Kada sam krajem osmog mjeseca preslagivala raspored za deveti i shvatila da u prvom tjednu imam tri slobodna dana zaredom, unutarnji glas odmah mi je rekao: „bježi, Vesna, bježi na odmor koliko te noge nose!“ Svatko tko je u Dubrovniku preživio ovaj kolovoz, vjerojatno zna taj glasić.
Tekst i foto: Vesna Čelebić
No kad iznenadno odlučiš negdje otići baš u određenom terminu, moraš prilagoditi destinaciju letovima s dolaskom i odlaskom u željenom periodu, i tako je moj izbor pao na Bari. Letjela sam Ryan Airom, po cijeni karte zbog koje me se nitko ne bi trebao bojati kao nekog „jeftinog“ turista. Kad osnovnoj cjeni dodaš ono neophodno, kao npr. sjedalo, ruksak, i masku za kisik (čekam dan kad će i to početi naplaćivati), lijepo se tu skupi. Uz let, bukirala sam još i smještaj za dvije noći u Bariju, neki slatki pansion blizu željezničke stanice da mogu lako ići u obilaske.
Kako to već obično biva kad je čovjek puno ushićen, prvo sam to sve bukirala, a onda sam počela malo gledati gdje ću i što ću. I tako sam se na letu zatekla u mislima kako sam blesava što se baziram u Bariju, i kako sam trebala samo spontano putovati i noćiti gdje se zateknem… I jel’te, pazi što želiš, možda ti se i ostvari.
Kad sam stigla u smještaj, recepcioner me prvo podozrivo upitao imam li ja stvarno rezervaciju, na što sam mu je ja ponosno pokazala. Pogledao je ekran mog telefona i uz osmjeh me obavijestio da doista imam rezervaciju za te datume, no – dogodine. Sad bar znam gdje ću biti 3. i 4. rujna 2025.!
Puglia, peta Italije, prepuna je malih gradića i dobro prijevozno povezana, pa sam odlučila provesti popodne u Bariju i otputiti se kasnije u Alberobello. Ali prvo – Bari. Taj grad sam oduvijek zamišljala kao neki tmurni lučki grad, valjda zato što su jedini ljudi za koje znam da su išli u Bari bili oni u potrazi za odjećom za maturalnu.
Ali pretpostavke su varljive i Bari me oduševio svojim starim gradom uz more, u čijim krivudavim ulicama život pulsira na svakom koraku. Redovi u kojima se ispred pekara čeka svježa focaccia barese, ljudi koji te kroz otvorena vrata pozdravljaju dok im prolaziš ispred dnevnog boravka, živopisna ulica Arco Basso koju svi zovu Via delle Orecchiette jer tu žene sjede ispred kuća i ručno izrađuju orecchiette, lokalnu pastu u šarenim bojama, a koja oblikom podsjeća na male uši, pa se zato tako i zove. Na kraju te ulice je volat ispod kojeg trešti muzika, a muškarci se okupljaju, sjede na gajbama, stolicama ili motorima, i samo gledaju, piju pivu i puše.
Sjela sam na ručak u nasumično odabrani Carletto cucina, gdje Carletto i obitelj spravljaju dnevni meni. Taj dan se, uz obilne antipaste i pola litre vina, moglo birati između orecchietta sa umakom od pomadora, plodovima mora, ili bolognesom. Carletto, stari talijanski mačak, još me počastio domaćim limoncellom kad je čuo da sam iz ‘bella Croazia’ gdje ‘mnogi koje zna žele ići na godišnji’.
Odradila sam ručak šetnjom uz slikoviti lungomare i uputila se u Alberobello. Smještaj za tu noć sam našla dok sam se vozila busom (koji je koštao oko 3.50 EURa); hotel Lanzilotte sa 4* na samom ulazu u UNESCO-v gradić, za 87 EUR noć.
