Nakon što je početkom listopada dobio uglednu književnu nagradu Meša Selimović, hrvatski spisatelj Kristijan Novak se ovjenčao još jednom nagradom – njegov roman Slučaj vlastite pogibije dobio je Nagradu Ksaver Šandor Gjalski.
Odlučilo je tako prosudbeno povjerenstvo za dodjelu Nagrade Gjalski u sastavu: Antun Pavešković (predsjednik), Sofija Keča, Ingrid Lončar, Ivana Žužul i Ivica Matičević.
U užem izboru za Nagradu Gjalski za 2024., između 72 pristigla naslova na natječaj ušli su:
- Miljenko Jergović: Rat (Fraktura, Zagreb, 2024.)
- Nebojša Lujanović: Tvornica Hrvata (V.B.Z., Zagreb, 2023.)
- Nives Madunić Barišić: Žene koje vrište u sebi (Naklada Ljevak, Zagreb, 2024.)
- Kristian Novak: Slučaj vlastite pogibelji (OceanMore, Zagreb, 2023.)
- Tea Tulić: Strvinari starog svijeta (OceanMore, Zagreb, 2023.)
Obrazloženje Prosudbenog povjerenstva da se nagrada dodijeli romanu Kristiana Novaka.
Kristian Novak, otprije poznat kao književno uvjerljiv i snažan kritički glas i u ovom se djelu bavi kroničnim poremećajima hrvatskoga društvenog života. No, obilna eksploatiranost ove teme u hrvatskoj recentnoj prozi i drami, zadatak koji je sebi postavio Novak čini iznimno zahtjevnim. On je afirmirao autentičan etički kriterij u kontekstu javnog svođenja morala na pomodno moraliziranje. Nadalje, i ovaj naslov dokazuje da je on iznadprosječan pisac jedne male književnosti opterećene inflatornom prosječnošću. Uspio je i svoje i dvojbe svih nas situirati žanrovski, pritom nimalo ne kompromitirajući umjetničku zahtjevnost svoga pisma. Integrirao je kriminalistički prosede, propitivanje društvene etike i romanopisanje visoke literarne vrijednosti. Sam po sebi krimić je iznimno zahtjevna forma. Novak je poštovao njegova pravila igre, ali ih je i nadrastao.
Zapravo, on se poigrao, može se reći i na stanovit način našalio poetikom žanra, no hamletovskom gestom, s obzirom na to da se i u njegovoj „mišolovci“ likovi šale, ali usput ubijaju u šali. Kompleksnost Novakova postupka ogleda se u uporabi napete fabule kao alimentacije katarzi cinične igre „bogova“ u suvremenom kontekstu zamijenjenih polugama društvenog mehanizma, ništa manje moćnog od osvetoljubivih božanstava, s obzirom na to da i drevna i suvremena tragedija neumoljivo trebaju žrtve.
Kao vrstan profesionalac Novak je svjestan zanatskih sredstava koja su mu na raspolaganju. On zna kako vlastitim likovima ući pod kožu. Također, posjeduje kunderinsku vrlinu svakog uspješnog romanopisca, a to je dopustiti romanu da bude makar mrvu pametniji od svog autora. Ishod je onaj sjajan osjećaj prirodnosti, kao da se tekst ispisuje sam. Pritom, narativna je konstrukcija zasnovana na sjajnoj dosjetki: paralelno pripovijedanje u ich-formi i izlaganje priče u obliku filmskog scenarija. Kada scenarist, jedan od likova, na kraju apodiktički tvrdi kako je sve izmišljotina, jasno je da ništa nije izmišljeno i da ne trebamo vjerovati njemu, nego romanu. Stoga je, daleko iznad žanrovskih zadanosti, a opet čvrsto utemeljena na njima, ovo efektna genealogija jednog nemorala.
Brehtijansko pravilo o kazalištu ovdje se poopćuje na svekoliku književnost: ona nas prije svega mora zabaviti da bi nas mogla podučiti. Naravno, nije Novak pedagog, ali je poučniji od bilo kakve propedeutike. Ne koristeći priču da bi poučio, on pričom opominje.
U ime Prosudbenog povjerenstva
Antun Pavešković
Nagrada Gjalski za 2024. godinu bit će uručena 26. listopada na svečanom proglašenju u Zaboku.
