Kroz susrete s dušama osoba koje mi dolaze na terapijske razgovore vidim koliko im nedostaje dječje radosti, zaigranosti.
Napisala: Maja Vreća
Ulazak u odrasli svijet im škodi, ne snalaze se, nitko im nije dao “upute za ponašanje”.
Viđamo tako odrasle osobe koje ne znaju regulirati emocije, zauzeti se za sebe, završiti započeti posao.
Na putu su izgubili sebe i dječju radost.
Izabrali su partnere koji ih ne osjećaju, rade poslove koje ne vole, ukratko kao da žive tuđe živote.
Na jedan ih način i žive. Mamine i tatine živote..
Prilagodili su se okolini i njezinim zahtjevima.
I to je u redu ako smo u tim izborima sretni i ne osjećamo nikakve psihičke ni fizičke smetnje.
Često našem tijelu, posebno ako smo dugo nezadovoljni, treba vremena za reakciju.
A što ako je naš put nešto drugo?
Što ako smo maštali o nečemu drugom kao djeca i to duboko zakopali u sebi jer je “nemoguće”… nismo toga vrijedni… to su samo snovi…
Jesmo li se to ikad zapitali?
Što ako neovisno o biološkoj starosti želimo živjeti punim plućima, uživati, družiti se, voljeti, raditi ono što nas inspirira?
Što ako možemo zadržati i dječji duh i odraslu zrelost?
Moguće je!
Ali za to je potrebna odluka.
Trebamo također biti svjesni da se ona neće svima svidjeti.
I ne treba se svima svidjeti!
A zašto se mnogima neće svidjeti? Pa zato što okidamo njihove snove i čežnje koje oni iz straha ne žele otvoriti i ispuniti.
Za mjesto ostvarenja svojih snova potrebna je hrabrost i otvorenost i dubok rad.
I spremnost otvoriti ranjiva mjesta koja su nas udaljila od dječje radosti.
I nije lagano.
I treba strpljenja i ljubavi.
I vrijedi.
Vrijedi svake minute.
Dijete u nama to zaslužuje i treba našu pomoć i podršku, treba nas!
Maja Vreća je tjelesno orijentirana psihoterapeutkinja.
