Na svoju najnoviju knjigu “Politička povijest Konavala od 8. do 15. stoljeća”, u izdanju Društva prijatelja dubrovačke starine, Niko Kapetanić je izuzetno ponosan budući je u ovom radu “nastojao odrediti najstarije konavoske granice. Otkrilo se da su granice Konavoske arhontije gotovo sigurno išle od rijeke Omble na zapadu do Risna i kotorskih međa na istoku, obuhvaćajući i Konavoske Planine do Orjena na sjeveroistoku. Uz Konavosku, tvorile su je još tri župe: Dračevica, Vitaljina i Žrnovnica. Proizlazi da Konavle i nisu bile tako malene kako se do sada smatralo…”
Većina današnjih općina u Republici Hrvatskoj ima povijest staru od nekoliko desetljeća do, u najboljem slučaju, nekoliko stoljeća, uključujući tu i prvi spomen imena. Kad je Općina Konavle u pitanju, čija se politička povijest ovdje donosi, trebalo je preskočiti posljednjih pola tisuće godina ili više od pet stoljeća, kako bismo se mogli bolje koncentrirati na ono nešto starije razdoblje.
Ako od XV. stoljeća krenemo unatrag, doći ćemo do vremena kada su na istočnoj obali Jadranskog mora Konavle stajale ravnopravno uz bok ostalih kneževina (arhontija): Hrvatske, Srbije, Duklje, Paganije, Zahumlja i Travunije. Takve nam podatke sredinom X. stoljeća donosi bizantski car Konstantin Porfirogenet navodeći događaje od početka IX. stoljeća, kada sve navedene kneževine priznaju vlast bizantskog cara. Uskoro se sve promijenilo; uslijed slabljenja Bizanta Konavle, kao i ostale arhontije, od oko 820. pa sve do 868. godine, gotovo pola stoljeća, postaju potpunoma samostalne i nezavisne političke cjeline. Nakon 868. godine sve opet priznaju vlast Bizantskog carstva.
Upravo su navedeni podatci bili povod, bolje reći okidač za ovaj rad. Postavilo se pitanje kako su se Konavle našle u društvu tadašnje političke elite na istočnoj obali Jadrana. Istraživanja su pokazala da su se Konavle u svim poznatim razdobljima, od željeznog doba, kasne antike, srednjeg vijeka po do današnjeg doba nametnule kao lider (mikro)regije. Nije slučajno da su Konavle 1164. godine, dva stoljeća nakon ulaska u državnu zajednicu s Travunijom, ponovno postale kneževina pod zaštitom bizantskog cara Emanuela I. Komnena. Gospodar Konavala i Žrnovnice bio je tada Devesije (Deveš), prvi vladar kojemu znamo ime.
Često su Konavle bile podcjenjivane zbog male površine te ih ni neki ugledni povjesničari ne uvrštavaju među arhontije kada ih nabrajaju u svojim radovima, ne vjerujući pritom ni Porfirogenetovim zapisima. Zbog toga se u ovom radu nastojalo odrediti najstarije konavoske granice. Otkrilo se da su granice Konavoske arhontije gotovo sigurno išle od rijeke Omble na zapadu do Risna i kotorskih međa na istoku, obuhvaćajući i Konavoske Planine do Orjena na sjeveroistoku. Uz Konavosku, tvorile su je još tri župe: Dračevica, Vitaljina i Žrnovnica. Proizlazi da Konavle i nisu bile tako malene kako se do sada smatralo, a kada je duljina obale u pitanju idu u red veličine susjednih arhontija. Notorna je činjenica da su sve granice sklone promjenama pa ne treba biti znanstvenik kako bi se to primijenilo i kod istraživanja Konavala. Ipak se nije primijenilo, pa nam ostaje pretpostavka kako se niti neki povjesničari kod istraživanja ne mogu iz sadašnjosti prebaciti, bolje reći uživjeti u prošlost i vrijeme koje proučavaju. Rekli bih smo: Errare humanum est.
Sve se to odnosi i na Župu Žrnovnicu koja je poput Vitaljine dio Konavoske knežije. Nije poznato da je, barem od XII. stoljeća, birala svog župana. Prva se našla na udaru dubrovačke ekspanzionističke politike. Dubrovčani postupno otkidaju dio po dio Žrnovničke župe šireći svoj kopneni teritorij poznat kao Astareja. Bio je to dug proces koji je trajao najmanje četiri stoljeća, sve do 1357. godine, kada je čitava Žrnovnica uključena u sastav Dubrovačke komune i podijeljena na podknežije Gruž, Omblu, Šumet i Breno. Došavši pod dubrovačku vlast Župa je Žrnovnica promijenila i ime, s vremenom postavši Župa dubrovačka.
Nakon više od dva stoljeća travunijskog i dukljanskog vrhovništva te obnove Devesijeve kneževine (Druga Arhontija) u drugoj polovici XII. stoljeća, uspostavljena je dugotrajna raška vlast koja će potrajati oko 180 godina. Pritom, kada su Konavle u pitanju, treba jasno razlikovati XIII. od XIV. stoljeća. Tijekom XIII. stoljeća i jake središnje vlasti konavoski vladari samostalno upravljaju župom i donose odluke. Raški vladar se pojavljuje više kao „drugostupanjska“ instancija. Nakon nekoliko prvih desetljeća XIV. stoljeća i slabljenja središnje srpske vlasti, Konavlima upravljaju takozvani oblasni gospodari poput Vojislava Vojinovića ili Nikole Altomanovića. Oni u Konavlima postavljaju činovnike koji u njihovo ime upravljaju župom. Zovu ih sevasti ili, što je češće, kefalije. Takvo se stanje nastavilo i za kratkotrajne četverogodišnje vlasti u Konavlima Đurđa Balšića (1373. – 1377.), vladara osamostaljene Zete. Balšić je za konavosku i dračevičku župu imenovao zajedničkog kefaliju.
Bosanska vlast potrajat će u Konavlima nešto duže, od 1377. do 1426. godine. Nakon stabilnog razdoblja vladavine kralja Tvrtka I., neposredno nakon njegove smrti 1391. godine Konavle su podijeljene među bosanskim velikašima.
Nakon niza pokušaja, Dubrovčani uspijevaju u razdoblju od 1419. do 1426. godine postupno kupiti, odnosno steći čitave Konavle. Uskoro su ušli u posjed podijelivši zemlju u tri navrata, 1423., 1427. i 1442. godine. Na poluotocima Captatu i Crnoj Gori (Moluntu), gdje su projektirali gradove, zemlja je podijeljena 1471. godine. Nakon osnivanja Konavoske knežije, a krajem stoljeća (1497. godine) izdvajanjem iz Konavala i Captatskog kapetanata, počelo je stabilno razdoblje dubrovačke vlasti koja će potrajati stoljećima, sve do 1808. godine.
Postupak nastajanja današnjih Konavala i Konavjana započeo je nakon sloma kasnoantičkog svijeta u prvoj polovici VII. stoljeća. Samo ime potječe od rimskog vodovoda (konala) izgrađenog u I. stoljeću. To što car Konstantin Porfirogenet spominje Konavle sredinom X. stoljeća dokaz je kontinuiteta konavoskog stanovništva koje je u znatnom dijelu uspjelo preživjeti ostrogotsku najezdu i razaranja u V. stoljeću, isto tako i onu kasniju avarsko-slavensku iz VII. stoljeća. Sva istraživanja pokazuju i dokazuju da sve do danas nije bilo značajnije izmjene stanovništva koja bi ugrozila kontinuitet, tako da stoji tvrdnja kako su upravo Konavjani najstariji spomenik u Konavlima.
