Srđan Pujo, direktor Hotela Lero naš je gost u rubrici Od a do ž. Može li se uspjeti bez dobrog tima, na što bi potrošio posljednji euro i zašto uvijek sluša ženu, pročitajte u nastavku.
Gdje ste kad niste u „Lera“?
S obitelji, većinom u Konavlima.
Mnogim Dubrovčanima „Lero“ je postao dnevni boravak. Možete li se i vi tu opustiti i u miru popiti kavu?
Da, zaista je tako, svi u Lera smo jako ponosni na naš Piano bar koji je zaista postao ‘in’ mjesto u Dubrovniku. Većinom pijem kavu ili odradim sastanak u uredu jer ne želim zauzimati stol, a i uvijek kad sjednem na taracu moram porazgovarati s dosta gostiju tako da baš i nije zgodno ako se moram fokusirati na razgovor.
Što prvo radite kad dođete na posao?
Imam svoj jutarnji ritual, ako nemam odmah sastanak, onda prvo popijem kavu i pročitam i odgovorim na mailove, a zatim pođem prošetati kroz hotel.
Nosite li posao doma?
Da, naravno, to je neizbježno, ali se maksimalno trudim da to bude što je manje moguće jer smatram da svi mi trebamo imati privatan život i da je posao sredstvo za život. Također se trudim da i moji šefovi i djelatnici imaju svoje slobodno vrijeme i da ih minimalno opterećujem izvan radnih ura.
Imali ste vatreno krštenje, postali ste direktor u doba pandemije COVIDa 19, što ste iz tog razdoblja naučili?
Jedan od prvih zadataka koje sam morao odraditi je bilo smanjenje plaća, mogu s ponosom reći da smo zadržali skoro sve djelatnike u Covid-u i da smo skupa progurali kroz to iznimno teško i zahtjevno razdoblje, što ne bi bilo moguće bez vlasnika koji su mi dali puno povjerenje i imali razumijevanja za cijelu situaciju unatoč tome što smo se poznavali tek kratko vrijeme. Dosta toga sam uspio i odraditi i pripremiti budući da je bilo praznog hoda, tako da je možda u nekim situacijama bilo i lakše napraviti neke promjene i usvojiti nove načine rada.
Radili ste kao bagažist, portir, na recepciji, kao voditelj nabave, šef tehničke službe, u prodaji…što niste i koliko su vam sva ova iskustva bila važna?
Smatram da je iznimno bitno ne preskakati skaline, jer iskustvo koje dobiješ kroz rad ti ne može nikakva škola nadomjestiti. Gledajući hotele u Dubrovniku, danas je većina direktora moje generacije prošla cijeli taj sustav kroz odjele i danas je tu, na vrhu. Gledajući unatrag, teške situacije i teška vremena nas nauče najviše, tamo gdje izlazimo iz zone komfora.
Koja je, prema vašem mišljenju, najvažnija osobina koju direktor mora imati?
Pa, ne bih mogao izdvojiti jednu, ali mislim da je jako bitan odnos prema djelatnicima. Oni su ti koji iznose cijeli posao, mi smo tu samo da nadgledamo cijeli proces i davamo upute. Treba ostati pri zemlji i poštovati svakoga.
Je li gost uvijek u pravu?
Teoretski da, ali današnji gosti su jako zahtjevni i postoje razne situacije gdje ipak morate povući crtu.
Što se ne može izraziti u brojkama?
Ipak su brojke te koje pokreću cijeli sustav i radi toga smo na koncu svi u biznisu, ali srce mi je puno kad mi naši sugrađani kažu da su bili u Lera na kavi, marendi ili kolaču, i da im je sve odlično, a posebno kad osoblje dobije pohvale.
Da možete odabrati jednu riječ za dubrovački turizam, koja bi to bila?
Jako bi bilo teško opisati jednom riječju, barem meni. Svjetski smo poznata destinacija, više ljudi zna za Dubrovnik nego za Hrvatsku, ali moramo se nastaviti razvijati dalje. Uzmimo primjer Istre, koja je po mnogočemu daleko ispred nas.
Kako volite provoditi slobodno vrijeme?
Svo slobodno vrijeme provodim sa suprugom i naše dvoje djece, i svaki dan jedva čekam da im dođem doma. Putujemo koliko možemo. Ponekad organiziramo druženja, roštilj i slično. Igram povremeno i nogomet.
Konavle ili Sarajevo?
Iako sam rođen u Sarajevu i volim poći, definitivno Konavle. Kvaliteta života s djecom je neusporediva. I obožavam prirodu i mir.
Volite li više serije ili filmove?
Serije svakako, supruga i ja upalimo Netflix ili slično nakon što djeca zaspu, za film budemo većinom previše umorni i rijetko dočekamo kraj budni. Volim SF žanr i veliki sam ljubitelj Ratova Zvijezda.
Najdraža kartaška igra?
Nekad je bio remi, ali moram priznati da i nisam ljubitelj karata i nisam igrao barem 7-8 godina.
Omiljeni sport?
Nogomet, ostale sportove ne gledam, eventualno nekad volim pogledati skijanje.
Znate li gubiti?
Nemam problema s time, a naravno da nitko ne voli gubiti.
Pizza ili ćevapi?
Pizza.
Kad ste s društvom, jeste li tip osobe koja prva ide doma ili zalomite?
Kad i pođem, što je rijetko, obično sam ja onaj koji pobjegne prvi kad nitko ne gleda.
Na što biste potrošili zadnji euro?
Na radost moje djece.
Na vašem instagram profilu samo su slike vaše obitelji. Biste li za sebe rekli da ste obiteljski tip?
Mislim da sve u živtotu ima svoje vrijeme. Nekad se nisam mogao zamisliti da ću imati djecu, svaki trenutak sam provodio izvan kuće i ja sam bio taj koji je okupljao sve, bilo za izlazak, roštilj, putovanje ili neku aktivnost, ali s vremenom kako sam se oženio i dobio djecu, mislim da sam sad potpuno obiteljski tip, najprije posvećen njima i našem domu.
Koliko vam znače vaša putovanja?
Jako, to je određeni ispušni ventil jer ovaj posao je iznimno zahtjevan i iziskuje puno energije. Supruga i ja ne idemo nigdje bez djece jer želimo i njima stvarati uspomene za cijeli život.
Možete li se u drugim hotelima opustiti i zaboraviti da ste direktor?
Svakako da mogu, ali volim malo ‘baciti oko’ što se kaže, od uređenja, mirisa, čistoće pa nadalje, uvijek postoje nove stvari i ideje koje se mogu implementirati.
Imate sina i kćer, biste li rekli da ste popustljiviji jednom od njih?
Jesam. Prema sinu sam popustljiviji, on je mlađi pa mu dosta toga prođe ispod radara. Iako generalno mislim da nisam neki strogi roditelj.
Kada isključivo slušate ženu?
Uvijek haha. Znate kako kažu, žena drži 3 kantuna kuće i mislim da je to zaista istina. Volim se nekada i posavjetovati s njom kad nisam siguran da donosim pravu odluku, a većinom njoj prepuštam sve odluke oko kuće i djece jer ipak ona je tako koja odrađuje sve s njima dok ja ne dođem doma.