola Grada, već je oprala dio ulice pred ulazom. Oprezno stupam, lako noga poleti preko mokrih skala. Dok je Francuz renovirao apartman nosači skele su oštetili skaline, okrhnuli su ih na nekoliko mjesta, jedan je čak i ispao iz svog ležišta. Leži kao mliječni, klimavi zub, kad ugaziš, strahuješ da ćeš na njemu otklizati do dna ulice. Unatoč svim prigovorima gradskim vlastima, pa i samom vlasniku, nisu popravljeni.
Kroz odškrinuta vrata susjednog fast fooda za nos štipa Domestos dok susjeda Mira riba pod. Kima glavom na pozdrav, odgovaram na isti način. Svako se jutro pitam hoću li i ja morati, kad uskoro odem u mirovinu, novac za lijekove zarađivati pranjem tuđih podova.
Iz portuna preko puta, s vrata agencije za prodaju izleta u mene zuri odraz posijedjele, debeljuškaste žene podbuhlog lica sa slamnatim šeširom na glavi. Refleksno se ispravljam, zatežem ramena.
Dok sam bila mlađa nisam se skrivala šeširima niti gledala u pod, pred noge, klizila sam ulicama gizdava kao sovjetska krstarica, visoko podignute glave i pogleda uperenog u zvonik, Male braće kad sam išla na Pile, ili gradski kad sam se vraćala. Stradun je nekad bio centar života, sve se važno na njemu događalo. Tu se upoznavalo, ljubilo i rastavljalo, trgovalo, objavljivalo. Dolazio si vidjeti i biti viđen. Satima sam nakon škole s prijateljicama strugala gore-dole po kamenim pločama, ali samo od Cele do Široke ulice, dalje od toga su šetale sluškinje. Rešetali su me očima mladići usidreni na izlozima, uživala sam u njihovim pogledima. Naročito one balice na izlogu Dubrovačke banke. Sve su to bili stariji, meni nedostižni frajeri. I sad se sjećam crnoputog u crvenim All Star teniskama. Uvijek se podsmješljivo cerekao kad bi ga, kao slučajno, pogledala. U zadnje vrijeme prođem s jednog kraja na drugi a da ne sretnem nikog poznatog. Prošla su vremena sjedanja na izlozima. Ako turistički vodič zaustavi grupu pred kojim, odmah izlijeće bijesna prodavačica jer joj zaklanjaju ulaz. U nekim su se butigama dosjetili, vodom polijevaju kamen pod izlogom da se ne bi tko naslonio.
Jutra sam naročito voljela. Do ovih doba bi već prodavači i zanatlije zauzeli pozicije naslonjeni na dovratcima svojih radnji, ćakulajući s prolaznicima, komentirajući vrijeme, političku situaciju ili aktualne gradske probleme. – Slugavam se! – naklanjali bi se domaćicama dok bi užurbano teglile burse s place, raspitivali se o ponudi i cijenama. Djeca su poput čiopa jurcala put škole i vrištala. Tempi passati! Danas butige, suvenirnice s jeftinom kineskom robom i nezaobilaznim Game of Thrones suvenirima otvaraju tek u devet, neke i kasnije. Zanatlija više nema, otjerali ih visoki najmovi, a i djece je sve manje.
Ne venta se više posteljina na prozorima, ne nadziru domaćice, zaklonjene kušinima, situaciju na ulici. Sve je zabubano, čuje se samo zujanje klima uređaja. Ne miriše salsa od poma, prigani poveruni ili slasni toč s mladim grahom i teletinom, rano pristavljeni objed prije nego zvizdan upeče. Jedini znak života je roba, još uvijek visi na tiramolama. Točno znaš kad su je objesili stranci. Nabacana bez reda, do gaćica vesta, potom čarape, pa majica. Mučila me mati godinama da naučim kako se roba sortira. Prvo najduže stvari, veste ili gaće, onda majice, složene po boji. One svijetle dalje od kuće da ih mahanje vjetra ne šporka o zid. – Zapamti, gaćice uvijek idu na zadnju žicu, pri kuću, da se ne vide! – Malo je sad tako složene robe. Vidim je samo na fotografijama, jer Grad je postao Instagram ili Facebook atrakcija i ništa drugo. Život se preselio u Lapad, u Gruž, daleko od zidina, još samo turiste privlači srednjovjekovna okamina.
