Anđela Violić, danas 24-godišnjakinja, judo je počela trenirati sa šest godina. Sve je započelo tako da je gledala starijeg brata na treninzima i odlučila se i sama okušati u ovom sportu, u koji je od tada zaljubljena. Od prvih dana pa sve do danas, vjerna je jednom klubu, za koji kaže da joj je prvi i jedini, Judo klubu Dubrovnik 1966. Sav trud, rad, znoj i brojna odricanja nagrađena su proteklog tjedna kad je na Grad Slamu u Abu Dhabiju ostvarila najbolji rezultat seniorske karijere i osvojila brončanu medalju.
No, nije to jedini veliki uspjeh kojeg je Anđela postigla u posljednjih mjesec dana. Nedavno je i magistrirala odnose s javnošću na dubrovačkom sveučilištu. Usprkos svih mogućim uspjesima ova Dubrovkinja i dalje najviše cijeni i uživa u malim stvarima, poput našeg Grada, našeg mora i našeg načina života.
Već kao mlađa kadetkinja, sa 16 godina počela je ostvarivati međunarodne rezultate i priključila se hrvatskoj judo reprezentaciji. Među njenim najvećim uspjesima su ekipna bronca s Europskog prvenstva za kadete, brojne medalje s europskih kupova u svim uzrasnim kategorijama, srebro i bronca sa svjetskih kupova, višestruki naslovi prvakinje Hrvatske, te naravno već spomenuti Grand Slam uspjeh.
Pretpostavljam da ste kad ste dobili poziv za reprezentaciju bili izuzetno ponosni, ali i da ste danas izuzetno ponosni što ste članica reprezentacije?
-Da, to je nekako došlo sve po redu počevši u mlađim kadetima, kadetima, juniorima pa naposljetku i seniorima nastavljala sam biti dio reprezentacije. Sjećam se koliko sam sretna i ponosna bila kada sam prvi put nastupila na kadetskom europskom prvenstvu i odmah smo ostvarili uspjeh treće najuspješnije ekipe u Europi, osjećaj ponosa je i dan danas još uvijek isti i to je poseban osjećaj kada nastupaš i predstavljaš svoju zemlju.
Proteklog vikenda osvojili ste brončanu medalju na Grand Slamu u Abu Dhabiju. Jeste li se nadali da ćete osvojiti medalju?
– Na Grand Slam u Abu Dhabiju sam otišla bez ikakvih očekivanja, željela sam se samo boriti najbolje što znam i pokazati što mogu. Naposljetku je to ispao jedan odličan dan, dobila sam priliku za borbu za medalju što sam iskoristila najbolje moguće i osvojila svoju prvu medalju s Grand Slam natjecanja.
Jesu li se dojmovi slegli? Što vam je prolazilo kroz glavu tijekom odlučujuće borbe i na podiju tijekom dodjele medalje?
– Pa mogu reći da još nisam u potpunosti svjesna rezultata, tek vidim koliko je važan kada vidim ljude oko sebe koliko su sretni i ponosni. Sama prilika za borbu za medalju bila je izrazito motivirajuća za mene i znala sam da ću dati sve od sebe da je osvojim. Bila sam nekako smirena i odlučna i stvarno sam se prije borbe osjećala spremno i samopouzdano. U seniorskom rangu natjecanja ovo mi je najbolji plasman do sada.
Rekla bi da ste vrhunska sportašica – kako izgleda jedan vaš uobičajen sportski, trenažni dan?
– Moj dan tijekom radnog tjedna sastoji se od dva treninga dnevno, najčešće kombinacija judo treninga u dvorani te treninga u teretani ili trčanja, ovisno u kojoj smo pripremnoj fazi. Između treninga tu su uvijek bile školske i fakultetske obaveze, odmor i druženje s prijateljima. Vikendi su većinom rezervirani za natjecanja, a ako ih nema onda ih provodim s obitelji i prijateljima.
Ima li Dubrovnik uvjete za vrhunsko bavljenje sportom?
– Uvjeti u Dubrovniku za vrhunske sportaše su jako loši. Praktički dijelimo jednu malu sporednu dvoranu u Gospinom polju na tri judo kluba, a teretanu da ni ne govorim. Dakle svi sportski klubovi koriste istu teretanu što ostavlja prostor za tek nekoliko termina po sat vremena što je nezamislivo za vrhunski sport i rezultate koje zapravo ostvarujemo.
