“Budi dio plana” i uz vegansku hranu pomognimo ugroženim životinjskim vrstama – geslo je odabrano ove godine za Međunarodni dan biološke raznolikosti koji se obilježava danas, 22. svibnja.
Odabir veganske hrane može značajno pridonijeti očuvanju biološke raznolikosti na nekoliko načina. Naime, proizvodnja mesa zahtijeva mnogo više zemljišta u usporedbi s proizvodnjom biljnih namirnica. Uzgoj hrane za životinje zauzima velike površine, odnosno prirodna staništa raznih biljnih i životinjskih vrsta. Istraživanje objavljeno u časopisu Nature Communications sugerira da bi globalni prijelaz na vegansku prehranu mogao spasiti do osam milijuna četvornih kilometara obradive površine do 2050. godine, što je više nego površina cijele Australije! – čitamo u obrazloženju čemu i zašto jedan takav dan.
Takvo promišljanje iz teorije u praksi već godinama provodi i živi naša sugrađanka Ružica Remy, koja je od 2007. vegetarijanka, a od 2012. i veganka. Masi ljudi to je isto, a ako su i načuli da ih nešto razlikuje, vjerojatno ne bi znali reći što je to konkretno.
– Razlika je u tome da vegani ne jedu ništa životinjskog porijekla, ni mliječne proizvode, ni jaja ni med. Ja nekada znam pojesti sira jer volim poći na pizzu i jako volim parmezan na pasti. Ali, to je rijetko, jer izbjegavam – priznaje Ružica koja za sebe kaže da je 90 posto veganka, a 10 posto vegetarijanka.
Kako je s takvim načinom prehrane započela i zašto, ali i još važnije – kako je u tome ustrajala?
– Od djetinjstva nisam ljubiteljica mesa niti ribe. Ali sam odrasla u obitelji gdje se to jelo, pa bih pojela malo, ali samo one fine komadiće koji se ne moraju žvakati. Taj dio mi se uvijek malo gadio. U srednju školu sam pošla za kuhara i tada sam jela “sve” jer se to moralo.
2007. kada smo otvorili veganski restoran Nishta u Gradu sam s radošću prešla na vege prehranu. Bilo je logično za mene kao vlasnicu vegetarijanskog restorana, a i prirodan slijed sudbine rekla bih. Nije mi uopće bilo teško preći na taj način prehrane, dapače, uživala sam u izazovima kreiranja jelovnika i stvaranja nečeg potpuno novog za mene, a i za goste.
Jer ipak sam do tada bila sklona klasičnoj francuskoj kuhinji u kojoj su meso i riba glavni “igrači” na pjatu. A meni je jako lako bilo ustrajati jer obožavam takvu prehranu. Izazovi su vrebali kad bi išli u neki restoran jesti.
I, koliko već godina živite bez mesa na jelovniku?
–Živim 17 godina bez mesa na jelovniku, a ribu sam nekada znala pojesti.
Je li to utjecalo na Vaše zdravlje?
-Definitivno je utjecalo na moje zdravlje. Daje mi jako puno energije. Pomaže mi u održavanju zdravlja jer od svoje 12. godine se nosim s autoimunom bolesti zvanom -Psorijaza. Veganska prehrana, između ostalog, mi je jako pomogla da stanje držim pod kontrolom.
Ono što me možda i više od svega zanima je – kako je to utjecalo na vaše mentalno zdravlje – čula sam neka iskustva kako se promjenom načina prehrane i izbacivanjem mesa, ali i masnoća, šećera, a osobito prelaskom na sirovu hranu, postaje empatičnijim, mirnijim, nema agresije, depresija i sl. Kakva su Vaša iskustva?
-Definitivno moram reći da prehrana bez životinjskih namirnica snažno utječe na mentalno zdravlje i na mir. Ako uzmemo u obzir samo hormone i antibiotike koje izbjegavamo to je već velika stvar.
Naravno da se tijelo mora nositi s pesticidima i drugim zagađenjima, daleko od toga da je povrće ili biljna hrana u potpunosti zdrava u ovo doba u kojem svi živimo. Nemoguće je. Ali što se tiče mentalnog stanja i ravnoteže hormona koja utječe na naše misli pa s time i na emocije, velika je razlika. Sama činjenica da ne unosimo hormon adrenalin životinje koja prolazi stres i traume pri klanju je ključno.
