otpad je dio naše svakodnevice. Proizvodimo ga svakog dana, nerijetko u nerazumno velikim količinama. Bili mi svjesni toga ili ne. Činjenica je da se taj otpad mora nekako zbrinuti. Sanacija Grabovice je u tijeku, a datum otvaranja centra za gospodarenjem otpadom u Lučinom razdolju sve bliži. Iako političari tvrde da je ovako zamišljen projekt idealno rješenje, ima onih koji mu se glasno protive. Jedan od njih je i Josip Katalinić iz Udruge Krizni eko stožer, koji je na prošlotjednoj tribini o Lučinom razdolju, govorio o jednom takvom sličnom centru, onom u Marišćini, za kojeg tvrdi da je zapravo ušminkano smetlište, koje je građanima donijelo povećanje cijene odvoza otpada, nesnosan smrad i smanjenju kvalitetu zraka.
Sama Udruga Krizni eko stožer Marišćina osnovana je u ljeto 2012., a direktan povod bio je dovoz prvih bala smeća koje su ostavljene na vrućem lipanjskom suncu, na platou budućeg županijskog centra za gospodarenje otpadom.
– Smrad tih bala bio je nepodnošljiv. Znali smo tada da moramo nešto poduzeti, jer se nitko umjesto nas neće izboriti za rješavanje problema deponiranja smeća u našem dvorištu.
Centar za gospodarenjem otpadom Marišćina je nakon 15 godina priprema i izgradnje, s probnim radom započeo u lipnju 2015.
– Nakon neuspješnog probnog rada krenulo se u nekakvo rješavanje problema. Centar je bio zatvoren sve do 2016., kad je dobio prvu privremenu dozvolu. Od dovoza prvih bala smeća pa do danas iz centra se pojačava nesnosan smrad koji se ljeti intenzivira.
Kad se zapravo počelo javno govoriti o izgradnji Centra za gospodarenjem otpadom u Marišćini? Kakve su tad bile reakcije javnosti?
– Centar za gospodarenje otpadom Marišćina spomenut je prvi put 1999., kad je napravljena Prethodna studija utjecaja na okoliš. Lokacija je odabrana politički, iako je od četiri ponuđene najpovoljnija lokacija bila Dolčina. Studija utjecaja na okoliš za Marišćinu napravljena je 2001., a ona je rađena za potpuno drugačiju tehnologiju obrade otpada. Analizirao se utjecaj sortirnica i kompostana na okoliš, od čega se 2007., odustalo, a na Marišćini je napravljeno MBO postrojenje, odnosno postrojenje za mehaničko biološku obradu. Nikad nije napravljena ispravna studija za takvo postrojenje. Stanovnici ovog područja odmah su se pobunili protiv lokacije. Čak je proveden referendum koji je zbog nedovoljne izlaznosti propao.
Kakvo je sad stanje s Centrom i kako sad javnost reagira?
– Od samog početka rada stanje je loše. Unatoč tome što su se promijenila tri direktora koja su imala svoje „ideje“ kako zatečeno stanje popraviti, nikakav napredak nije postignut. Lokalno stanovništvo posljednjih osam godina kontinuirano iskazuje svoje nezadovoljstvo zbog stanja na Marišćini i smanjenja kvalitete života uzrokovane smradom (H2S, merkaptani) i sitnim česticama prašine (PM10, PM2.5) koje dolaze iz centara do naseljenih područja. Po utjecajem otrova s Marišćine živi skoro 5 tisuća stanovnika Općine Viškovo. Iako su prve kuće od Marišćine udaljene 1.5 km, negativan utjecaj je velik.
Možete li nam pobliže pojasniti model i način funkcioniranja ovakvih centara?
– I Marišćina i Kaštijun rade po istom principu kakav se planira za Lučino razdolje. U takve centre se odvoze velike količine miješanog komunalnog otpada, koji se tamo suši i sjecka te na kraju obrade izdvaja oko 30 posto onoga što može gorjeti. Takvo smeće izdvojeno za spaljivanje naziva se RDF, odnosno refuse-derived fuel ili goriv otpad. Često se može čuti pogrešan termin „gorivo iz otpada“, što sugerira da je to nekakvo gorivo, međutim to je otpad za čije spaljivanje centri za gospodaranje danas trebaju izdvojiti i do 150 eura po toni. I u službenim knjigama otpada koristi se termin „gorivi otpad“, a ne “gorivo iz otpada“.
Smatrate li da je danas, nakon što je centar za gospodarenje otpadom počeo s radom, stanje s otpadom bolje nego što je bilo?
– Na primjerima centara Marišćina i Kaštijun vidljivo je da nema velikih pomaka. Prvo, centri ne pridonose dostizanju ciljeva od 50 posto odvojenog prikupljanja i reciklaže otpada koje smo morali dostići do 2020. Na centrima se gotovo ništa ne odvaja za reciklažu. Oni nisu osmišljeni da sudjeluju u tom procesu. Jedino što se uspije odvojiti na centru je metal koji u miješanom komunalnom otpadu sudjeluje s četiri posto. Kako danas centri Marišćina i Kaštijun nigdje ne uspijevaju plasirati RDF, tako kompletno smeće koje uđe u centar tamo i ostaje. Na Marišćini se to smeće zakopava u rupe, a u Kaštijunu balira i odlaže te čeka bolja vremena. Ako gledamo finalne rezultate rada centara, nema velike razlike u odnosu na stara primitivna smetlišta, osim što su rupe u koje se smeće zatrpava malo bolje zaštićene.