Kad sam ga gledala na slikama, Alberobello me očarao. Taj gradić trullija, oblih bijelih kućica sa sivim stožastim krovovima, podsjetio me na selo Štrumfova. Krovovi su građeni tehnikom suhozida, nemaju vezivnog materijala. Očito su ljudi i u 14. stoljeću, iz kojeg grad datira, isto izbjegavali porez na nekretnine, pa bi, kad bi se napuljski zemljoposjednici uputili k njima, u njihov grad, brzo razmontirali krovove i pravili se da im kuća nije završena – dakle ni oporeziva (eto ideje!). Na svakom krovu oslikani su simboli za zaštitu, a često i neke simpatične i vesele ilustracije. Inače sam primijetila kako se u svim gradovima koje sam posjetila ljudi ne libe ni ukrasa ni boja, pa su tako dvorišta šarena od raznovrsnog cvijeća, a fasade prepune malih i jedinstvenih detalja.
No, iako je Alberobello i uživo uistinu ‘bello’, to je otprilike sve što osjetila šetajući njegovim ‘turističkim’ dijelom. Nisam se mogla otetiti dojmu da tu nema nekog stvarnog života, da mjesto postoji samo da mu se može nadiviti i uslikati, i da su većina ljudi na ulicama posjetitelji kao i ja. Koji usto idu rano spavati, pa je Alberobello utihnuo dosta rano. No obradovalo me kad sam ujutro otkrila da voli i dugo spavati, pa sam ga imala samo za sebe.
U vinskom baru gdje sam to večer sjedila, vlasnik Mimmo mi je poslužio čašu Primitiva, pa smo se po toj vezi Hrvatske i Italije malo raspričali. Ispostavilo se da su baš taj Primitivo odležavali u spiljama koje se zovu Grotte di Castellana. Pa kako je vino bilo divno, morala sam onda sutra, po Mimmovom savjetu, poći vidjeti i kakva je spilja.
‘Spektakularna’ zaista nije dovoljno velika riječ. Preko tri kilometra stalaktita, stalagmita i čudesnih formacija u šest dvorana koje se nalaze između 70 i 120 metara ispod zemlje kulminira Bijelom spiljom na kraju (Grotta Bianca), koja je – kako ime kaže – posve bijela od naslaga kalcija. Dosada sam za takva mjesta čula samo u bajkama. A super je i nakon luđačkih vrućina bilo obući majicu jer je u špilji uvijek ugodnih 16C. Poslije tog iskustva, još sam danima razmišljala kakav se čudestan svijet u svakom trenutku nalazi ispod naših stopala, a o kojem tako rijetko razmišljamo, i rijetko smo ga svjesni.
Nakon što je vođena tura spilje, koja je trajala oko sat i pol, završila, nisam baš imala točnu ideju gdje ću dalje. Vidjela sam da tuda prolaze autobusi prema Monopoliju pa sam odlučila pričekati na obližnjoj stanici. Ukratko, recimo da je to iskustvo bilo slično onom dvoje sluđenih stopera koje sam ovo ljeto u Dolima ukrcala, a koji su otišli u Ston naivno vjerujući da će se lako vratiti ‘nekim’ busom.
No to je cijena spontanosti – ne ide uvijek sve kao podmazano. I tako sam stajala i stajala na busnoj stanici više-manje usred ničega, na koju nitko drugi nije dolazio, ni ljudi, a bome ni autobusi. Dovoljno sam dugo stajala da me uspjela sustići i oluja, i odjednom je kiša pljuštala kao iz kabla. Stanice ni tamo ne prave da te od kiše zaklone… A kako sam putovala samo s malim ruksakom, jedna od stvari koje sam žrtvovala je – pogađate – kišobran. No, nakon jedno sat i sitno čekanja, naišao je bus i brzo sam stigla i u Monopoli.
