Župski FUN-ovci se spravljaju ovih dana na zajedničkom druženju proslaviti završetak iznimne godine koja je iza njih – jer ovogodišnje osvajanje Divlje lige nije događaj i doživljaj koji ima trenutni i kratkoročni efekt, to je još jedanput sretna završnica višegodišnjeg zajedništva, te početak daljnjeg entuzijazma kojega im, iskreno, ni dosad nije nedostajalo.
Fenomen FunH2O ekipe gradi se skoro 40 godina, bilo je, kao i u svakom životu koji toliko traje, uspona i padova, ali činjenica koja ostaje jest – da su o(p)stali. Duh njihova zajedništva posebno je vidljiv na utakmicama, ali i svim popratnim “eventima” uvijek obojanim u narančasto. Nigdje ne mogu doći, a da ih se već izdaleka ne vidi i ne čuje! Koja je tajna, pitamo Žarka Matičevića, “pasioniranog” fun-ovca ovog puta kao “glasnogovornika” Župljana vezanih uz udrugu kao pupkovinom.
-Tajna? Nema tu tajne. Riječ je o snažnoj lokalnoj povezanosti, plivalištu u Mlinima kao početnoj točki svega. Tu si mogao dovest dijete da se kupa i otić’ u kafić, jer će ga netko pripazit. Unutar FUN-a nema zvijezda, svi su jednaki bez obzira na to tko su i čime se bave. Ljubav prema FUNu gaji se od mladih dana i s FUNom se odrasta. Mi smo kao djeca išli barkama po 3,5 sata iz Župe do Grada da bi pogledali utakmicu i onda nazad put Mlina. FUN je uvijek bio zabava i to je jedan od glavnih razloga dugovječnosti.
S travnjaka u more – FUN je dobio nastavak H2O
Kako je sve počelo, kako se nadograđivalo, koliko je istine u tezi – navijači su srce i duša…
– Krenuli smo 1986. kao malonogometna ekipa pod imenom FUN. Igrali su uglavnom igrači Gusara pojačani s nekoliko ozbiljnih igrača iz NK Župa i našim Romeom (Kelezom,op.a.) koji je u to vrijeme bio bolji nogometaš od većine nas vaterpolista. Pokupili smo i nešto pehara na raznim turnirima. Kako smo tih godina prestajali aktivno igrati u VK Gusar, stekli smo pravo igranja u Divljoj Ligi. Tako smo 1987. odigrali prve utakmice. Redovno smo nastupali svake godine, bez većih rezultata, a prvi uspjeh je stigao 1996. kad smo u Portu osvojili treće mjesto.
Godina 2010. bila je za sve nas traumatična, jer se dogodila tragedija u kojoj smo izgubili dva člana kluba koji su bili bitni za postojanje FUNa. Tada smo mi “mlađi” preuzeli vodstvo kluba, te 2011. godine organizirali prvu humanitarnu zabavu FUNOVA SRCA, da bi skupili sredstva kako bi pomogli obiteljima naših preminulih prijatelja. Nekako je sve od toga krenulo, potrefilo se da se sastavila dobra igračka ekipa, sa par mladih pojačanja (opet iz redova Gusara) i stigli su novi uspjesi u Divljoj Ligi. 2013. prvo finale i najveći uspjeh do tada, a 2014. osvajanje Divlje Lige.
Paralelno s igračkim uspjesima, rasla je zanimacija ljudi za FUN, jer su prepoznali da se nešto pozitivno događa u Mlinima. Sve se radilo volonterski i iz ljubavi prema FUNU. Nekolicina ljudi je bila pokretačka snaga, ali sa velikom potporom Župljana. FUNOVA SRCA su postala nezaobilazna manifestacija humanitarnog karaktera i godinama su označavala početak Divlje Lige. Kako su godine prolazile sve više ljudi bi dolazilo na barke i išli bi navijat. Što se uspjeha u terenima tiče, dovoljno govori podatak da je FUN od 2013. – 2024. bio 7 puta u finalu i da je osvojio 3 Divlje lige.
Kroz sve ove godine FUN je izašao iz okvira Mlina i postao klub kojega prati većina Župljana.
Ono na što smo izuzetno ponosni jest da djeca iz Župe ili kako ih mi zovemo FUNOVA ĐECA imaju istu ljubav prema FUNU kao što smo je mi imali kad smo bili djeca. Oni s nama na barkama odrastaju, uče se poštovanju i ponašanju, očuvanju okoliša i zdravom sportskom duhu navijanja i natjecanja.
Ljubav koja se prenosi s roditelja na FUN-ovu đecu
Kako je narančasta boja postala zaštitni znak FUN-ovaca?
-Narančasta boja se najbolje vidi na moru i u pomorstvu se koristi kao boja za svu safety opremu, a s obzirom da mi idemo put grada po svakakvim vremenima smatralo se da je narančasta boja najprikladnija.
Koliko je generacija prošlo kroz FunH2O, zna li se dogoditi da zaigraju možda i dvije generacije iz iste obitelji…ima li i prijenosa ljubavi sa starijih na mlađe… a čini se da postoji i svijest o tome kad se nešto stariji trebaju povući da dođu mlađi…
-Da svakako, igrali su često očevi i sinovi, na prvu se sjetim Paskojevića, Jovanovića i Perića, vjerojatno ih je bilo još. FUN postoji ovoliko dugo upravo zbog prijenosa ljubavi sa starijih na mlađe i da, stariji igrači imaju svijest kad je vrijeme za pustiti mlade snage da igraju jer su i oni došli na isti način. Tako sve funkcionira već godinama.
Kako je došlo do one “molitve” ispod Dupca kad se ide prema Gradu?
-Do “molitve” je došlo spontano, naš “duhovni vođa” nas je okupio ispod Dubca da se pomolimo, da pehar ide preko Dubca. Iako je pehar proš’o preko Dubca više puta, tradicija molitve prije svake utakmice je ostala. Također, ovaj momenat se koristi i kako bismo se svi okupili i zajedno išli prema Gradu jer svugdje dolazimo zajedno i odlazimo zajedno.
Kad bi vas pitali – što je najveća snaga FunH20… što biste rekli i koga biste se sjetili?
-Najveća snaga su ljudi koji odvajaju svoje vrijeme, novac ali i ono najvažnije, koji daju svoje srce i ljubav. Nikoga ne želim isticati jer svatko dava sve što može, kad može. Ja osobno najviše volim one trenutke kad se okreneš oko sebe, a na punim barkama vidiš staro, mlado, djecu, a svi u jedan glas pjevaju, navijaju, vesele se i zabavljaju.
FOTO: facebook FUNH2O
