U organizaciji Dubrovačkih knjižnica, u okviru programa Priče iz Ragusine, 21. rujna se u Saloči od zrcala održalo po prvi put predstavljanje monumentalnog izdanja Naklade Bošković iz Splita “Jedan niže držeć, drugi više pojuć”, Lirska i ina korespondencija 1984. – 2020. koju je za tisak priredio Luko Paljetak. Radi se o bogatoj korespondenciji koju su godinama izmjenjivali kolosi hrvatske književnosti i kulture Luko Paljetak i Tonko Maroević. Knjiga je tiskana u ožujku ove godine, a u Dubrovačkim knjižnicama su je predstavili suradnik priređivača Darko Matičević prof. i profesorica i književna kritičarka dr. sc. Katja Bakija. Programom je moderirala knjižničarka i voditeljica Zbirke Ragusina Matija Nenadić.
Posljednja je ovo knjiga koju je uredio Paljetak i predstavljanje je uklopljeno u “Priče iz Ragusine”.
– Ragusina je zbirka Znanstvene knjižnice, neka vrsta starije sestre Zavičajne zbirke Narodne knjižnice, a okuplja knjige koje se na ovaj ili onaj način tiču Dubrovnika, još od 16. stoljeća pa do danas. Nemali broj naslova, još od kasnih 60-ih godina prošlog stoljeća pa do danas pripadaju opusu Luka Paljetka, a slijedi ga u stopu i opus Tonka Maroevića. Naslov ove knjige “Jedan niže držeć, drugi više pojuć” je naslov koji vrlo dobro opisuje odnos Paljetka i Maroevića jer je posveta onoga koji je ostao, nakon onoga koji je otišao prvi, a referira se na “Ribanje i ribarsko prigovaranje” Petra Hektorovića – objasnila je uvodno Nenadić.
Profesor glazbe, skladatelj, aranžer i pomoćnik uređivača knjige Darko Matičević proveo je publiku kroz kronologiju Lukova rada nakon Maroevićeve smrti.
– Nakon iznenadnog odlaska Tonka Maroevića na blagdan sv. Klare, 11. kolovoza 2020., Luko je već sutradan počeo pisati sonetni vijenac. Napisao ga je u tri dana. U prosincu iste godine udovica akademika Tonka Maroevića, profesorica Iva Grgić Maroević, Luku je poslala korespondencije koje je pronašla na Tonkovu radnom stolu, kompletnu korespondenciju koju su Luko i Tonko izmjenjivali. Kad je Luko vidio koja je to obilna građa, koji je to broj kartolina, pisama, razmislio je da bi bilo vrijedno to sakupiti. Izdavač Zoran Bošković je to od samog početka prihvatio rekavši da će mu biti čast objaviti jedan lijepi primjer epistolarne književnosti, zapravo način na koji su njih dvojica pisali, mislim da danas više ne postoji. (…) Početkom 2023. u kojoj je obilježio 80. obljetnicu života, Luko se uspješno opravio nakon bolnice, u veljači je objavio pjesničko-grafičku mapu “Haiku iz bolnice” koju je izdao gospar Božo Biškupić u njegovoj ediciji. (…) Luko je bio neumoran radnik, jedna silna energija, istovremeno je radio na nekoliko kolosijeka, dovršavao je korespondenciju, objavio je Haiku, u međuvremenu je Matica Hrvatska organizirala veliki znanstveni kolokvij u Zagrebu u počast 80. obljetnici rođenja i to se dogodilo u travnju 2023., u svibnju objavljuje pjesničko- grafičku mapu “Sarabanda za Anamariju”. Mjesec dana prije 80. rođendana, 19. srpnja, napisao je predgovor ovoj knjizi i predao mi 620 stranica korespondencije na pregled – rekao je Matičević.
Dodao je kako je ovo “topla knjiga jednog istinskog prijateljstva dvojice velikana, prof. Bakija je rekla kolosi…”
– Korespondencija duga 36 godina koja progovora o njihovoj osobi, istovremena je i radosna, ima i sjete u nekim dijelovima, ovjekovječili su je i nama svima ostavili u spomen potvrdu jednog polustoljetnog prijateljstva, a o njihovoj golemoj ostavštini na području hrvatske kulture, na području književnoga i znanstvenoga rada, mislim da nije potrebno puno govoriti. Mislim da su njih dvojica presretni… – naznačio je Matičević.
Povjesničarka književnosti, urednica i književna kritičarka izv. prof. dr. sc. Katja Bakija osvrnula se na zbirku korespondencije nastalu u razdoblju od 1984. do 2020. godine kad je Tonko otišao, izdanje na 623 stranice, “svjedočanstvo druženja kroz dopisivanje dvojice velikana čiji se prvi susret dogodio daleke 1969. godine”.
– Bio je to susret u kojem su se odmah prepoznali i zajednički ispisali iznimno vrijedno i značajno poglavlje hrvatske kulture. Toj značajnoj dionici koja se već tada počela stvarati prethodio je ručak koji je skuhala Lukova majka u njihovom tadašnjem stanu u Nalješkovićevoj 16. Paljetak je knjigu popratio predgovorom naslovljenim Daleke riječi (koje su citat Maroevićev) u kojem se referira i na simboličan naslov koji je odabrao Jedan niže držeć, drugi više pojuć, a riječ je o stihovima iz jednog od kanonskih djela hrvatske književnosti, iz Ribanja i ribarskog prigovaranja Petra Hektorovića, o pjesmama koje pjevaju ribari Paskoje i Nikola na svom putu koji je kao i Tonkov započeo i zaokružio se, zatvorio u Starom Gradu, samo četiri dana prije smrti Tonko je poslao Luku posljednju razglednicu koja je dakako dokumentirana u knjizi.
Prvi sonet Luko je svom bratu, kako ga je često nazivao, napisao 1984., to je i godina koja je u podnaslovu knjige, druga zaključna godina je Tonkove smrti, a poveznice koje su iznjedrile ovu knjigu , a bilo ih je dosta, bile su ljubav prema starim knjigama, piscima i antikvarijatima, prema starim gradovima i (lijepim) ženama, renesansi i talijanskoj književnosti i jeziku, a Luko džentlmenski nadodaje, koji je Tonko savršeno poznavao, a ja sam ga nastojao sve bolje govoriti.
Luko je bio zaljubljenik u sonete, a s vremenom mu se i Tonko počeo sve više okretati i sa svojih mnogobrojnih putovanja prijateljima i znancima slao je kartoline s dosjetkama ili cijelim sonetom.
Stranice ove knjige svjedoče o pismenim tragovima kojima su obilježavali svoja književna izdanja – knjige pjesama, prijevode, objavljene eseje, osvrte, antologije i monografije kojima su bili autori, ali su zabilježili i lijepe susrete i druženja, večere – razgovore uz pršut i vino kad „rima za rimom teče sama kao za čašom čaša“.
I Paljetkove i Maroevićeve dionice donesene u ovoj knjizi važni su dijelovi njihovih opusa, ali i dokumenti o njihovim iskustvom bogatim renesansnim životima ispunjenim beskrajnom ljubavi prema umjetnosti. U tom razdoblju ostvareni su brojni veliki i vrijedni projekti koje su zajednički ostvarivali čime su trajno zadužili hrvatsku književnost i cjelokupnu hrvatsku kulturu – zaključila je prof. Bakija.
Predstavljanje knjige uveličao je i dolazak obitelji Luka Paljetka.
FOTO: Vedran Levi