Osim što se vrhunska sportašica, donedavno ste bili i studentica. Nema ni mjesec dana da ste magistrali odnose s javnošću na našem Sveučilištu. Na što ste ponosniji, na sportski ili akademski uspjeh?
– Jako sam sretna što sam postigla i akademske uspjeha i što sam završila fakultet koji sam željela, ali osjećaj ponosa i ispunjenosti tijekom sportskih uspjeha mi je neusporediv. Nekako sam fakultet doživljavala kao obavezu dok mi je judo uvijek predstavljao zabavu, ali i „posao“ kojim se bavim i kojem se želim u potpunosti posvetiti. Osim toga osjećaj ponosa kada pobijedite borbu i osvojite medalju za svoj klub i Hrvatsku teško je opisati. Ništa se ne može s tim mjeriti, ne možete prestati i želite još.
Kako ste usklađivali sve obaveze, kažu da je sve stvar dobre organizacije?
– Složila bih se s time, smatram da su sportaši jako dobro organizirani i znaju si posložiti prioritete. U njih nema praznog hoda kako na terenu tako i u akademskim obvezama, želiš sve obaviti na vrijeme kako bi se mogao posvetiti višem cilju.
Pretpostavljam da ste i na putu do ove velike medalje ali i titule magistre imali veliku podršku obitelji i prijatelja?
– Bez podrške moje obitelji, prijatelja i trenera teško bih uspjela. Potrebno je puno žrtve za sportske, ali i akademske uspjehe i teško je to izdržati ako si sam u tome svemu. Potrebno je imati nekoga tko te razumije i tko će biti uz tebe i kada ti ne ide, jer ja uvijek kažem lako je čestitati i biti tu kada si na vrhu, ali pravi prijatelji se vide kada si na početku puta i kada ni sam ne znaš hoćeš li uspjeti.
Tko su vam uzori? Kako zamišljate svoju daljnju sportsku karijeru, je li vam u planu odlazak recimo na Olimpijadu?
– Sportske uzore nemam, želja mi je napredovati i svaki put biti bolja verzija sebe. Odlazak na Olimpijske igre mi je san kao i svakom sportašu, konkurencija je velika, ali sigurno ću dati sve od sebe i u kvalifikacijskom dijelu.
Mnogi sportaši, nakon što završe aktivnu karijeru, na neki način ostanu povezani sa svojom sportom, bilo kao treneri, suradnici, angažirani u raznim savezima. Razmišljate li možda već sad o tome?
– Trenutno mi je teško kalkulirati i razmišljati o profesionalnoj karijeri nakon ove sportske. Kada završim sa sportskim dijelom odlučit ću čime se želim baviti i radit ću što u tom trenutku budem najviše željela.
Razmišljate li možda da povežete judo i diplomu magistre? Zapravo, vidite li da danas-sutra da se bavite strukom i na koji način?
– Čak sam razmišljala o tome, i to mi se čini kao dobar put, da povežem svoje dvije zanimacije, odnose s javnošću i sport. No, opet ponavljam tko zna kako ću razmišljati za par godina i koje će me polje najviše privlačiti.
U privatnom životu, kad niste na tatamiju, velika ste ljubiteljica mode? Što vas inspirira, u čemu se najbolje osjećate? I otkuda ljubav za modom?
– Kada ne nosim kimono, volim pratiti modu. Ne bih rekla da pratim modne trendove već da nosim ono što mi se u tom trenutku sviđa i u čemu se najbolje osjećam. Rekla bih čak da sam to pokupila od mame, volimo isti stil oblačenja i te naše nedjeljne rituale odlaska na misu i kavu nedjeljom u Grad od kojih je sve krenulo.
I na kraju što ste i kakvi ste kad niste vrhunska sportašica? Kako se opuštate, kako provodite slobodne trenutke?
– Slobodne trenutke provodim sa svojom obitelji i prijateljima. Većinom su to manja druženja, ali i putovanja kako bi što bolje iskoristili slobodne dane. Naučila sam cijeniti i uživati u malim stvarima, volim Dubrovnik, naše more i naš način života ovdje. To mi je najljepši odmor i koristim to u svakom smislu kako bi „napunila baterije“ do novih sportskih obaveza.
FOTO: International Judo Federation, Anđela Violić – privatna arhiva