Koje su najveće negativnosti i problemi tih centara za gospodarenje otpadom?
– Definitivno je to loše odabran koncept iz kojeg proizlaze svi ostali problemi. Danas, kad Europa stalno govori o kružnom gospodarstvu, očuvanju korisnih sirovina iz otpada i vraćanju u proizvodni poroces, mi guramo zastarjele tehnologije spaljivanja papira i plastike. Umjesto da sačuvamo sve što možemo, mi gradimo skupe tvornice smeća koje će sve korisno iz otpada uništiti. Iz loše odabranog koncepta slijedi čitav niz drugih problema. Glavni je što su ovakvi centri veliki zagađivači okoliša i trovači ljudi. Primjer Marišćine pokazuje da su vrijednosti sumporovodika, merkaptana i sitnih čestica u okolici centra stalno u prekoračenjima. Sa smetlišta se još podiže stotinjak drugih spojeva, karakterističnih za primitivna smetlišta, a za koje niti ne znamo vrijednosti jer se ne mjere. Godišnje granične vrijednosti mjerenih elemenata probijaju se već u prvih par mjeseci u godini. Naselja u okolici Marišćine su stalno u drugoj kategoriji zraka i ne nazire se dan vraćanja u prvu kategoriju. Poslije ovih ekoloških i zdravstvenih problema slijede oni financijski. Otvaranjem Marišćine, građanima Rijeke i okolice samo u prvom valu poskupljenja računi su povećani za 109 posto. Direktor Ekoplusa (Marišćine) je najavio da uskoro slijedi povećanje cijene dovoza i zbrinjavanja otpada na Marišćini za više nego duplo. Održavanje procesa obrade na Marišćini je skupo i to građani moraju platiti ako želimo da centri financijski opstanu.
Kako bi ste uopće ocijenili ovakav način gospodarenja otpadom?
U dvije riječi, jako loše. Nema niti jednog pozitivnog elementa u radu centra za proizvodnju RDF-a.
Na nedavno održanoj tribini u Dubrovniku, istaknuli ste kako se zapravo osam godina borite kako bi se centar u Marišćini zatvorio.
– Tako je, članovi Udruge Krizni eko stožer Marišćina aktivno se bore za zatvarenje centra, a strategiju smo usmjerili u tri smjera.
– Prvi je edukacijski i njime želimo podignuti svijest građana i upoznati ih
s činjenicom da nam ovakav centar uopće nije potreban jer postoje drugačiji
ekološki sustavi gospodarenja otpadom. Educiramo ljude o važnosti odvojenog
prikupljanja otpadom. Odradili smo čitav niz humanitarnih akcija odvojenog prikupljanja
otpadom pod nazivom „Ne dvoji – odvoji“. Naši članovi išli su po vrtićima i
školama kako bi najmlađe naraštaje poučili kako je jednostavno i korisno
odvojiti otpad. Organizirali smo i dva simpozija EkoLogic i BioLogic kako bi
okupili sve sudionike u sustavu i podigli svijest koliko su njihove odluke
bitne uz gospodarenju otpadom.
– Drugi smjer je pravna borba protiv centra. Podigli smo čitav niz kaznenih i prekršajnih prijava protiv tvrtki i pojedinaca koji su ugrozili naše zdravlje. Imamo dvije pravomoćne presude protiv komunalnog društva Čistoća i njenog direktora te smo dva puta srušili Okolišnu dozvolu za Marišćinu. Ovu zadnju prije nekoliko tjedana. Inspekcija zaštite okoliša je u nekoliko navrata, po našim prijavama, kaznila tvrtku Ekoplus koja upravlja Marišćinom zbog nezakonite obrade otpada. Naše prijave i tužbe išle su prema Ustavnom sudu, Upravnom sudu, DORH-u, Europskoj komisiji, Europskom Olafu i drugim institucijama EU.
– Treći smjer je politička borba. Davno smo shvatili da je politika dovela smetlište i lošu tehnologiju na Marišćinu i da je jedino politika može od tamo i maknuti i pokrenuti ekološki sustav gospodarenja otpadom. Pojedinci iz Udruge putem nezavisne liste ušli su već 2013. u Općinsko vijeće. 2015. godine prihvatili smo poziv Mosta nezavisnih lista da pojedinci iz udruge sudjeluju u parlamentarnim izborima. Naš uvjet je bio da stranka Most javno potpiše Zero waste deklaraciju s našeg prvog međunarodnog simpozija EcoLogic. Tada sam kao predsjednik Udruge Krizni eko stožer Marišćina na listi Mosta ušao u Hrvatski sabor i nastavio svoju borbu i političkim putem. Dolaskom Mostovog ministra dr.sc. Slavena Dobrovića, koji je također bio supotpisnik deklaracije, na čelo ministarstva za zaštitu okoliša i energetike Zero waste koncept postao je preferirani koncept ministarstva. Odlazak pojedinaca iz Udruge na platformu Mosta, koja je jedina do sada prihvatila Zero waste koncept, nije utjecalo na rad Udruge koja je i dalje funkcionirala nadstranački. U Udruzi imamo simpatizere raznih politički opcija ali svima nam je zajednički cilj uspostave ekološkog sustava gospodarenja otpadom.
