Slikovnica Ništa strašno priča je o Dječaku i njegovom strahu. Dječak se boji mraka pa mu tata prije spavanja priča priču o obitelji strahova. Tu su mama Strah, tata Strah i glavni junak Mali Strah čiji je najveći strah postati strašan. Plah je i ne želi plašiti djecu, iako obitelj upravo to od njega očekuje. Ne pomaže mu ni strašna škola u kojoj mu učiteljica Fobija predaje strašne predmete kao što su strahovježbe ili strašematika. No kada Mali Strah upozna Dječaka kojega bi trebao plašiti, kroz razgovor i igru obojica će shvatiti da su puno sličniji nego što su zamišljali. Jer svatko se nečega boji, zar ne? Na kraju priče gasi se svjetlo, pali se mrak, dječak se oprašta od Malog Straha, a na njegovo se mjesto ušulja Mala Hrabrost – čitamo kao opis slikovnice na Frakturinoj stranici.
Za tekst “Ništa strašno” ovo je sretna godina! Dramski tekst koji su naša Dubrovkinja Ivana Đula i njena kolegica, prijateljica i koautorica Milica Sinkauz napisale prije nekoliko godina i za njega dobile Malog Marulića, nedavno je doživio svoje izdanje kao slikovnica, a smiješi mu se i kazališna izvedba.
O sreći koju izaziva tiskanje slikovnica, te o planovima i fokusu na pedagoškom radu s djecom, porazgovarali smo s talentiranom Ivanom Đulom.
Zašto je važno djeci čitati slikovnice – osobno mislim da je silno važno jer je u tom činu čitav koloplet muđusobnih odnosa djece s odraslima – je li ta važnost u tebi prisutna od tvog djetinjstva?
-Da krenem od kraja pitanja, svakako je ljubav prema knjizi nastala doma, u najranijem djetinjstvu. Knjige su bile božićne želje i rođendanski pokloni, čitalo se svaku večer… Činjenica da imam starijeg brata koji je otkad ga se sjećam bio okružen slovima, a kojemu, srećom, nisam bila gnjavaža, jako je utjecala na moj odnos prema čitanju. Ja sam bila ona najmlađa. Meni se dugo čitalo. Ja sam razmažena čitanjem. I uživala sam u toj pažnji, ne samo sadržajno, nego u čitavom tom ritualu čitanja koji je bio produžetak igre, razgovora, odnosa. Danas ja čitam i, izuzev nekih trenutaka umora, uživam u tome. Čitanje djeci je višestruko važno, najviše baš zbog razvijanja odnosa, uspostavljanja i produbljivanja bliskosti, zadobivanja povjerenja, zbog smijeha, suza i svega što dijelite dok zajedno čitate. Osim toga, tu je i ova manje romantična, praktična strana čitanja koja je jednako važna. Čitanje obogaćuje dječji rječnik, jako utječe na njihove jezične kompetencije, što im olakšava da se izraze, da kažu kako se osjećaju i o čemu razmišljaju. Susret s različitim pričama razvija njihovu empatiju, a mašta koja se stvara i njeguje upravo kroz čitanje je nešto što nam svima treba u našim odraslim kreativnim i manje kreativnim poslovima i životima.
Zašto ste se ti i kolegica odlučile prvu slikovnicu napisati baš o strahu?
-Želja za slikovnicom bila je dugo prisutna, nekoliko puta smo bile blizu da se ostvari, ali uvijek je nešto nedostajalo. I onda je slikovnica našla nas. Tekst Ništa strašno, izvorno je dramski tekst koji smo Milica i ja napisale prije nekoliko godina i koji je tada nagrađen Malim Marulićem. Nekoliko je godina ostao u kompjuteru i nekoliko isprintanih kopija i čekao. Mi smo mu silno željele ili predstavu ili slikovnicu, činilo nam se da ima dovoljno bogat svijet za oba medija. Kad smo već skoro odustale, on je svojm putevima stigao do naše urednice Marije Ott Franolić. Bila je to ljubav na prvi pogled i vrlo brzo smo počele raditi na adaptaciji dramskog teksta u tekst za slikovnicu.