Jutros, osim dostavnih vozila i glasnih radnika koji raznose teške pakete u bočne ulice, srećem dvojicu stranaca ranoranilaca s kamerama u ruci. Zlurado ih mjerkam dok razočarano gledaju Stradun. Na njemu kombi do kombija, veći je promet nego na Pilama, treba najesti i napojiti te milijunske posjetitelje. Smjehulji se i gospar Ivo, generacija mog oca. U uštirkanoj košulji s kapelinom i štapom namigne mi dok tupka put apoteke. Jedan je od posljednjih muzejskih izložaka, primjerak izvornog stanovnika Grada. Jer baš kao u muzeju, danju se ovuda motaju posjetitelji, noću bdijemo mi, nemoćni, insomnični od buke iz restorana i glazbe barova, te zvonjave kotača kanti za smeće.
Pred mostom na vratima od Pila zaobilazim cisternu za fekalije, opet se zaštopala prelijevna stanica. Na odjeću se lijepi smrad gradskih crijeva. A jučer su se popodne pod Bokarom kupali neki turisti.
Kao i obično, na autobusnoj stanici nas petero, troje sam sustigla pred Malom braćom, izašli su s mise. Ne razgovaramo, tišina se u Gradu posebno cijeni.
Na betonskoj gljivi, neudobnoj verziji klupe, golubovi i pokoja novopridošlica čavka, za njih kažu da donose zlu kob. Istražuju razbacane čaše s ostacima raznobojnih koktela. Na susjednoj, pod murvom, spava mladić, na zapešću mu crvena gumena traka s natpisom Sail Croatia. Skupio se poput fetusa, pod bradom se skorila slinava lokvica. Bazdi, na alkohol i kiselinu. Još uvijek u ruci stišće praznu kriglu.
Pred Big Bellyem, crnom američkom kantom za smeće, stoji starica. Gole ruke zavlači u taj smrdljivi trbuh i izvlači boce i konzerve pića. Ostatke iz njih ravnodušno izlijeva na pod pa ih baca u tko zna kad otuđena Konzumova kolica.
Par u tridesetima blještavih zuba je zaobilazi u velikom luku. Za ruku vode djevojčicu. Lica im kao mrtvačke maske, prekrivena gustim bijelim slojem kreme za zaštitu od sunca. – Castle! – uzvikne malena ugledavši most na Pilama. – I told you, it’s like Disneyland! But real! – ponosna je majka.
I baš kao pred zabavnim parkom, iz autobusa koji je upravo stigao ispadaju ižvakani i dugom sezonom izmoždeni prodavači, spremačice, kuhari i konobari, Slavonci, Makedonci, Malezijke i Filipinci. Za njima će ubrzo i turisti, oni kojima je Dubrovnik na check listi, i u kojem će se zadržati svega par sati. Rijeke putnika s kruzera redovito jutrima plaze put središta grada poput krakova divovske hobotnice, svi iz jednog ishodišta, grdosije veće od najvišeg nebodera u Gružu. Dok se vratim s posla hobotnica već skuplja krakove, iz Grada jurcaju nebrojeni autobusi put plovećeg hotela. Za njima ostaje crnilo, otpaci od kave „to go“ i brze hrane plaćene kao da je suho zlato, dopola pojedeni sladoledi, odbačene plastične boce.
U autobusu namjerno sjedam leđima okrenuta Gradu. Gledam u Grand Imperial, to je sada Hilton, i pitam se što bi danas Bernard Shaw rekao o Dubrovniku sjedeći na nekom od hotelskih balkona. Možda: Respect the City!?
__
Pjesma Kenova Grade voliš li me još?, autorica Romana Malohodžić
__
Kenova Grade voliš li me još?
Ljute se na tebe, zavide ti mnogi,
Što si vječnost u trenu,
Što si biser u kamenu.
Ulice ti stare i skale teške,
Porti su ti male luke,
Tvoja ti čeljad uvijek pruža ruke.
Lomili te, krali i svojatali,
Ostao si vječan podno padina,
Da te čuva tvoja omladina.
Sad te voli i staro i mlado,
Strano i beskrajno
Jer si ljubav s visina
I sloboda od davnina!
