Mnoštvo građana danas se okupilo u jutarnjoj šetnji kroz nekadašnje vojno odmaralište Kupari, kroz čije su ih građevine (ruševine) i povijest proveli arhitekti Božo Benić i Morana Rozić. Benić je ujedno sa svojim mentorom Alenom Žunićem autor prvog, i zasad jedinog, znanstvenog rada o Kuparima. Ove se godine obilježava 100 godina turizma u Župi dubrovačkoj, a bit će to ujedno i godina u kojoj će početi rušenje kuparskih hotela, među ostalim, i hotela Pelegrin arhitekta Davida Fincija, proglašenog jednim od najvećih arhitektonskih dostignuća modernizma na prostoru bivše Jugoslavije. Donosimo vam 8 stoljeća staru, zanimljivu priču o Kuparima.
Povijest Kupara seže u 14. stoljeće, kad se po prvi put u arhivskim dokumentima spominje naselje izgrađeno na sjevernim padinama brda Goričine, koje je ime dobilo po kuparici, crijepu koji se tu stoljećima proizvodio.
Poslije Velike trešnje 1667. u doba obnove potresom uništenog grada Dubrovnika proizvodnja kupa i tavela, kojima se popločavao pod, narasla je, a početkom 20. stoljeća na posjedu grofa Kaboge u Kuparskoj dolini otvorena je velika parna tvornica u kojoj se godišnje proizvodilo oko 1,3 milijuna komada cigle i oko i 1,1 milijun kupa.
Razvoj turizma krajem 19. stoljeća u Župu dovodi češke investitore. Dubrovačko kupališno i hotelsko društvo u Srebrenom i Kuparima kupuje zemljište i počinje planirati izgradnju hotelskih kompleksa. Omeo ih je Prvi svjetski rat, ali nakon njega nastavljaju sa svojim planovima i 1921. otvoren je pension Kupari, kasnije nazvan hotel Štrand, nastao rekonstrukcijom kompleksa bivše ciglane. U daljnjim renovacijama je potpuno srušen, kako bi se oslobodila šetnica uz more.
Grand hotel Kupari, koji je proglašen kulturnim dobrom i jedini se neće rušiti u budućoj rekonstrukciji, počeo se graditi 1923., a dovršen je 1924. Hotelski sklop u Kuparima već 1939. raspolaže s ukupno 320 registriranih kreveta, čime je postao odmaralište s najvećim kapacitetom na dubrovačkom području.
Nakon Drugog svjetskog rata Česi svoje hotele obnavljaju i 1947. primaju prve poslijeratne turiste, no nedugo nakon Rezolucije informbiroa 1948. i prekida političkih odnosa između Jugoslavije i drugih socijalističkih zemalja, njihova je imovina nacionalizirana. Od ožujka 1949. Kupari su proglašeni odmaralištem od općedržavnog značenja.
Mladi arhitekt David Finci, židovskog podrijetla, netom nakon što je stekao diplomu Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, dobio je priliku napraviti master plan razvoja kompleksa Kupari. Finci, koji je 1966. trajno napustio Jugoslaviju i do kraja radnog vijeka nastavio raditi u jednom arhitektonskom birou u New Yorku, bio je jedan od najboljih arhitekata tog razdoblja. Iako na internetu nije ostavio trag, Morana Rozić uspjela ga je pronaći i s njim se dopisivala šest mjeseci prije nego što ga je bolest trajno onesposobila. Tako je dobila od samog autora uvid u njegov rad, projekte i način na koji su nastajali kuparski hoteli.
Generali JNA Kuprešanin i Bošnjak, zaduženi za razvoj Kupara, mladom su arhitektu dali puno povjerenje i nisu se miješali u projektiranje. Vojska je obilno financirala radove, pa je Fincijev genij mogao doći do punog izražaja.
1958. Finci će izraditi plan razvoja cijelog područja u kojem je predviđena gradnja 7 građevina, kao i rušenje hotela Štrand, koje će se dogoditi tek 1970. Njegov je stav da Kuparska dolina ne podnosi visoke soliterske zgrade, već niže paviljonski građene hotele, a cilj mu je obalu osloboditi građevina kao pješačku zonu te u svim prizemnim razinama hotela smjestiti javne sadržaje. 1962. otvoren je hotel Gorica, koji je struka odmah prepoznala kao izuzetno djelo te je Finci nagrađen nagradom za arhitekturu Grada Sarajeva. Kompleks je imao dvokrevetne i jednokrevetne sobe , a kupaonice su bile zajedničke, dok su apartmani u centralnom dijelu imali vlastite kupaonice.
Hotel Pelegrin je njegovo remek djelo koje je projektirao 1961, a otvoren je 1963., sa 500 ležajeva, bio je tada najveći hotel na Jadranu. Zgrada koja izgleda kao krnja piramida uža je na dnu, a prema vrhu se etaže šire, kao da lebde u zraku. Hotel je napravljen s atrijem u sredini i otvorenim hodnicima, a restoran, kroz koji se ulazi u atrij s južne strane, potpuno je otvoren i izložen blagom maestralu. Cijeli je hotel bio obložen bijelim bračkim kamenom, pod u atriju granitom, a pojedini dijelovi fasade plavim kamenom lapis lazulijem. Arhitekt se potrudio da što više soba ima pogled na more, a uz njega je za izgradnju zaslužan i inženjer statike Vjekoslav Marendić. Hotel je gradilo poduzeće Vranjic.