Slikovnica, da bi bila uspješna, mora biti i sjajno ilustrirana, jer mora djeci pružiti kompletan doživljaj…kako je došlo do suradnje s Dominikom Vukovićem?
-Apsolutno! Ilustracija je jednako važan segment slikovnice i imale smo nevjerojatnu sreću da nas je glavni urednik, Seid Serdarević, spojio baš s Dominikom. Dominik je imao i mašte i volje i strpljenja i vještine da s nama stvori taj dugo maštani svijet. Sažimajući dramski tekst, Milica i ja sakupljale smo detalje i situacije koje želimo zadržati u slici, sa željom da su tekst i ilustracija u stalnom dijalogu, da slika ne ilustrira tekst, već da dodaje slojeve tog svijeta i otvara prostor mašte. Tako je, nakon više od dvije godine zajedničkog rada, slikovnica prepuna detalja, a djeca obožavaju detalje.
Za koju je dob ova slikovnica namijenjena i koliko u njoj – iz dosadašnjeg iskustva – uživaju i odrasli?
-Iako smo slikovnicu pisale imajući na umu petogodišnjakinje kojima trenutno čitamo prije spavanja, dosadašnje reakcije pokazale su da se slikovnica sprijateljila i s mlađom, ali i starijom, školskom publikom. Ponovno mi se čini da je stvar u detaljima. I u slici, i u jeziku. Bogatstvo detaljima kao da rasteže dobnu granicu i omogućuje da svatko nađe bar jedan sloj koji ga privuče (i zadrži u) priči. To nas veseli, jer jedino što smo htjele radeći na ovoj slikovnici, jest da komunicira s djecom i njihovim odraslima i da joj se zajedno vraćaju.
Je li izazovno danas raditi na slikovnicama u svijetu gdje brzina slike, digitala preuzima vlast nad životima svih…
-Ne samo na slikovnicama. Izazovno je raditi i kazalište za djecu, a posebno je izazovno u pedagoškom radu s djecom i mladima. Ekrani su učinili svoje… Skratili su vrijeme pažnje… ubrzali protok informacija… dodali tri točkice na mjesto pauze koja je toliko važna za slušanje i promatranje…
U svakom slučaju, jako su utjecali na percepciju i potrebno je stalno tražiti nove načine u radu s djecom i za djecu. Sreća je što djeca ipak preferiraju neposredni kontakt i interakciju, znatiželjna su i brzo ih možete dobiti na svoju stranu i uvući ih u svoju igru.
U fokusu vašeg djelovanja i kroz udrugu Artarea i druge projekte gotovo uvijek su djeca – zašto?
-Počelo je jako davno, kad sam kao studentica oblijepila tramvajske stanice oglasima za instrukcije iz klavira. Trideset kuna po satu bilo je tada dovoljno za džeparac, a ja sam upoznala sve tramvajske i autobusne linije, sve zagrebačke kvartove i jako puno zagrebačkih obitelji. Brzo je to postalo više od džeparca, shvatila sam da jednostavno volim raditi s djecom. Godinama sam radila razne glazbene i dramske radionice za druge organizacije, festivale, vrtiće…, a onda sam 2014., ponajviše sa željom da i svojoj djeci stvorim prostor kreativnog istraživanja, odlučila pokrenuti udrugu Artarea. Od tada je kroz naše radionice prošlo (i ostalo) jako puno djece, neki su odrasli s nama i nevjerojatno je dobar osjećaj raditi nešto što ima toliko smisla, kao pedagoški rad. Na jesen slavimo deset godina i planiramo ga proslaviti baš uz radionice vezane uz našu slikovnicu.
Kakva su vaša iskustva koja imate u radu s djecom – koliko je važno i bitno s njima raditi i njih uključivati u umjetničke izražaje?
