Toplo ljetno jutro je, idealno za lijepu priču o OPG-u i vrijednim ljudima koji su ga izgradili. Zaputili smo se u Župu dubrovačku, kroz Brašinu i Petraču stigosmo u Buiće. Mjesto u kojemu OPG ima obitelj Frana Purina, lokalnog vatrogasca i istinskog zaljubljenika u životinje. Dočekao nas je Frano sa svojom i bratovom dječicom. Proveo nas je kroz raznoliki životinjski svijet i ispričao priču o nastanku njihova OPG-a.
Prilazeći mjestu gdje su životinje osjetimo dašak raznolikih mirisa koji dopiru iz obližnjih staja. Odmah na početku ljubazno nas je milih očiju dočekao veliki bijeli pas hercegovačkih korijena – Rambo. Na lancu je jer ga se ovce boje, a u ovčjem bijegu najčešće pripomaže drugi manji pas – Zeus kojemu su one više naklonjene nego Rambu.
Gospar Frano ima 45 godina, vatrogasac je cijeli život kako on to kaže, što je ambicija od malih nogu i već duži niz godina radi u DVD Župa dubrovačka gdje su, kako kaže svi kao jedan. Brige oko životinja i pravljenja sira nisu samo njegove, u cijelom procesu sudjeluju i supruga Andrea, 14-godišnji sin Maroje, 11-godišnja Petra, brat Ivo i njegova supruga Katarina kao i njihova djeca Nina, Stijepo i Nikša. No ljubav prema životinjama Franu su prenijeli i njegovi roditelji Ljubica i Stijepo koji su sve to prepustili sinovima.
Prva postaja bila je staja u kojoj su krave. Frano je ispričao kako je sve počelo.
-U početku smo imali jednu kravu, zatim smo htjeli imati domaće mlijeko, a ta jedna krava nema cijelu godinu mlijeko, onda smo kupili drugu kravu pa smo onda tako iz godine u godinu rasli. Onda smo uzeli svinje, a ovce smo prve imali. Majka nam je iz Primorja pa imamo vrstu ovce dubrovačka ruda koja je zaštićena pasmina, imamo i selekcijski uzgoj i moramo ih pratiti u njihovom rastu.
Imamo 10 krava, neke smo uvezli iz Njemačke i ostavit ćemo njihov pomladak, to su rasne krave te se tako bavimo proizvodnjom mlijeka i sira. Otac se s ovime bavio u davna vremena, a baš ovako intenzivno da se bavimo je krenulo sve prije nekih 15-ak godina. Kada to otac više nije mogao raditi brat i ja smo se prihvatili posla. Pomažu nam djeca i žene. Djeca od malih nogu vole biti sa životinjama i kroz igru su nekako stekli i navike. Djeca su nam od velike pomoći jer životinje stalno traže brigu bez obzira koji je dan i kakve mi obaveze druge imamo.
Franova žena Andrea je također zaposlena, u Carini, kao i brat i njegova supruga, svi imaju svoje redovne poslove, kako stignu sve?
-Nekad i ne stignemo sve napraviti, nešto što se mora napraviti to odradimo, mora im se dati jesti, voda i hrana ne smiju izostati, ali npr. ako se kosi sijeno i ako se ne spremi danas spremit će se sutra – kaže Frano dodavši kako nema Božića ni Uskrsa, ni svetog Vlaha, životinje iziskuju svakodnevnu brigu i pažnju.
Koliko su djeca uključena u cijeli proces oko životinja govori i to kako su kravama nadjenuli imena i to po alpskim čokoladama jer krave upravo i dolaze iz toga područja. Od krava, ovisno o laktaciji dobivaju obično oko 150 litara dnevno.
-Kada su bile u laktaciji, imali smo samo ujutro preko 100 litara mlijeka i to opada, a ovisno je i koliko se krava muze, ciklus se mijenja – dodaje Frano.
Uspijete sve to prodati?
-Većinu da, a u zadnje vrijeme se najviše traži domaći sir gdje imamo i liste čekanja. Većinom to uzimaju naši ljudi, a uzimaju nam i neki restorani ili pizzerije koje prave pizze s domaćim sirom, onda i neki OPG-ovi koji se bave turizmom. Sirutku, koja je nusprodukt proizvodnje sira nam uzimaju neki ljudi koji imaju problema s masnoćom. Počeli smo i sušiti sir, ali nemamo baš vremena sve to stići. Potencijala ima jako puno, ali se za sada ograničavamo.
Ostavljamo krave u njihovoj dnevnoj rutini, dolazimo do druge staje gdje nas je na ulazu dočekala stara mlinica koja je nekada bila u potrebi, ali danas više ne. Stoji kao podsjetnik na neka stara vremena. U sadašnjost nas vraćaju pilići, kojih ima raznih boja, a to je opet jedna posebna ljubav Franova.
-Ovdje imamo i ovce kojih je ukupno 60-ak zajedno s janjcima, a nedavno nam se jedna ovca i okotila, na svijet su došla dva mala janjca. Društvo im tu prave i još dvije krave i pilići. Ne uzimam baš koke nesilice koje su žute boje već ja volim da su u boji, a ove su ovdje talijanske i imaju svoj inkubator. Volim kada su u različitim bojama.
Toliku žar u očima i ljubav prema životinjama rijetko se viđa. Frano ne prestaje pričati o svojim ljubimcima. Ove će godine, s obzirom na broj životinja koje imaju, proizvodnju mlijeka i sira prijaviti se na natječaj za poticaje koje daje država za proizvodnju mlijeka, a koji bi im itekako dobro došao.