Nažalost danas je sav kamen, koji se mogao skinuti, svi kabeli, instalacije… odneseno. Ta pljačka velikih razmjera nije se dogodila u Domovinskom ratu, nego 2000., kad se Hrvatska vojska povukla iz Kupara. Da je bilo volje i želje, ovaj kompleks se iza rata s relativno malim ulaganjem mogao obnoviti, no nebriga ili neke druge nečasne namjere zaustavile su Kupare u vremenu, odnosno unazadile ih.
Kuhinja Pelegrina, smještena na prvom katu i u podrumu iz kojeg su dimili veliki dimnjaci u obliku onih brodskih, još jedna atrakcija hotela, hranila je cijeli kompleks.
Društvo arhitekata Dubrovnika pokrenulo je 2018. inicijativu prema Ministarstvu kulture da se ovaj hotel zaštiti kao kulturno dobro. No usprkos potpori svih stručnih udruga, to se nije dogodilo jer Ministarstvo nije imalo znanstvenu podlogu na osnovu koje bi takvo što napravilo. Benić i Žunić dali su si truda i godinu dana istraživali po arhivima bivše države, kontaktirali ljude sa svih strana i napisali znanstveni rad o Kuparima i Pelegrinu. To ipak nije zaustavio rušenje, ali će slijedom tog njihovog znanstvenog rada novi investitor morati detaljno snimiti hotel čije će se snimke i skice arhivirati za budućnost.
Nakon Pelegrina Finci 1964. počinje raditi na izgradnji takozvanog Hotela III, no zbog smrti glavnog inženjera Marendića, gradnja je zaustavljena i nikad nije nastavljena. Ovaj je hotel trebao biti još jedno remek djelo arhitekture, a zamišljen je na samom ulazu u Kupare, kao svojevrsna recepcija cijelog kompleksa.
od 1966. do 1968. u Kuparima se gradi rezidencijalna zona, kompleks namijenjen visokim dužnosnicima u kojem je čak šest puta boravio i Josip Broz Tito. Riječ je o dvjema rezidencijalnim vilama i hotelu Galeb u zasebnoj izdvojenoj uvali iza Pelegrina. Crnogorski arhitekti Milorad Petijević i Katarina Đivović iz Herceg Novog nagrađeni su za Galeb Borbinom republičkom nagradom u Crnoj Gori.
U vili Borovki i danas borave visoki dužnosnici koji posjećuju grad, dok je vila Dubravka pretvorena u skladište. Dvije luksuzno opremljene rezidencijalne vile, posljednje su Fincijevo djelo u Kuparima.
Finci 1968. odlazi godinu dana u New York, gdje radi na jednom sveučilištu, a potom ga angažira tvtka Eggers & Higgins u kojoj će raditi do kraja svog radnog vijeka. Projekte koje je za njih odradio nije potpisivao vlastitim imenom, ali je Morani Rozić otkrio nekoliko sveučilišnih i sportskih kompleksa koji su njegovo djelo.
1972.-1980. počinje druga velika modernizacija Kupara, koja nije precizno planirana, a rezultat je i uplitanja generala JNA u planiranje. Izgradnja ogromnog hotela Kupari, koji se vizurom nikako nije uklapao u krajolik, sa čak 1 193 ležaja, ostavila je traga i u tadašnjem tisku koji piše kako se gradi u dvije smjene, ali bez projektne dokumentacije. Novi hotel ipak je obogatio naselje novim sadržajima olimpijskim bazenom u zatvorenom i velikom plesnom dvoranom, kuglanom…
U međuvremenu je srušen hotel Štrand i dio depadanse hotela Grand. Projekt rekonstrukcije i adaptacije Granda potpisuje Ante Rožić, a Pelegrina Čedomil Rendić. U to je vrijeme izgrađen i autokamp, parkirališna i servisna zona te novo hortikulturno uređenje. Rožićevim konceptom hotela Goričina II, koji je otvoren 1980. u cijelosti su ispoštivani zadani urbanistički uvjeti. To je bio hotel velikoga kapaciteta postavljen kaskadno na padinama brda tako da slijedi prirodnu konfiguraciju terena.
Sve do Domovinskog rata ništa se više nije gradilo, a nakon rata, Hrvatska je vojska obnovila djelomično kompleks i tu boravila do povlačenja 2000. Bez prisutnih vlasnika, kompleks je počeo propadati i postao mjesto „krađe stoljeća“ da bismo danas imali ovo što imamo, ruševine. Te 99 godina dugu koncesiju danu stranim investitorima, za koje se ipak nadamo, kako će vođeni Fincijevom idejom, izgraditi lijepi, i oku ugodni, suvremeni hotelski kompleks. Inače UPU Kupari 1, koji obuhvaća cijelu zonu, osim hotela Galeb i dviju luksuznih vila, stupio je na snagu u veljači ove godine, a predviđa rušenje svih postojećih hotela, osim zaštićenog Hotela Grand s depadansima.