Pošto sam u busu odlučila da ću spavati u Polignano a Mare, u Monopoliju sam samo imala za nadiviti se predivnoj luci, u kojoj su se odmarale plave barke koje je oluja potjerala s mora. Usput budi rečeno, Monopoly nije izmišljen u Monopoliju, ali su ipak napravili svoju verziju. Nakon što sam to raščistila u njihovom TICu, uputila sam se u Polignano a Mare, moju destinaciju za tu večer.
Polignano je definitivno je bio kruna svega i nemam sumnje da je ovaj susret samo prvi od mnogih. Ovdje se rodio Dominica Modugno, poznat po pjesmi ‘Nel blu dipinto di blu’ i slave ga velikom statuom raširenih ruku na glavnom trgu. On se nalazi taman iznad one famozne plaže, utisnute u zaljev od masivnih stijena na kojima počiva grad.
Polignano je baš sladak i živopisan. Svaka korta ima svoju priču, na grastama cvijeća ispisane su ponekad smiješne, ponekad inspirirajuće poruke, u radnjama se prodaju male skulpture raznoraznih talijanskih gestikulacija, a grad je također nadaleko poznat po svom gelatu… koji nažalost ne stigoh probati. Mora nešto ostati i za sljedeći put!
Iako se meni sve činilo idilično, i svakako nije bilo nikakve gužve, na jednim sam vratima ipak vidjela da su stanovnici i ovdje načeti turizmom…. Na glavnoj ulici, gdje se nalazi dosta privatnog smještaja i radnji, ali i domovi lokalnih ljudi, na jednim je persijanama bila obješena tabla na kojoj je na talijanskom i engleskom pisalo: „Privatna kuća. Nije parking. Ljudi u kolicima i oni koji se zaustavljaju ispred moje kuće nisu dobrodošli. Razumijete?“ Netko se baš zadao, tabla izrađena po naruđbi… Što reći? Čega je previše ni s maslom ne valja, to je valjda isto svuda u svijetu.
Tu sam večer sjedila u jednom restoranu i promatrala život koji se odvijao na trgu ispred mene. Djeca su do kasno igrala nogometa i lovice, a na klupicama su se izmjenjivali prijatelji, ljubavnici, parovi… U jednom momentu se oko jedne klupe okupila cijela obitelj, i jednostavno su se tamo družili neko vrijeme. Uspjela sam nekako uslikati sve faze njihovog okupljanja, od prvotne dvojice do kad ih se nekako svih petero posjelo, i onda sam im otišla pokazati i podijeliti fotke. Smijali su se: „Ah, a classic Italian family!“
Sljedeće jutro je već bilo vrijeme za polazak natrag u Bari i odlazak na let, ali nisam mogla otići a da se ne okupam na plaži ispod litica koje kao da su od slaganih kamenih ploča, dok se sa stana nalaze male spilje u koje se može uplivati. Jadran je i s ove strane najljepše more.
Puglia u par riječi? Predivna, slikovita, šarmantna, nepretenciozna, vesela. Dobro je povezana ultra jeftinim javnim prijevozom, vlakovima i autobusima (cijene između 2 i 5 eura) i lako je putovati i ako nemate rent-a-car. Ipak, to mi se čini kao najbolja opcija, a plus za nju je i što lokalni vozači nisu djelovali onoliko ludo koliko im neke sunarodnjake bije glas. Nije naodmet još spomenuti da su me se cijene dojmile kao iznenađujuće pristupačne, barem u usporedbi s ovim našim ovdje. Primjerice, bocu vode nigdje (pa ni u hotelu) nisam platila više od 1.50 eur.
Dok sam na gateu čekala Ryan Airov let koji je, kao i na polasku, kasnio, razmišljala sam kojim bih citatom najbolje opisala sve što sam vidjela. A onda sam spazila tu majicu u suvenirnici. Na njoj je pisalo „La Puglia e uno stati di anima“… „Puglia je stanje duše.“
Zaista jest, to me stanje duše u radosti pronosalo kroz ludi deveti mjesec. Hvala ti, Puglia, i vidimo se opet dogodine! Već imam smještaj u Bariju!