To sve snažno utječe na naše misli i ponašanje kao ljudi.
Velika stvar je po meni i empatija za koju mislim da nije dovoljno razvijena prema životinjama koje onda pretjerano jedemo. Na sirovoj hrani sam bila 6 mjeseci i nikada u životu nisam imala više energije i osjećala se vitalnije. Jednu korizmu sam provela na zelenim sokovima i to su stanja koja su teško opisiva.
To je lakoća bivanja, bez dodanog šećera, brašna i masnoće se može organizam u potpunosti odmoriti i obnoviti. Puno energije koja se ne troši na probavu i na kuhanje se može iskoristiti za posvećivanje sebi. To onda pomaže da se bolje osjećamo.
Definitivno utječe na raspoloženje i mentalno stanje i s time smanjuje depresiju. A razlog za to je pretežno taj što kroz unos začinskih biljaka i voća i povrća unosimo hranu punu svjetlosti. A svjetlost nam treba da bismo bili energični i zdravi. Za dug i vitalan život je hrana puna svjetla i vode neizbježna. Kad tad će organizam pokazati znakove manjka ili bolesti, ako ne unosimo dovoljno biljne hrane. Sunce je život, a biljke su pune života.
Koliko je za vegane i vegetarijance prilagođena ponuda u gradu, jesu li ljudi koji ne jedu meso i ostale namirnice životinjskog porijekla prestali izazivati čuđenje?
-Ja bi rekla da se Dubrovnik jako popravio što se tiče veganske i vegetarijanske prehrane. U svakom se restoranu sada može naći nešto na jelovniku.
Što se tiče izazivanja čuđenja, nisam baš sigurna. Ljudi i dalje ne razumiju zašto postoji toliko stranaca koji ne jedu meso i ribu niti konzumiraju kravlje mlijeko.
Problem je u tome što ugostitelji nisu educirani i ne znaju zašto netko ne jede određenu hranu. Što su razlozi i motivi i koje su dobrobiti.
Isto tako na jelovnicima i dalje fali zdrave hrane za vegane. Nije poanta jesti pastu i burger ili tortilije bez mesa, nego zdrava uravnotežena biljna prehrana. Ali, to je već zahtjevno, jer se tome treba jako posvetiti. Zahtjevno je za prosječan mesni/riblji restoran ili pizzeriju da ima kvalitetnu biljnu prehranu. Salate su i dalje jako minimalne. Uvijek ima jako puno sira u svemu.
Tako da bi ovo pitanje zaključila sa: bolje je puno nego prije 10 godina, ali nije to ponuda koja je promišljena nego je samo “ubačena” u jelovnik da se zadovolje upiti i zahtjevi sve mnogobrojnijih vegana. Za sirovojede ne postoji adekvatna ponuda. Osim djelomično u Nishta.
No, činjenica je da ljudi koji su na takvom načinu prehrane moraju više razmišljati o hrani, spravljanju, pripremanju, planiranju, nego oni koji u momentu nešto “potrpaju u sebe”?
-Definitivno da. Potrebno je planiranje ako se osoba želi zdravo i uravnoteženo hraniti. Nije cilj samo izbaciti namirnice životinjskog podrijetla, nego isto tako nadomjestiti kvalitetnim namirnicama i receptima. A za taj dio treba znanja i prakse i planiranja. Duboka je to tematika koja vuče puno čimbenika za sobom. To je stil života.
Ukoliko je jedan član obitelji na takvoj prehrani a drugi nisu, koliko je to opterećujuće za onoga tko je glavni u kuhinji?
-Ovisno o tome koliko osoba ima vremena i voli kuhati. Ja bih rekla da, ako su ukućani fleksibilni, otvoreni i vole zelenilo da je lakše. Onda se doda nešto životinjskog podrijetla, ali ako ne, onda je to dupli posao i jako zahtjevno vremenski.
Kad bi Vas pitali – zašto preći na takav način prehrane, što biste rekli?
-Rekla bih, iz suosjećanja prema nevinim životinjama i naravno radi zdravlja i mnoštvu energije koju dobijemo hraneći se pretežno zeleno. A onda imam i jako puno duhovnih razloga.
