Performanse „Dubrovniku i Mojoj Majci“ riječkog suvremenog autora Damira Šegote još je jedan u nizu njegovog komuniciranja s nama dok hrabro javno ponire u vlastite introspekcije u kojima kao da želi što suptilnije prikazati koliko bolna može biti bol – stoji u obrazloženju i pojašnjenju peformansa i izvedbe koja se djelomično odvija i završava večeras u Galeriji Flora, dok je sinoć bolnički krevet s nepoznatim čovjekom koji u njemu leži, privukao pažnju prolaznika na Stradunu.
Koristi pritom zatvoreni izložbeni i otvoreni prostor grada Dubrovnika četvrtog i petog rujna ove godine. Započinje četvrtog diskretnijim postavljanjem Urne uz fotografije pokojne Majke i fotografije Straduna razrušenog ratom koji je za nama. Pa kao da je tako florom zaigrao floret u Flori. Između života i smrti. Između nade i beznađa, predaje i borbe, realnosti i mašte. Vidimo dostojanstveni odar bez odra. Vidimo krvlju natopljenu gazu iako je bijela kao nevini veo. Vidimo kako je dotiče tužni baršun flora. Autor otvara prozor Flore kako bi pustio tu prozračnu beskrajno dugu bjelinu. Od odra bez odra do vrta. I dalje…Želi da ima dovoljno za sve koji osjećaju bol. Želi da ima dovoljno i za njegovu bol. Kao da se dobro priprema za vidanje. To je trenutak u kojem spaja osobnu, individualnu bol s golemim kolektivnim gubicima i žalosti.
Prvog nam dana daje naslutiti da je intiman čin pokazivanja boli spreman pretvoriti u manje diskretnu formu. To je četvrtog na petog.
Bez riječi verbalizira bol ležeći u jednostavnom bolničkom krevetu na otvorenom, na jednoj dubrovačkoj ulici. Nakon šest podmuklih noćnih sati, praskozorje boli trebalo je biti sred Luže. Ali nije u konačnici tako bilo. Kao da valjda uvijek vrijedi da ništa nije slučajno pa su ove karmine u drugom danu performansa zaobišle mjesto koje okuplja, mjesto koje obavještava. Odvile su se na mjestu gdje je „Don-don-don…“ tiši, gdje ne svjedoči Orlando. Niti drugi.
Ta promjena prostora kao da je i ne htijući, bez namjere pokazala paradoks žalovanja u kojem nikada ne bi trebali ostati sami a opet bez obzira na svetog i ovog i onog i Vlaha, ostajemo u samosti te samine. Koristeći se prostorom koji postaje prikladni scenski okvir ti dugi sati predstavljaju dugu patnju u boli, u umiranju, u opsadi. Predstavljaju duge mjesece prijetnje, duge mjesece vrebanja zavidnih snajperskih granata.
Autor time ne bježi od sebe samog kao što bi mnogi rado učinili u tuzi. Zna da to nije moguće. I na ovom mjestu kao da skoro uopće ne paše kao u kao da. Iluzije nema. U izrazu hermetički zatvara i postaje jasan, odvažan, bespoštedan: suosjećanje s boli majke, suosjećanje s ranjenim borcem, ranjenim gradom. U tom ležanju, u toj pozi koju tijelom zauzima kao da je u simbiozi sa samom boli. Tako postaje njena esencija. Tako postaje sama bit žalosti i te svirepe sposobnosti naše duše da nas uvede u stanje čežnje za nekim koga više nema.
Autor lakoćom postaje blizak s publikom koristeći ono što je gotovo svakodnevno prisutno: bolnički krevet, flor, gazu, urnu, bolnu besanu noć. Sve to univerzalno nema nikada neutralnu konotaciju. A uvijek ima onu vrlo intimnu. Moguće da to autoru i nije svjesna namjera, ali time može dotaknuti i potaknuti baš svakoga. One obične. I dobre čudake. I zloće. I zlice. Pa valjda i vrtne patuljke.
Kad petog dočeka jutro, autora magična kola zajedno s krevetom vraćaju u vrt Flore. U vrtu, već znamo, čeka gaza. Zašto je tu ta prozračnost, podatnost, nježnost? Da ne dotiče te tužne slike, pomislili bi da je dio vjenčanice, da je mliječni put, da je pupčana vrpca života. Valjda samo nešto tako mekano smije i može prići slomljenosti. Ta bjelina satkati će mijelinsko gnijezdo koje će dati vječnost našim sjećanjima. Postati balzam našoj vječitoj tuzi. Privilegija intime s autorom mi daje moć pa znam da bi to vrlo fino predivo upotrijebio kao plašt da postane vilenjak koji spašava. Koji daje nadu.
Među fjorima Flore ostati će fragmenti tužnog crnog baršuna. Tako će petog uvečer završiti ovaj duboko empatski performanse. Tako će završiti floret dva flora u Flori – zapisuje Mirjana Lenči Pernar.