-Mi do sada nismo puno nešto ni tražili, prošle godine smo išli na natječaj, a i ove godine ćemo i nadamo se barem nečemu – kazuje Frano dodavši kako ih korona kriza nije puno pogodila, smanjila se potražnja za proizvodima, ali kaže kako su zato imali za svoje potrebe.
Izlazeći iz druge staje uz prizvuke dubrovačkih ovčica koje imaju svoje posebno stanište odvojene od ostalih, jer ipak su one zaštićene mezimice, odlazimo do ostatka „običnih“ ovaca koje vjerno čuva Zeus. Zeus im je omiljeniji nego Rambo jer Zeus ima više „iskustva“ i bolji je prema ovčicama.
-Problem nam nekada stvaraju čagalji pa ovce puštamo ujutro ranije, prije sunca. Čaglji nam napadaju ovce i zaklali su nam šest-sedam jagnjića i tri-četiri ovce. Mi se mučimo godinu dana, a onda nam ih oni zakolju za pet minuta – tužno će Frano.
Preko puta ove dvije staje je dom za svinje, „njih je 10“, kao iz topa će dječica, i one uživaju na svježem župskom zraku.
OPG Purin često posjećuju djeca iz vrtića kako bi se upoznala sa životinjama i kako bi osjetili seosku idilu. No na selu nije uvijek idila, Purini su se susretali s teškim životnim situacijama, a sve to trebalo je prebroditi i nastaviti koračati kroz život uz mnogobrojne obaveze koje ne poznaju životne nedaće.
-Nije uvijek lako, znalo mi se dogoditi ako negdje pođem kad se vratim trebao bih poći spavati, ali ja u ponoć muzem krave, sirim do tri ujutro i onda to dostavim svome prijatelju u četiri koji nosi naš sir na placu u Gruž. Dogode se dani kada uopće ne spavam. Ako bi se i htjeli proširiti teško je pronaći pravog pastira koji bi se posvetio ovome, jer ovo prvenstveno treba voljeti. Onda uz tu ljubav srećom dođu djeca, brat i svi ostali koji pomažu.
Mi smo već mislili kako je to to, krave, svinje, koke, pilići, ovce, dva psa, ok završili smo s pričom, ali Frano govori kako nije kraj. Oni još imaju i magarce, konje, a ispred staje stoji i već spreman kavez za kuniće koje čeka dom u Buićma s ostalom ekipom. Pored staje su i pčele, koji suživot, pomislih.
-Idemo na kat, kaže Frano, gore su krave. Krave na katu, malo smo ostali iznenađeni.
-Ulazimo u drugi dio staje, tu su krave, a tu nam je i jarac, ima i koka nešto tu, malo nam nedostaje prostora pa se snalazimo – kaže Frano.
U pratnji Frana i dječice odlazimo put livade ispod staja, gdje su svoje mjesto pod maslinom u hladovini pronašli dva prekrasna konja, od kojih je jedan poni, a na poniju je već bio Marojev i Ninin prijatelj. Zamislimo se kakvo samo djetinjstvo i odrastanje imaju ova dječica, izuzeta užurbane gradske vreve, mobitela i tableta. Koji sretnici. Cijelo vrijeme su budnim okom promatrali kako Frano prepričava kako je sve nastalo, pratili su nas u stopu, a vidjelo im se u očima kako su izuzetno ponosni što smo ih došli posjetiti.
Frano dodaje kako imaju i koju lozu, a ponešto posade i povrća kod svoje kuće koja je malo udaljenija od staništa za životinje. Imaju i masline od kojih prave maslinovo ulje koje su znali nekada prodati čak i u Istru.
Nakon osjeta i mirisa koje ne srećemo svaki dan, životinja koje ne viđamo inače po putu, a tek harmonija zvukova koju ostavljamo u daljini uputili smo se do kuće gdje žive Purini, udaljenu nekih 500-tinjak metara. Tu nas je dočekala Franova supruga Andrea s 11-godišnjom kćerkom Petrom. Gostoljubivost i pozitivna atmosfera odmah su se primijetili pri ulasku.
Pitali smo Franovu suprugu Andreu, što ona kaže na sve ovo, s obzirom na veliku ljubav koju njezin muž gaji prema životinjama.
-Pomažem koliko god mogu, ono što ja najviše radim je to da pravim sir. Moj sin Maroje je također zaljubljen u posao oko životinja, rekao mi je da želi biti kao tata jednoga dana. Već vidim nasljednika svega ovoga. Često nam ovdje dolaze u posjet djeca iz vrtića, meni je to izuzetno drago da se upoznaju sa životinjama. Žalosno je da neka djeca ne znaju da koke nose jaja i kako krave nisu ljubičaste. Svi uživamo u svemu ovome zato smo svi i uključeni, inače sam živjela u gradu, ali sada se ne bih nikada vratila, koliko imamo tu širine to se ne može mjeriti – rekla nam je Andrea.
Potencijala Purini itekako imaju, težak je to radnički život, ali proizvodi koje dobiju ne mogu se mjeriti s onim u butigama. Domaće je domaće, život na selu djeci pruža puno više nego u gradu, ta sloboda neprocjenjiva je, reći će Purini. I sve dok mogu, radit će, a možda jednoga dana tu bude i kakvo seosko domaćinstvo, kako im prijatelji predlažu. Bilo kako bilo, uvjereni smo kako tko god ih dođe posjetiti u njihov raznoliki životinjski svijet prepun boja i zvukova neće ostati ravnodušan.
FOTO: Marina Miljković, privatni album