-Jako, jako važno. Osim što mi je iskustvo pokazalo da ne postoji dijete koje ne zanima glazba, slikovnica ili kazalište, izražavanje kroz različite umjetničke medije djeci je blisko i, ako ga njegujemo od malena, djeca će, kojim god se poslom kasnije bavili, razviti strpljenje, emotivne i socijalne kompetencije, naučiti promišljati, postavljati pitanja i rješavati probleme. Zato je važno uključiti djecu u umjetnički proces, ne ih učiti o umjetnosti, ne im predavati o umjetnosti, nego ih voditi kroz proces stvaranja. Ponuditi im osnovno znanje i alate, otvorajući im prostor da se sami izraze kroz medije koji će se pokazati najbliži njima, njihovima interesima i sklonostima. Poticati ih na stvaranje, ukazivati na vrijednost onoga što su sami stvorili i tako ih ohrabriti na slobodno iskazivanje mišljenja i donošenje vlastitih odluka. Razgovarati s njima, slušati ih i učiti od njih.
Koji su planovi pred vama?
-Plan je još se kratko odmoriti, a onda me čeka šarena jesen. Uz povratak studentima Učiteljskog fakulteta u Petrinji, s kojima radim od prošle godine, i mojim malim klaviristima s kojima se godinama družim kroz program Klavirske početnice, kazališnu sezonu počinjemo u slovačkom kazalištu u Nitri, gdje zajedno s Lukom Vrbanićem radim glazbu za novu predstavu redateljice Tamare Kučinović. Paralelno s tim Milica i ja radimo adaptaciju slikovnice Tisje Kljaković koju će režirati Renata Carola Gatica. Za istu predstavu Luka i ja radimo glazbu. A nakon toga, s velikim veseljem mogu najaviti i postavljanje našeg teksta Ništa strašno, ponovno u Renatinoj režiji u nama jako dragom Zadarskom kazalištu lutaka. Ovo je valjda sretna godina za taj tekst. Nakon godina u ladici dočekao je i slikovnicu i predstavu.
Kad ćemo vas vidjeti u Gradu na predstavljanju slikovnice?
-U ovim jesenskim planovima, plan je i vratiti se par dana doma i predstaviti slikovnicu u najdražoj knjižnici. Datum još ne znam, ali se silno veselim tom za mene posebnom druženju na mjestu gdje je sve počelo.
Ivana Đula rođena je u Dubrovniku 1983. Nakon klasičnoga glazbenog obrazovanja završila je Filozofski fakultet u Zagrebu (smjer komparativna književnost i francuski jezik) te MA studij dramaturgije izvedbe na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Radi u Hrvatskoj i inozemstvu kao dramaturginja, autorica teksta i kompozitorica s fokusom na kazalište za djecu i mlade, dramaturgiju zvuka, dramaturgiju plesnih predstava i poeziju. S Milicom Sinkauz autorica je desetak dramskih tekstova, kao i adaptacija za djecu i mlade, od čega su mnogi nagrađeni na dječjim dramskim festivalima i postavljeni u dječjim kazalištima u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Zadru. Kao autorica glazbe samostalno i u suradnji s Lukom Vrbanićem komponira za kazalište i film, za što je nagrađena na domaćim i međunarodnim festivalima. Pedagoškim radom bavi se od 2002., a 2014. pokrenula je udrugu za edukaciju djece i mladih u području izvedbenih umjetnosti Artarea. U sklopu udruge, u suradnji s Milicom Sinkauz i brojnim pedagozima i umjetnicima, organizira i vodi glazbene, poetske, dramske i multimedijalne radionice za djecu, kao i radionice za dramskopedagošku edukaciju odraslih. Godine 2023. započela je suradnju s Učiteljskim fakultetom u Petrinji, gdje radi kao vanjska suradnica. Živi u Zagrebu s Lukom, Petrom i Dešom.
