“Trag u beskraju”, treća samostalna izložba dubrovačkog samoukog slikara Anta Violića privukla je sinoć u Sponzu veliki broj njegovih prijatelja koji su bili iskreno zadivljeni njegovom umjetničkom evolucijom, kolorizmom i motivima koji su ga zaokupili protekle dvije godine. Povjesničar umjetnosti Ivan Viđen je, predstavljajući ovaj Violićev ciklus slika naglasio zanimljivost tehnike u kojoj su one izrađene, akrilni flomaster koji nema sve nijanse, zbog čega je bio potreban dugi proces da dobije sav raspon željenih boja, što je stvorilo osjećaj filigranskog prvog sloja slike. Dodao je i kako se u Violićevom radu vidi njegova sloboda i radost stvaranja, budući nije opterećen nikakvim slikarskim pravcem, školom ili tradicijom.
Zahvalivši se svima koji su došli na otvaranje njegove izložbe, Anto Violić je naglasio da su svi oni ostavili trag u različitim razdobljima njegova života, a da se nada kako je i on u njihovima. Spomenuo je i zahvalio akademskoj slikarici Rajni Inić pod čijim su “mentorstvom” nastali predstavljeni radovi na kojima je radio posljednje dvije godine, veći formati s motivima morskih krajolika u kojima i iz kojih zrači mir. Finu zvučnu kulisu čitavoj večeri dao je gitarist Pero Škobelj, a probranom kapljicom vinara Violića s Pelješca nazdravilo se otvaranju izložbe novog ciklusa slikara koji već dvadesetak godina provodi svoje slobodno vrijeme uz štafelaj, kao član Dubrovačke udruge likovnih umjetnika.
Opisujući najnoviji ciklus Violićevih slika, povjesničar umjetnosti Ivan Viđen u katalogu zapisuje:
Slikarstvo Anta Violića izgleda nam odnekud poznato. Razumljivo…i filozofija i teologija i iskustvo uče nas da je mir negdje u svima nama, iako ga možda ne znamo svi prepoznati i uživjeti se u njega. Osjećaj mira prevladava u ovome ciklusu izloženih slika; no ne radi se tu o miru iskazanome samo na prvi pogled. Istina, na prvi je pogled jasno da se radi o morskim krajolicima bez ljudi, bez životinja, bez građevina, bez plovila – zapravo bez ikakvoga traga ljudske prisutnosti i djelovanja. Ali taj krajolik nije „ispražnjen“ od ljudi, nego im ondje jednostavno nije mjesto, osim kao promatračima prirode. Autor promišlja i svjesno reducira elemente viđene u prostoru – tako ostaje samo krajolik, samo priroda koja je lijepa sama po sebi i u sebi. Na drugi pogled naslikano more, otoci, oblaci, sunčane zrake, horizont nužno upućuju gledatelja na (zastrašujuću ili divnu?) misao da je priroda postojala davno prije nas i da će – što god mi ljudi napravili – sigurno postojati nakon nas. Oštetimo li je, zaliječit će se, s nama ili bez nas. Prepozna li to čovjek na ovdje izloženim slikama, prepoznat će i svoju ograničenost i pomiriti se sa gore spomenutim mirom. S obzirom na sve to, nije slučajno da je jedna od prethodnih Violićevih izložbi imala naslov „Svijet tišine“. Mira nema bez tišine, u svakome smislu.
No, zanimljivo je da na ovim platnima mir i krajolik nisu prikazani izmišljenim prizorima: svaki je kadar manje ili više realan prizor nekoga konkretnog mjesta u prirodi dubrovačke okolice. Jasno je da je već u početku prizor koji je prepoznao kao polazište odabrao s nekim razlogom, da ga je radi nečega privukao – pa je i očekivano da ga nimalo ili posve malo slikarski „prilagođava“.
Zanimljivost predstavlja i način Violićeva slikanja: ograničio se na relativno velike formate i akrilni flomaster koji ne posjeduje sve nijanse boja, pa je izrada slike time gotovo namjerno otežana. Upravo tu dolazi do izražaja autorova upornost kojom kroz dugo vrijeme bezbrojnim sitnim pokretima akrilnim flomasterom filigranski ispunjava prvi sloj slike. Stječe li tim svojim radom na platnu mir ili ga već stečenoga upija s platna – neka nam ostane zagonetka. Ipak, ne znači da se na slikama ne vidi snaga, on snagu očituje bojom. Iako se na izraziti kolorizam danas često gleda svisoka, gotovo s prijezirom, autor nije opterećen nekim slikarskim pravcem, školom ili tradicijom, pa se stoga i slobodnije izražava. I da, ne srami se svoje likovne evolucije, zna da je danas dva koraka naprijed u odnosu na ono gdje je bio jučer, svjestan da su mu učenje i napredovanje i dalje čvrsto zacrtan put – zapisao je u katalogu Ivan Viđen, dipl. povjesničar umjetnosti.