O ovome ste govorili i na nedavno održanoj tribini u Dubrovniku. I tad ste istaknuli da bi se Marišćina zbog nepostojanja ove dozvole trebala zatvoriti. Kako objašnjavate da centar još uvijek radi?
– Neshvatljivo mi je da se ne poštuju hrvatski zakoni od najviših instanci izvršne vlasti. Pitam se čemu trodioba vlasti ako pravna tijela ne mogu natjerati izvršne da poštuju zakone koje je izglasao Sabor. Rad Marišćine bez Okolišne dozvole je nezakonit i Marišćinu treba zatvoriti. Izvođači Studije nikad nisu izradili pravovaljanu Studiju utjecaja na okoliš već koriste onu iz 2001. godine.
Na javnoj tribini ste također kazali kako su lokalni političari tek sad priznali svoju pogrešku? Smatrate li da je to legitimno posipanje pepelom ili samo pričanje onoga što javnost želi čuti?
Smatram da nikad nije kasno za priznati pogrešku. Takozvani stručnjaci, a zapravo lobisti, obećavali su da će se na Marišćini raditi u bijelim tutama, da će biti kao u apoteci i da je to odlično rješenje problema gospodarenja otpadom. Dozvoljavam da je moguće da su pojedini političari ipak pošteni, da su bili dezinformirani i da su zato donosili loše političke odluke. Upravo zbog toga oni bi danas prvi trebali javno reći da je projekt loš i da su ih obmanuli. Danas se sličan stav od pojedinih lokalnih političara sve češće može čuti. Neće javno priznati da su baš oni pogriješili, ali često sada priznaju da je projekt loš i da je netko drugi kriv za to.
Isto tako spomenuli ste paradoks povećanja cijena odvoza otpada po početku rada ovoga centra. Kako to komentirate, čime je to opravdano?
– Izgradnja centra na Marišćini bila je jako skupa ali još je skuplji proces rada i održavanja. Kod najave projekta govorili su da Studija isplativosti najavljuje cijenu na ulazu u Marišćinu od 40 eura po toni. Već početkom rada ista je podignuta na više od 60 eura po toni, a zadnja najava je da cijene idu na 130 eura po toni. Pored skupe obrade potrebno je plaćati cementare kako bi spalile izdvojeni RDF i to značajno poskupljuje rad centra. Danas kada znamo da postoji drugačiji koncept koji podrazumijeva kompostiranje i odvajanje otpada, što je višestruko jeftinije, ničim se ovako skupi centar ne može opravdati
Vjerujete li da će uspjeti zaustaviti daljnji rad Marišćine?
Naravno. Na našoj strani je i Zakon i Uredba o održivom gospodarenju otpadom ali i sve Europske direktive koje govore o otpadu i kružnom gospodarstvu. Pitanje je trenutka, a ne hoćemo li uspjeti. Sadašnjoj državnoj vlasti je bitno jedino potrošiti što veći novac za izgradnju centra.
Očigledno je da je ova tema ponovno aktualna u dubrovačkoj javnosti kao i da su građani zabrinuti zbog izgradnje sličnog centra u Lučinom razdolju? Na temelju vlastitog iskustva što bi poručili Dubrovčanima?
Trenutno najviše možemo napraviti na zaustavljaju dovoza otpada u centre. Što edukacijom, što pravnim akcijama. Odvojenim prikupljanjem otpada, naročito biorazgradivog komunalnog otpada gubi se svrha postojanja centra kako su ih zamislili interesni smetlarski lobiji. Jednom kada izdvojite bio otpad sve ostalo postaje upotrebljivo, reciklabilno i centri više nemaju svrhu svojeg postojanja. Da će biti lako, neće. Ali zato ćemo mi biti uporni.
Po vašem mišljenu koji je najbolji način gospodarenja otpadom?
Imamo razrađen ekološki sustav gospodarenja otpadom, takozvani zero waste koncept. Takav koncept provodi se u Međimurju i na Krku, i tamo su već dostigli ciljeve od preko 50 posto odvajanja otpada. To je ono najbolje što možemo danas ponuditi. Vratiti papir, staklo, plastiku i metal u proizvodni proces, a bio otpad vratiti prirodi kao kompost. Taj koncept je 3 do 4 puta jeftini u izgradnji i u održavanju od velikih centara. Ne treba biti preveliki stručnjak da se zbroji što je povoljnije za okoliš i zdravlje i džepove naših građana.
