Glazbena pedagoginja i kritičarka Sanja Dražić s pravom bi mogla ponijet časnu titulu dubrovačkog Dr. Doolitlea, jer tko je poznaje, upoznat je i s njenom ljubavlju, ali i neobičnom povezanošću sa životinjama. Gotovo je općepoznato da su njena “najveća slabost” mačke – njih dvanaest koje joj se “motaju” po kući ili oko nje, uz tko zna koliko njih o kojima brine po različitim lokacijama u Gradu, najviše u Bogišićevom parku – ali joj je dosad najdublje iskustvo o svejedinstvu i međusobnom razumijevanju različitih živih bića donio nedavno jedan mladi galeb koji se na neobjašnjiv način našao ispred njenih kućnih vrata. Priča koju je jutros u “Plavim razgovorima” Jelene Obradović Mojaš na Radio Dubrovniku ispričala naša sugrađanka dotaknula je i razniježila srca, mnoge potaknuvši da razmišljaju o tome je li jezik jedini način na koji možemo komunicirati i međusobno se sporazumijevati.
Dakle, sve ovo što će stati u riječi samo je djelić, skromni dijelić osjećaja kakve je u Sanji uskovitlao suživot s galebom koji je u prizemlju njene kuće živio punih 17 dana, učeći letjeti, ali i najviše od svega oproštaj i rastanak u Šuliću koji se protegnuo na čitav sat vremena. U jedno rano jutro, dok je još vladao mir u pilarskoj vali, bez kupača, glasova, ikakve ljudske buke.
Kao što smo već napisali, mladi galeb kojemu je bilo oštećeno krilo, na nekakav neobjašnjiv način se našao ispred Sanjinih kućnih vrata i ostaje posve nejasno kako se popeo preko svih tih skalina i između noga prolaznika da bi doskakutao do sredine njene ulice. Niti je riječ o ulici blizu mora niti je riječ o mirnoj ulici bez prolaznika. Dapače.
Nama koji smo skloni za sve iznaći neko racionalno objašnjenje ovo ostaje u sferi neobjašnjivog, a, zapravo, galeba je vodio neki nepogrešivi instinkt, intuicija prema vratima iza kojih će dobiti pomoć, ljubav i podršku.
-Kad sam ga ugledala ispred vrata nisam znala što ću, kako ću ga uhvatiti a da ga ne povrijedim, bacila sam preko njega krpu i nježno ga unijela u kuću. Mojih dvanaest mačaka je znatiželjno prišlo, prešutno su prihvatile neznanca, jer i njih sam “pokupila” sa smeća, napuštene, bolesne, iz grubih situacija kakve znaju životinjama činit ljudi i tako je započeo naš suživot. Ništa nisam znala o galebovima, ali sam znala da moram prilagodit prostor u kojemu će živjet. Prekrila sam pod, zaštitila namještaj i dobro pazila koja vrata i prozor smijem otvorit u koje doba – ispričala je Sanja, dodajući kako ga je hranila ribicama, mljevenom puretinom i pilećom jetricom kako bi ojačao i stekao snagu za raširit krila.
I dok se to za njega odnosilo u doslovnom smislu, za Sanju je sve to prešlo u metafizičko iskustvo.
Kad bi mu stavila hranu u zdjelicu, lupkala bi prstom po stolu da mu skrene pažnju a nakon nekog vremena je, kad bi bio gladan on kuckao kljunom po stolu. Počeli su komunicirati na neki neobjašnjivi način.
Svaki njegov napredak u kretanju, prvotno skakutanju, potom širenje krila i pokušaj letenja, Sanja bi popratila riječju – bravo. Bravo je postao most podrške, povjerenja, sve dubljeg razumijevanja.
Sanju je od svega najviše fascinirala njegova upornost pri učenju letenja, od jutra do mraka, upornost da svaki dan uzleti u tom prostoru malo visočije, dok joj nije jasno dao do znanja da je ojačao i da je spreman vratiti se u prirodu gdje raširena krila nemaju nikakva ograničenja.
Stavila ga je u kutiju i s tjeskobom krenula prema Šuliću gdje se svakog jutra kupa.
-Iz kutije je izašao sporo, odgegao je do kraja stijene, okrenuo se i pogledao me. Nije pobjegao, nije odmah odletio, praćakao se u moru. Do kamena na koji se smjestio otplivala sam noseći mu još jednu ribicu. Hrabrila sam ga da poleti, ne pretjerujem kad kažem da je naše opraštanje potrajalo sigurno uru vremena. I onda nešto najveličanstvenije. Odnekud se pojavio veliki bijeli galeb koji mu je prišao i on je poletio za njim. Letjeli su u mom vidokrugu nekoliko trenutaka i ja sam imala osjećaj da mi on time želi poručiti da je spreman za let, za raširit krila i vratit se tamo gdje pripada. Rasplakala sam se od silnih i intenzivnih osjećaja koji su me preplavili u tom trenutku, od nevjerojatnog povjerenja koje je ta “divlja” ptica imala u mene, pokazalo se da je moja tjeskoba što ću napravit ako odleti na neku stijenu a onda ne bude mogao dalje, bila neopravdana. Nakon svega ovoga, pitam se tko se kome više prilagodio, tko je koga bolje razumio, tko je u ovom svijetu kome superiorniji. Bilo je to čarobno iskustvo koje je snažno utjecalo na mene – ispričala je Sanja.
Pa ako bi se ovo nedavno iskustvo moglo nazvati najmističnijim i najintenzivnijim, Sanja se spomenula i čiope koju je doma liječila mjesec dana, skakavca koji joj je u atriju Kneževa dvora za jednog koncerta skočio na rame, nakon što ga je ugledala ispod stolice klaviristice, brojnih pčela i osa koje upadnu u more, ma, zapravo, svih tih malenih bića koji zatraže pomoć od čovjeka i onda im se na tom putu nađe – ne slučajno – Sanja Dražić.
A u Sanje empatije ima u neograničenim količinama, baš i kao ljubavi i spoznaje o tome da sa svim živim bićima na ovom svijetu možemo ostvariti komunikaciju i razumijevanje, baš o čemu najbolje svjedoči ova prelijepa priča s njenim galebom.
Bravo za gospodju, bravo za ovaj prekrasni clanak.
Cijela obitelj joj je takva. Bravo Dražići.